NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Nema lepka za rasulo u kome živimo

Mislim da bi nas sve strašno mobilisao poklič tipa "Znoj, krv i suze", koji bi umeo da nas sastavi same sa sobom. Nažalost, niko nas na Balkanu tako ne sastavlja - ni u Srbiji, ni u Makedoniji...

      Hotel Evropa, nova drama čuvenog makedonskog i eksjugoslovenskog pisca Gorana Stefanovskog, pretočena u uzbudljivu pozorišnu predstavu, jedan je od projekata koji će obeležiti evropsko kulturno leto 2000. Nastala je u koprodukciji švedskog "Interkulta", "Bečkog festivala kulture", "Bonskog bijenala" i festivala u Avinjonu i Bolonji, na kojima učestvuje od maja do septembra.
       Po drami Stefanovskog urađen je svojevrsni spektakl u kome u sedam paralelnih priča učestvuje pedesetak umetnika, mahom iz istočne Evrope, uključujući tu i beogradsku grupu "Škart", slovenačkog koreografa Matjaža Farica i makedonskog reditelja Ivana Popovskog. Stefanovski nastavlja da živi između Skoplja i Kentenberija i radi kao vanredni profesor dramske akademije u Skoplju i Dramskog instituta u Stokholmu, i stalni profesor na Univerzitetu Kent u Kentenberiju. Intervju s njim urađen je krajem juna na "Bonskom bijenalu", najznačajnijem evropskom festivalu savremene drame, posle odlično prihvaćene premijere "Hotela Evropa".
      
       Kako je rođena ideja za "Hotel Evropa"?
       - Pre dve godine sam za vreme manifestacije "Stokholm - evropska prestonica kulture" došao na ideju da u produkciji tamošnjeg "Interkulta" napravimo svojevrsni "vašar đubreta", na koji bi umetnici iz raznih zemalja dovukli svoje, autentično, uglavnom nacionalističko đubre. Iz te ideje se kasnije rodio projekat "Euro-alien" (kao tuđinac, stranac), pa smo u centru Stokholma, u napuštenom državnom arhivu, uz desetak glumaca iz istočnoevropskih i baltičkih zemalja, vodili publiku iz sobe u sobu i igrali vinjete na temu izbeglištva. Ta zgrada je bila nešto kao "ambasada" nevidljive, izbegličke države. Predstava je bila vrlo uspešna i shvatili smo da bi bila šteta da se posle nekoliko igranja ugasi. Tako je nastala nova varijanta tog projekta - "Hotel Evropa".
      
       Ko stanuje u tom hotelu?
       - Neki su se u tom hotelu smestili vrlo zgodno, drže cele spratove i imaju raskošne apartmane s pogledom na tri strane sveta, drugi životare u sobicama bez prozora, dok se treći kriju po podrumima i pokušavaju da se kroz cevi za ventilaciju prošvercuju na neki od "boljih" spratova, a da ih ne vide sa recepcije. A na recepciji su ljudi iz Brisela, Evropske unije koji održavaju čistoću i red, a ovi drugi smo najverovatnije mi, koji se uvek osećamo kao da tu ne pripadamo, kao da je to samo njihov hotel. I tu počinje da puca po svim šavovima. "Hotel Evropa" dramatizuje jedan vakuum, prazninu koja ostaje kada se neke bitne stvari izbace kroz prozor. Mi u istočnoj Evropi, a govorim ne samo o dva miliona Makedonaca nego i o 200 miliona Rusa, izbacili smo kroz prozor socijalnu koheziju, moral, pravdu i identitet. A kada to uradiš, ne ostaje ti ništa osim praznine i onoga što moderni političari nazivaju "tranzicijom". Ja, recimo, uopšte ne razumem šta konkretno znači reč "tranzicija". Deluje mi kao nešto u čemu se krčka masa ljudi koja ne zna kud bi sa sobom, pokušavajući uglavnom da uhvati voz u jednom pravcu i čekajući vize po ambasadama.
      
       Vratimo se junacima predstave "Hotel Evropa", koje publika podeljena u tri grupe razgleda u svojevrsnom turističkom obilasku soba...
       - "Hotel Evropa" je poluruinirana zgrada koju je zakupila i vodi jedna poslovna žena, koja za dobru nadoknadu od svoje vlade tu drži izbeglice. Toga danas zaista ima po Evropi, promućurni ljudi se tako lepo izdržavaju, vlade su zadovoljne, a izbeglice su negde sklonjene. U jednoj sobi je, recimo, Odisej koji pokušava da se vrati iz Troje. Taj pokušaj traje deset godina, isto koliko je prošlo i od pada Berlinskog zida. On nikako da stigne u Itaku, jer se zaglavio u tom bezveznom hotelu i Kirka ga ne pušta. U drugoj sobi je jedna depresivna žena, koja je spremna da okonča sebi život i koju spasava anđeo iz ormana. U trećoj sobi je latvijska porodica, koja u kupatilu peče domaću rakiju, slavi svoje bogove, gaji paradajz i spoljni svet joj nije potreban. Tu su i dvoje tek venčanih mladih Rusa, čovek koji u sobi pleše sa mrtvom ženom, kao i jedan Albanac, profesor krvne osvete koji je ubio i koji se krije po svetu ne znajući da je po njega došla devojka ubijenog, ali ne da se osveti već da mu oprosti. U centralnoj sobi (koja se igra u velikom prostoru uređenom kao šatra za tipičnu balkansku svadbu - prim.T.P.) događa se suštinski najznačajnije za ceo komad. Upravo u noći kada publika obilazi hotel, u njemu jedan mafiozo iz naših krajeva (Bugarin u predstavi - prim.T.P.), bivši izbeglica koji je tu odrastao, na vulgarnoj svečanosti objavljuje da će tu napraviti veliki kazino, školu za buduće telohranitelje, multi-kulti cirkus, rezervat humanizma i prostor za rad raznih nevladinih organizacija. Možda čak i pozorišni festival u režiji samih izbeglica iz istočne Evrope. U celom tom košmaru primitivizma i bahatosti jedna mlada i pametna devojka izgovara presudnu rečenicu: "Ne prihtavam sve ovo, hoću napolje iz ovog komada!" A on joj odgovara: "Ne možeš, ovo je jedini komad koji imaš."
      
       Da li je moguće "izaći iz komada" i košmara koje živimo?
       - Ja se, pre svega, osećam strašno sputano, ugušeno u tom klišeu i stereotipu o nama. Kada izađem iz Skoplja, postajem nejasan kompozit jurodivosti, balkanluka i istočne Evrope. Kako god se namestim, šta god da uradim, uvek mi neko stavi minus pred zagradu i kaže: "Pa, dobro, Goran Stefanovski, to je jedan istočnoevropski pisac koji se bavi istočnoevropskim diskursima. Šta, u stvari, taj hoće i šta, u stvari, taj može?" Nije mi jasno kako ćemo se izvući iz tih zagrada pred koje nam stavljaju minuse. S druge strane, ne znam ni kako da izađemo iz zagrada kod kuće. Voleo bih da ima pametnih političara koji bi rekli: "Ovo je put, ovo je vizija budućnosti, trebaće nam toliko i toliko vremena da uradimo te i te stvari. Mislim da bi nas sve strašno mobilisao poklič tipa "Znoj, krv i suze", koji bi umeo da nas sastavi same sa sobom. Nažalost, niko nas na Balkanu tako ne sastavlja - ni u Srbiji, ni u Makedoniji...
      
       Ne znam gde ima lepka za rasulo u kome živimo.
       Politika je neizbežna tema u svakom razgovoru o onome što danas živimo. Da li se samim tim njome na prostorima bivše Jugoslavije mora baviti i pozorište da bi bilo aktuelno?
       - S jedne strane, sve što bi recimo iz Srbije danas došlo na ovaj festival (Bonsko bijenale - prim.T.P.), bilo bi politički protumačeno. Možeš ti da napraviš krajnje estetizovanu dvosatnu baletsku predstavu, ovi će reći: "Daaa, ovo je verovatno nešto o Miloševiću." To je danas neizbežno. Onda je tu i večito pitanje da li pesnici znaju svoj dug, kako pevati posle Aušvica i tako dalje. Poslednjih godina gledam svoje studente u Skoplju kako sa fantastičnom autističnošću u svojim dramama pokušavaju da izbegnu bilo šta što ima veze s njihovom stvarnošću. To su odbrambeni mehanizmi koji mi ne smetaju kod rođaka i komšija, ali mi smetaju kod umetnika.
       A s druge strane, muka mi je od pitanja "Koja je uloga intelektualca u ovim vremenima". Petljanje intelektualaca u sve i svašta i vera da bi oni mnogo bolje radili sve čega bi se dokopali, podjednako je besmislena kao i razmišljanja nekih političara: "Bilo bi dobro da imam nekoliko meseci da napišem neku dobru knjigu." Sve što uradim na Balkanu podseća me na plivanje u bazenu, kada mi sopstvene noge zbog difrakcije svetlosti deluju kao noge nekog patuljka. Podseća me na to da se najbolja namera često pretvori u jezivu protivrečnost. Kažeš nešto iz najbolje namere, a onda te to pogodi kao bumerang.
       Evropska unija će u narednom periodu dosta uložiti u "kulturnu integraciju" Istočne sa Zapadnom Evropom. Ima li izgleda da Zapadna Evropa posle deset godina najzad shvati i prihvati ono što dolazi sa ostatka kontinenta?
       - To pitanje pretpostavlja da je Zapadna Evropa jedan homogeni kontinent na kome svi misle i rade jednako. Nije tako. Zapadna Evropa je jedan konglomerat trvenja i sukoba interesa. Tu postoji centrifugalna snaga koja pokušava da uspostavi red, ali i jake centripetalne sile koje se ne daju. Često zaboravljamo da njih, pre svega, drži ekonomski interes i zavaravamo se da je to jedinstvena snaga koja se zaverila da nas zaj... i stavi nam klip u točak istorije. Takvo razmišljanje, doduše, daje dosta pogonskog goriva za busanje u grudi, ali nije zdravo za svakodnevni život. Niko se nama nije bavio niti će se baviti na način na koji mi to očekujemo. Skeptičan sam i po pitanju bilo čije pomoći. Slušam ljude kako se pitaju "Što se ONI ne dogovore da se mi smirimo, da nam bude bolje?", pa sam ciničan i kažem: "A kome bi to, kao, odgovaralo da se mi smirimo i da nam bude bolje?" Kad pomisliš koliko košta jedan dan bombardovanja, shvatiš da je to najbolji biznis na svetu danas. Malodušan sam i istovremeno ogorčen po tom pitanju. Uostalom, čovek čim počne da čačka po nečemu završi u nekoj paranoidnoj priči i "velikoj zaveri".
      
       Izgleda kao da je bavljenje teorijama zavera omiljeni "sport" na prostorima bivše Jugoslavije?
       - Slušam ljude po našim kafanama i čini mi se kao da tu dolaze da plaše jedni druge. Gledaju ko će kome da uvali gorču, komplikovaniju, jeziviju priču. Dođe jedan i priča o nekim grozotama, a ovaj drugi mu upada u reč i kaže: "Nije to ništa, da vidiš šta sam ja čuo." Kao da svako u toku dana mora da istoriju "uhvati za rep". Adrenalinski šokovi koje svakodnevno doživljavamo na Balkanu toliko su nas navikli na stres da kada dođem u Nemačku i vidim ove ljude, koji se bave vrtlarstvom i sede mirno po malim trgovima, pomislim kako ne umru od srčane kapi kad su ovako smireni (smeh)! Kod nas se zna, ne daj bože da se smirimo, jer to je opasno, kažu da te srce udari u posttraumatskom stanju, ne udara dok si u naponu. Mi smo navikli na napon i nemamo vremena za depresiju, jer prava depresija dolazi tek kad prođe opasnost. Taj eros u blizini smrti, to ritualno poigravanje sa životom, to je nešto što me jako zanima i čime volim da se bavim, ali mi ga je istovremeno i dosta.
      
       Da li to znači da će se vaša sledeća drama baviti nečim što nema nikakve veze s Balkanom?
       - Prošle godine sam dobio narudžbinu za jedan totalno mirnodopski film, koji ima radni naslov "Kako je čudno imati 70 godina". Taj scenario govori o ostarelom pozorišnom reditelju, koji pokušava da ponovo izmisli i promoviše samog sebe u staračkom domu. Priča je slična Lirovoj, ćerke su mu iza leđa prodale pozorište, a on će pokušati da se svima osveti tako što će sa amaterima napraviti veliku predstavu. To je totalno pozorišna priča. Ima i elemenata iz života moje porodice, jer sam kao dete umetnika bukvalno rođen i odrastao u pozorištu i mnogo mi je drago da se ne bavi ni ratom, ni izbeglicama, ni mukom o kojoj smo pričali. S druge strane, moram da priznam da sam nedavno napisao i jedan komad o Hagu. NJegov junak je izbeglica, prevodilac koji se od krvave stvarnosti sklonio u mirni Hag. Tamo se oporavlja odlazeći svake nedelje u muzej gde gleda Vermerove slike totalnog mira i stabilnosti, na kojima gospođice čitaju pisma ili sviraju klavir. Do preokreta dolazi kada njegov najbolji prijatelj biva uhapšen i izveden pred Haški tribunal. Pozvan je da prevodi i primoran da sluša o stvarima koje je njegov prijatelj uradio. Gubi živce, postaje čistač u muzeju gde proučava slike i na sopstveno zaprepašćenje otkriva da je Holandija u 17. veku bila isto što i Bosna u ovom ratu - da su se tamo ubijali na sve strane, da gospođice zapravo čitaju pisma sa fronta i da je Vermer izmislio taj mir. Jedan moj dobar prijatelj, antropolog i psihoanalitičar iz Kentenberija, kaže mi da na kraju ovog komada sam sebi zapravo poručujem da mi je dosta ovih tema, da je vreme da zatvorim ceo taj ciklus. Videćemo da li ću u tome i uspeti.
      
       TANJA PETROVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu