NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Zataškavanje propusta

Poražavajuće je što i lekari izbegavaju autopsije, čak postoje zdravstvene ustanove u kojima je rezolutan stav kuće- zabranjena obdukcija

      Jovan D. Vasiljević, redovni profesor patologije na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu i šef patologije na Institutu za kardiovaskularne bolesti "Dedinje" (nije član JUL-a), ugledni je jugoslovenski lekar i kako reče jedan njegov kolega, misleći na njegovu stručnost - "Lole je planina u magli".
       Kratki prilozi iz obimne biografije:
       "Tokom studija tri puta je dobijao nagradu kao najbolji student Beogradskog univerziteta; više godina se usavršavao na Institutu "Kiri" u Parizu, u Nacionalnoj bolnici za srce u Londonu, na Institutu za srce "Teksas" u Hjustonu i na Univerzitetu Ilinois u Čikagu; viziting je profesor na grčkom univerzitetu u Janjini; bio je konsultant u Kliničkom centru Srbije i u Sremskoj Kamenici; jedan je od naših lekara kome je diploma nostrifikovana u SAD; jedini je jugoslovenski patolog koji je član Koledža američkih patologa; osnivač i predsednik jugoslovenskog Odeljenja pri Međunarodnoj akademiji za patologiju; dobitnik je Oktobarske nagrade Beograda; predavač po pozivu Evropske škole za patologiju i Kraljevskog medicinskog fakulteta u Londonu; objavio kao autor ili koautor više od deset knjiga i preko trideset radova u stručnim inostranim časopisima..."
       Profesor Vasiljević za NIN govori o našem zdravstvu, greškama lekara... Kada je reč o ovoj temi, nema boljeg sagovornika od patologa.
      
       Ako se izuzmu ratovi, od čega Srbi najčešće umiru, koliko godišnje u beogradskim bolnicama premine ljudi?
       - Najčešći uzrok smrti u Jugoslaviji su kardiovaskularne bolesti. Na drugom mestu su maligniteti. U beogradskim bolnicama, po mojoj slobodnoj proceni, godišnje umire preko 5 000 ljudi.
      
       Ko utvrđuje smrt kod nas i kakvim podacima raspolažete?
       - Utvrđivanje smrti kod nas je proces koji se najčešće svodi na mrtvozornika. Međutim, najčešće su to klinički, da ne kažem proizvoljni, načini utvrđivanja razloga smrti. Tvrdim da kad bi se napravila uporedna analiza razloga smrti koje utvrdi mrtvozornik i kliničkih ocena uzroka smrti bolesnika koji nisu obdukovani a umrli su u bolnicama sa uzrocima smrti koje mi utvrdimo na obdukciji - bilo bi drastičnih razlika.
       Njihove dijagnoze su nedovoljno precizne jer uvek postoje mnogobrojni uzroci smrti koji su klinički neprepoznatljivi i koji mogu da se utvrde samo putem obdukcije.
      
       Kakav je odnos lekara i našeg zdravstva uopšte prema patologiji?
       - Poražavajuće je što i lekari izbegavaju obdukcije, čak postoje zdravstvene ustanove u kojima je rezolutan stav kuće - zabranjena obdukcija. Mogao bih čak da budem toliko oštar i da kažem da se radi o pokušaju zataškavanja propusta bilo u pogledu terapije, bilo u pogledu dijagnostike.
      
       Time su lekarske greške sakrivene a lekari zaštićeni.
       - U pravu ste. Nevršenjem obdukcija lekari su zaštićeni od bilo kakve kontrole.
      
       Patolozi su od posebnog značaja ili bi bar to trebalo da budu za lekare, posebno hirurge. U kolikoj meri danas oni od patologa izvlače stručnu korist?
       - Saradnja između kliničara svih profila, a posebno hirurških grana i patologije trebalo bi da bude mnogo intenzivnija nego što je trenutno. Ona postoji u domenu zaživotne dijagnostike, kao što je uzimanje biopsije za postavljanje dijagnoze i pravljenje plana lečenja ili hirurškog zahvata. Međutim, ako dođe do neželjenog efekta, ako dođe do letalnog ishoda, dakle do smrti, tada bi hirurzi i sve hirurške grane trebalo da imaju veliku korist od patologije jer bi mogle da koriguju svoje stavove, da koriguju svoje zablude, greške ili svoje neznanje. Da uče od patologije.
       Nažalost, moram da konstatujem da osim Instituta za kardiovaskularne bolesti "Dedinje", koliko je meni poznato, nijedna druga ustanova u Jugoslaviji ne sprovodi anatomno-kliničke konfrontacije. To znači da se na stručnom sastanku diskutuje o svim kliničkim i obdukcionim nalazima, posle čega se dolazi do odgovara na najvažnije pitanje: da li je sve urađeno kako treba? I zbog čega je pacijent umro?
      
       Koje najčešće propuste čine naši kardiovaskularni stručnjaci?
       - Mislim da je najveći problem sa neprepoznatim odgovarajućim kliničkim simptomima koji su doveli do toga da se u pravom trenutku ne reaguje adekvatnom terapijom. U hirurškom smislu, najčešće se radi o postoperativnim komplikacijama u smislu akutnog infarkta miokarda što možda ne bi trebalo da se smatra hirurškom greškom, nego više propustom celokupnog tima.
      
       Vas je 1993. godine tadašnji docent prištinskog Medicinskog fakulteta a sada ministar zdravlja Milovan Bojić - kada je preuzimao kliniku a danas Institut za kardiovaskularne bolesti "Dedinje" i stvarao reprezentaciju jugoslovenskih kardiologa i kardiohirurga - pozvao da budete patolog na toj klinici. U poređenju sa svetskim klinikama koliko se godišnje obdukcija izvrši na vašem Institutu i da li zadovoljavate svetske standarde?
       - Što se tiče obdukcija, jako je mali broj ustanova u Beogradu, i u Srbiji uopšte, koje sprovode neophodnu obdukcijsku proceduru. Institut za kardiovaskularne bolesti "Dedinje" jeste sigurno ustanova u kojoj se najveći procenat umrlih obdukuje u Jugoslaviji i on iznosi sigurno preko pedeset odsto. U odnosu na svetske standarde to je vrlo zadovoljavajući procenat.
      
       Može li se reći da razlozi uspeha vaše klinike leže i u činjenici da se na njoj vrše i obdukcije i sprovodi praksa anatomo-kliničkih konfrontacija?
       - Za ovih sedam godina od kada mi sprovodimo anatomno-kliničke konfrontacije na Institutu "Dedinje", to, nažalost, nije rezultiralo promenom mišljenja i doktrine kuće prema nekom odgovarajućem stručnom problemu. Ne želim da verujem da se ovim načinom samo zadovoljava forma održavanja anatomno-kliničkih konfrontacija. Stručni tim Instituta "Dedinje" morao bi da izvrši analizu i korelaciju svojih dijagnostičkih i hirurških rezultata sa obdukcionim nalazima i da na osnovu toga donese odgovarajuće zaključke ili promene u stavu, mišljenju, naučnoj doktrini. Nažalost, na našem Institutu nije "zaživela" ta praksa kao, na primer, u čuvenoj Opštoj bolnici u Masačusetsu u SAD koja čak publikuje nalaze takvih stručnih rasprava.
      
       Kakva je danas, po vašem mišljenju, profesionalna odgovornost lekara?
       - To je suštinsko pitanje. Tretiranje profesionalnosti u našim zdravstvenim, posebno u lekarskim krugovima je nešto na čemu se alarmantno malo radi i to od studentskih dana. Nažalost, profesionalna odgovornost naših lekara je relativno mala. Mi moramo da se zalažemo da sami lekari postanu svesniji značaja kontrole njihovog rada kako za profesiju, tako i za njih same. Mogu na prste da izbrojim kolege koji dolaze da se interesuju za svoje preminule pacijente i koji pokazuju želju da vide da li su bili na pravom putu i da li su učinili sve što su mogli za pacijenta koji je umro na njihovom odeljenju.
      
       Kolike su greške naših lekara s obzirom na stručne i društvene uslove u kojima rade u poređenju sa svetskim pokazateljima? U kolikoj meri su naši lekari spremni da priznaju propust koji obdukcija utvrdi?
       - Prave greške se svode na drastične slučajeve. To je davanje pogrešne transfuzije, to je zamena pacijenta, vršenje operacija na zdravom ekstremitetu ili pogrešna intubacija bolesnika u jednjak umesto u traheju. Znači, to su stvarno prave, kardinalne greške. Mislim da njih ima relativno malo i da možemo da budemo čak zadovoljni s obzirom na uslove, s obzirom na opremu, s obzirom na materijalni status i uopšte na stanje u kome se nalazi naše zdravstvo.
       Mi ne možemo da budemo zadovoljni stepenom angažovanosti i lekara i društva na permanentnoj edukaciji i smanjivanju potencijalnih grešaka.
       Prema svetskim podacima, u Sjedinjenim Američkim Državama 40 odsto pogrešnih kliničkih dijagnoza je nađeno na obdukcijama. Ja za Jugoslaviju nemam precizne podatke ali ako pravimo korelaciju kliničkih dijagnoza sa patološko-anatomskim nalazima obdukcije, onda se mi sigurno nalazimo u sličnom procentu.
      
       Zbog čega najčešće greše naši lekari?
       - Po mojoj proceni, naše greške dolaze najčešće usled nedovoljne stručnosti, određene prepotentnosti lekara koji smatraju da su svemoćni, i odsustva kontinuirane edukacije. Onog trenutka kada lekar kod nas završi i položi specijalistički ispit, u velikom broju slučajeva, pogotovo u unutrašnjosti, on smatra da je završio svoju profesionalnu edukaciju do kraja života. To je neprihvatljivo. Veliki broj naših lekara specijalista u suštini ne zna šta ne zna. To je najopasnije u medicini.
       U svetu postoji accreditation hours. To je broj sati koje godišnje svaki lekar mora da provede na stručnom dousavršavanju i upotpunjavanju svog znanja novim dostignućima u oblasti kojom se bavi.
      
       To kod nas ne postoji?
       - To kod nas ne postoji kao obaveza, što je nedopustivo.
      
       Šta je sa pitanjem odgovornosti? Ko odgovara za moguće lekarske greške kod nas?
       - U svetu pored potpisa bolesnika koji preuzima odgovarajući rizik bolnica i lekari takođe preuzimaju svoj deo odgovornosti i svoj deo rizika. Šta se dešava ako dođe do neadekvatnog lečenja ili greške prilikom operacije? U svetu se isplaćuju ogromne sume kao naknada za grešku a lekari snose zakonske konsekvence. Kod nas je to znatno ređe.
       Dakle, ne možemo mi samo da okrivljujemo lekare za greške i da jurimo veštice a da nije stvoren državni, pravni i zdravstveni okvir koji štiti bolesnike od lekarskih mogućih grešaka. U drugačijem koordinatnom sistemu i lekari bi se drugačije ponašali. Mislim, mnogo odgovornije. Znači, najznačajniji deo problema je u samom sistemu.
      
       Vi patolozi ste, u stvari, "kontrolori" vaših kolega. Međutim, ko vas kontroliše?
       - Patolog je vrlo često u svetu kontrolisan zato što njegova greška pogotovu u domenu zaživotne dijagnostike može direktno da utiče na život pacijenta. Recimo, pogrešno postavljena dijagnoza maligniteta ili vrste tumora najčešće automatski određuje pogrešnu terapiju i direktno određuje sudbinu bolesnika. Nisu patolozi lekari koji se bave samo mrtvima. Znači, grešku patologa kontrolišu drugi patolozi.
      
       Postoji li ta vrsta kontrole kod nas?
       - Koliko je meni poznato, ne postoji.
      
      
       LUKA MIČETA
      
      
VRH LEDENOG BREGA

Na delu je Bojićeva reforma zdravstva. Kako bi izgledali rezulatati autopsije Bojićeve reforme?
       - Ne znam, trebalo bi prvo da umre, što nije slučaj. Znate, šalu na stranu, ne bih voleo da cinici budu u pravu koji smatraju da će se to završiti onda kad se završi kampanja za izbore. Ako ministar Bojić i novo Ministarstvo istraju u svojim namerama i u onom što govore, ja onda to mogu samo da podržim. Problemi su mnogo dublji i mislim da im treba sistematski prići. Rešavati temeljne probleme pa tek onda se kretati ka nadgradnji. Ovo je samo vrh ledenog brega.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu