NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Velika iluzija - 108 metara pod morem

Zao udes ruske podvodne krstarice “Kursk”, i sve što se zbivalo s njom u vezi, tokom deset dana neizvesnosti, otkrili su da je reč o tragediji ne samo jedne moćne podmornice, već i jedne nekad velike mornarice i jedne, i pored svega, velike zemlje

      Neizvesnost koja je trajala punih deset dana, otkako je u subotu, 12. avgusta, nuklearna podmornica “Kursk”, u sastavu Severne flote ruske ratne mornarice, potonula na dno Barencovog mora, okončala se priznanjem da su napori za spasavanje njene posade i nada da je makar nekoliko njenih članova preživelo udes, bili nešto kao verovanje u čudo. Jer, kako sada izgleda, fatalni kraj je nastupio tog istog dana i sata kad je podmornica dodirnula morsko dno. Da li su to spasioci, komanda flote i mornarice, pa i sam predsednik Vladimir Putin, mogli da znaju - i kad je to precizno ustanovljeno, ako im istina nije bila jasna već u času kad se tragedija dogodila - ostaće otvoreno pitanje. Jer, sva saopštenja i izjave nadležnih ličnosti o katastrofi od samog početka su pre ličili na prikrivanje istine nego na verodostojno objašnjenje fatalnog događaja. U ovom slučaju teško da se može govoriti o običnoj ljudskoj potrebi da se ne prihvati strašna istina. Pre će biti da se u prvom trenutku radilo o samozavaravanju, u nadi da će se dogoditi čudo, a kad je već tako krenulo, usledilo je totalno zavaravanje i ostalih, uključujući porodice žrtava tragedije i najširu javnost, što je potrajalo, i traje, sve do danas. Jer, iako je već u ponedeljak bilo jasno da je “Kursk” stradao od unutrašnje eksplozije, još se lansiraju verzije o drugim mogućnim izrocima njegovog udesa, a komanda mornarice je čak saopštila da “ne diže ruke od svojih drugova”, to jest da “nije stoprocentno uverena da su svi delovi podmornice potopljeni”.
       Nažalost, tragičan kraj je više nego očigledan. Jedini spasioci koji su uspeli da prodru do “Kurska”, norveški ronioci za velike dubine, koji su video-kamerom “ušli” u podmornicu, ustanovili su da je voda prodrla u sve njene komore i da više nema nade da je ijedan član posade preživeo.
      
       Akcija samoobmane
       Deset dana posle katastrofe “Kurska”, komanda flote je priznala da je veza sa podmornicom “izgubljena” u subotu 12. avgusta, pred ponoć, dakle na kraju dana kada su se završili veliki pomorski manevri Severne flote u Barencovom moru, u kojima je učestvovalo oko 50 brodova i podmornica. Taj podatak je, međutim, u prvoj varijanti, koje se komanda ruske mornarice držala nekoliko dana, kao i niz izjava u prvoj nedelji posle nestanka podmornice, “kasnio” više od 24 sata. Mnogo toga je bilo rečeno više u svrhu da se istina prikrije, nego da se ona ustanovi i na osnovu toga preduzmu blagovremene mere, uključujući (ponuđeno) učešće stranih snaga u akciji spasavanja. Pođimo redom:
       Komanda flote je u ponedeljak 14. avgusta, i to u drugoj polovini dana, saopštila da je sa “Kurskom”, dan ranije, u nedelju, “iznenada izgubljena veza”, koja je, međutim, “kasnije ponovo uspostavljena” i da je tada “posada javila da se na podmornici dogodio kvar” i da su bili “prinuđeni da se spuste na dno”. Pri tome je izbegnuto svako pominjanje prirode i veličine havarije, ali je naglašeno da se okupljaju spasilački brodovi radi pružanja pomoći ugroženoj podmornici. Samo je nezavisna televizijska mreža u jednom izveštaju javila da je u podmornicu, u komoru sa torpedima, prodrla voda!
       Ponovimo da je deset dana kasnije usledilo priznanje da se havarija dogodila dan ranije, u subotu. Senzori sa brodova su, međutim, morali da precizno registruju šta se i kada dogodilo. (To su registrovali i centri na drugoj, norveškoj obali Barencovog mora: ne pred ponoć, već pred podne - tačno u 11 sati 28 minuta i 27 sekundi, senzori su zabeležili prvu od dve snažne eksplozije, upravo tamo gde je “Kursk” nestao sa morske površine.) Tačno mesto opredeljuje presek linija 69 stepeni i 40 minuta severne dužine i 37 stepeni i 35 minuta istočne širine, to jest oko 120 milja severoistočno od Murmanska, na obali poluostrva Kola, koje, zajedno sa Novom zemljom na istoku i Špicberškim i ostrvima Franca Jozefa oivičava Barencovo more. Dva minuta i 15 sekundi kasnije usledila je druga, još jača eksplozija, koju su registrovale sve tri NATO podmornice, koje su “sa diskretne udaljenosti” pratile ruske pomorske manevre. To isto su morali registrovati i ruski senzori, posebno na džinovskoj nuklearnoj krstarici “Petar Veliki”, koja je bila komandni brod na manevrima. Kasnije je, međutim, kao usput, napomenuto da je tako i bilo, s tim što je rečeno da je registrovan “snažan potres”, ali nije rečeno zašto to nije dovedeno u vezu sa udesom “Kurska”! Jedna seizmička stanica, udaljena 3 500 kilometara, takođe je registrovala ovaj “potres”, a norveški eksperti su ocenili da je ta druga eksplozija bila jačine dve tone trinitrotoluola.
      
       Za sve je krivo - more
       Iako je to moralo biti jasno od samog početka tragedije, jer to je bila očigledna tragedija, pogotovo što je u pitanju bila atomska podmornica (ne toliko zbog naoružanja - pošto se zvanično tvrdilo da rakete nisu imale nuklearne bojeve glave, koliko zbog njenih reaktora), akcija samoobane je produžena nizom izjava koje su skrivale pravo stanje stvari i pretpostavkama koje su (malo je verovatno da se to činilo nesvesno), blago rečeno, odvlačile pažnju od pravog (u tom trenutku, izvesno poznatog) uzroka teškog udesa. Kad je reč o sastavu posade, prvobitno je saopšteno da je sačinjavaju 107 mornara, od kojih 53 oficira. Kasnije je podatak, opet, usput, ispravljen na neodređenu brojku “oko 116 članova posade”, iako je na kraju saopšteno da je na podmornici bilo 118 ljudi - 113 članova posade i pet viših oficira iz komande flote, koji su na “Kursku” pratili njegovu aktivnost u toku manevara.
       Možda, sa čisto ljudskog aspekta, najteže ogrešenje o te ljude predstavlja to što je komanda flote požurila da izvesti javnost da za njih “praktično ne postoji nikakva opasnost”, to jest da je “sve pod kontrolom”. U tom duhu je saopšteno da su “izvori eneregije”, što će reći nuklearni reaktori, isključeni i da je “stepen radijacije na mestu havarije u dozvoljenim granicama”. Uverenje da posada nije ugrožena trebalo je da potkrepi i izjava da podmornica ima snažne uređaje za regeneraciju kiseonika i desalinizaciju morske vode.
       Istovremeno, glavni štab Severne flote (a ne ratne mornarice, na primer, Ministarstvo inostranih poslova ili vlada) odbio je ponudu Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuske i Norveške da pruže pomoć u operaciji spasavanja “Kurska” i njegove posade. Obrazloženje je glasilo da “flota raspolaže svim neophodnim sredstvima” za uspešno izvođenje te operacije. Čak je i formalno stavljeno do znanja da “situacija nije katastrofalna”.
       U međuvremenu je lansirana verzija o sudaru ruske podmornice sa “neutvrđenim (ali jačim i većim!) plovilom”, kao uzrokom njenog iznenadnog poleganja na dno Barencovog mora. To što ni posle tri dana spasiocima, uprkos tome što su raspolagali “svim neophodnim sredstvima”, nije polazilo za rukom da se spuste do nestale podmornice, bilo je krivo nemirno more: veliki talasi, jake struje i isto tako jake podvodne struje! Međutim, sve zemlje, uključujući NATO, posebno Švedska i Velika Britanija, kao članice pakta, čiji su brodovi bili ili su mogli biti u neposrednoj blizini ili unutar manevarske zone, kategorički su odbacile verziju o sudaru. Iako su - da li samostalno, ili zato što su drugi na tome insistirali - ruski izvori počeli da razmatraju i mogućnost eksplozije unutar podmornice (da je eksplodirao neispravan torpedo, da je ta eksplozija izazvala novu, još jaču, kao i druge razne varijante)- što je prvi pomenuo lično glavnokomandujući ratne mornarice admiral Vladimir Kutrojedov, Ministar odbrane maršal Igor Sergejev je u utorak nastavio da insistira na verziji o sudaru, tvrdeći da se ona pokazuje kao “sve verovatnija”.
      
       Nepristupačni “Kursk”
       Mada su neprestano tvrdili da uslovi (jak vetar, veliki talasi, podvodne struje) i na površini i u dubini otežavaju, faktički onemogućavaju akciju spasavanja, saopšteno je da je jedna mini-podmornica uspela da se spusti do “Kurska” - da bi utvrdila “eventualna oštećenja”, to jest potvrdila verziju o sudaru. Nije direktno saopšteno šta je taj obilazak ustanovio, ali je na osnovu toga rečeno da je “nos podmornice probijen”, no da načinjeni snimci ne dopuštaju da se sa sigurnošću tvrdi šta je to prouzrokovalo - eksplozija unutar podmornice ili sudar sa “nepoznatim plovnim objektom”. Priča je proširena tvrdnjom da je jedan batiskaf sa “Petra Velikog” uspeo da se priljubi uz bok, odnosno otvor za spasavanje podmornice, ali da nije uspeo da ispumpa vodu, jer je, navodno, taj deo, “usled naleganja na morsko dno, toliko deformisan da nije bilo mogućno postići vodonepropusnu vezu”!
       U svakom slučaju, nepotpune, protivrečne izjave, a naročito svaka nova izjava koja je demantovala prethodnu, samo su povećavali zabrinutost i napetost u javnosti nego što su pružali osnova za nadu. U štampi su se pojavile i prve sumnje i kritike. Jedan bivši mornarički oficir otvoreno je okrivio komandu ratne mornarice da svesno zaluđuje javnost i državni vrh: “Oni i sami ne znaju šta se događa” - rekao je Vladimir Urbanov, koji je sada urednik u redakciji zvanične ruske “Vojne enciklopedije”. A nezavisni vojni komentator Pavel Felgenauer, u članku u dnevniku “Moskou tajms”, na engleskom jeziku, tvrdi da su najviši mornarički zvaničnici “u panici”: “U pitanju je tipična hladnoratovska reakcija. Oni su izgubili glavu i zato lažu” - tvrdi on, navodeći, između ostalog, da je komanda mornarice puna dva dana tvrdila da je “u kontaktu s podmornicom”, da bi tek u utorak priznala da nikakve komunikacije s posadom nije bilo od trenutka kad je nestala. Pokazalo se, naime, da je potpuno neistinita tvrdnja da je posada “javila da se na podmornici dogodio kvar”, odnosno da je jedino istina da se na površini sve ovo vreme uopšte nije znalo šta se u podmornici zbiva i da li uopšte ima preživelih.
       Uprkos tome, kako je vreme odmicalo, javnost je pripremana za konačnu vest - da se dogodilo najgore, koja će uslediti tek deset dana posle nestanka “Kurska”, i to iz stranih izvora. Komanda norveškog spasilačkog broda “Norman pionir” saopštila je da su njeni ronioci - pošto su specijalnim video-kamerama proverili glavnu unutrašnjost devete komore podmornice i ostale “džepove” u kojima je još bilo vazduha-ustanovili da je voda prodrla u sve delove “Kurska” i da više ne postoji ni najmanja nada da ima preživelih. Agencija Interfaks je pretekla ovu izjavu i prošle subote, nedelju dana posle udesa, javila da “na podmornici nema preživelih”.
       Očigledno u želji da se javnost pripremi, što je u takvoj situaciji potpuno razumljivo, zvaničnici su, uporedo sa optimističkim nadanjima, povremeno upozoravali i na mogućnost najtragičnijeg ishoda: u jednoj od prvih izjava, dok je bio na odmoru u Sočiju, na crnomorskoj obali, predsednik Vladimir Putin je prvi pomenuo da je situacija ne samo teška, već i “kritična”. Admiral Kutrojedov je u jednom trenutku - neposredno posle dramatičnog saopštenja njegove komande da je “posada prestala da upućuje SOS signale” - izrazio nadu da su mornari u podmornici “za sada živi”, a vicepremijer Ilja Klebanov, koji je inače na čelu vladine komisije za utvrđivanje uzroka “havarije”, priznao je četiri dana posle udesa “Kurska” da “na podmornici nema znakova života”. Ali, dodao je, iz toga se ne moraju izvlačiti zaključci da je došlo do najgoreg. Najgore je, međutim, već sutradan nagovestio premijer Mihail Kasjanov, kada je na sednici vlade ocenio da je situacija na potonuloj podmornici “bliska katastrofi”. Konačno je načelnik štaba Severne flote admiral Mihail Mocak u ponedeljak, desetog dana od potonuća “Kurska”, zvanično potvrdio da na podmornici “više nema preživelih”.
      
       Antiruska kampanja
       Ako se Moskva može okriviti za samouverenost, kad je komanda njene ratne mornarice tvrdila da može da spase “Kursk” i njegovu posadu, a možda i za to da je direktno odgovorna za smrt 118 svojih mornara, zato što je izgubljeno dragoceno vreme, jer je tek posle tri dana pristala da prihvati ponuđenu stranu pomoć, oni koji su tu pomoć ponudili, mogu se osumnjičiti da su tragediju “Kurska” iskoristili ne samo za to da ispolje svoju humanost i spremnost da pomognu, već i u druge svrhe. Prvo, da (spasavajući “Kursk”) usput otkriju i poneku tajnu ove podvodne čelične grdosije, koja spada u ekskluzivnu kategoriju borbenih podmornica. Drugo, da Rusiji ponovo nabiju na nos da je izgubila kontrolu nad svojim nuklearnim arsenalom. Ne bi se moglo reći da za ovu strepnju, ako je iskrena i rukovođena jedino brigom zbog mogućne opasnosti od neke još strašnije katastrofe nego što je ova koja je zadesila “Kursk”, nema nikakvog osnova. Jer, stanje u oružanim snagama Rusije, svejedno da li je u pitanju armija ili mornarica, ratno vazduhoplovstvo ili strategijske nuklearne snage, daleko je od toga da bude najsjajnije. Ili, kako to sami Rusi nazivaju, takvo je da bi bilo dobro da bude bolje. Iako nerado, ni od javnosti se ne krije da vojska, u svim njenim delovima, godinama već, strada od nestašice para, što je pruzrokovalo mnoge komplikacije: nije usamljen slučaj da oficiri, na primer, da bi preživeli, moraju da zarađuju “na strani” - čak kao noćni čuvari ili nosači. Zabeleženo je da je čak i glavni komandni centar strateških nuklearnih raketa mogao da ostane bez struje, jer je lokalna distribucija zapretila isključenjem - zbog neplaćenih računa. Jedan admiral je osuđen jer je pokušao da podmornicu (istina, otpisanu, iz sastava Pacifičke flote) proda kao staro gvožđe. Ima mnogo primera da su iz vojnih skladišta nestajali kamioni i kamioni oružja, municije, eksploziva i razne opreme, da bi bili prodati na crnom tržištu. Otkriveni su i slučajevi da su oficiri u čečenskom ratu, za šaku dolara prodavali svoje vojnike teroristima (prema dogovoru s njima, upućivali bi dva-tri vojnika “u izviđanje”, tokom kojeg bi oni upali u zasedu i bili oteti - da bi zatim radili ili bili prodati kao robovi). Sve to govori o teškom stanju u kojem se našla ruska armija posle raspada Sovjetskog Saveza i stupanja na presto Moloha Tržišta.
       Nema sumnje da je i to uticalo na mornarički vrh kad je, da bi se zaštitio od neželjenih očiju, odbio stranu pomoć u spasavanju potonule podmornice, što je u samoj ruskoj javnosti ocenjeno kao “ostatak hladnoratovskog duha” u oružanim snagama. Nema sumnje, međutim, da su i ruski partneri na Zapadu rukovođeni ostacima “hladnoratovskih predubeđenja i predrasuda”, kad - zbog pojedinačnih slučajeva, kao posledice teških materijalnih i finansijskih uslova - sumnjiče Rusiju i njenu oružanu silu, posebno nuklearne snage, da predstavlja otvorenu opasnost za svetsku bezbednost. Ima u tom strahu mnogo preterivanja, kao i u strahu Rusije od zapadne manije špijuniranja. Uprkos mnogim konkretnim primerima obostrane spremnosti da se ne živi u prošlosti, na obema stranama još postoji, možda ne baš “hladnoratovski duh” konfrontacije, sindrom hladnoratovskog nepoverenja, ali... Zbog njega je na Zapadu, kao što se može zaključiti, tragedija “Kurska” doživljena kao pretnja od novog Černobilja.
      
       Suočavanje sa stvarnošću
       Rusiji se ipak mora odati priznanje, bez obzira na najtragičniju sudbinu nesrećne podmornice i ljudi koji su se našli u njoj. Istina, trebalo je da prođu (možda, dragoceni) dani, da predsednik Putin preseče situaciju i, uprkos neslaganju svojih potčinjenih u mornarici, prihvati ponudu Norveške i Velike Britanije da učestvuju u spasilačkoj operaciji u Barencovom moru. Verujem da bi on to učinio istog trenutka kad je pomoć prvi put bila ponuđena, da mu njegovi vojnici nisu, svojim izveštajima, pružili osnovu da poveruje kako će oni sami izići na kraj sa posledicama katastrofe.
       Jer, sada, kada je sa zakašnjenjem, najzad, i u samoj Moskvi, postao poznat redosled poteza posle nesreće, jasno je da je šef države (svesno ili nesvesno, svejedno), bio doveden u zabludu. Priznaje se da je svaki kontakt sa “Kurskom” izgubljen još u subotu (mada se i dalje tvrdi da se to dogodilo tek pred ponoć, a ne u podne, kad je podmornica “legla” na dno, što bi, istina, mada više nego neverovatno, s obzirom na eksplozije, moglo da znači da je u prethodnih 12 sati ipak postojala neka veza), da je u toku noći, samo pet časova posle toga, u nedelju u 04.35 bilo otkriveno gde je potonula i da je već u sedam ujutro ministar odbrane Sergejev obavestio predsednika Putina o nesreći i početku operacije spasavanja. On sam je rekao da je “savetovao” Putinu da “nema nikakve potrebe” da prekida odmor i da se, eventualno, uputi na mesto havarije.
       Ruski maršal je i ovom prilikom ostao pri verziji da je podmornica potonula pošto je pretrpela sudar sa “velikim podvodnim objektom”, koji se i sam posle toga “našao na morskom dnu”, ali je potom - “nestao”! Ostaje, međutim, nejasno, kakva bi to druga velika podmornica morala biti, pošto su sve podmornice klase kojoj pripada “Kursk” faktički najveće i najjače na svetu.
       Maršal je svoju verziju potkrepio interesantnim detaljem. Naime, on je ruskim predstavnicima u vojnom sedištu NATO-a naložio da zatraže informaciju o tome da li su se, i koji, strani brodovi nalazili u vodama Barencovog mora, u blizini mesta gde se dogodila havarija ruske podmornice. Ministar Sergejev je ovako preneo odgovor NATO-a: “Rečeno nam je da tamo nije bilo nikakvih NATO brodova.” Ali, dodao je ministar, dok je to saopštavano, čulo se i nešto što nije bilo namenjeno ruskim ušima (što bi trebalo da je snimljeno, s obzirom da to nije bio običan konvencionalan razgovor). Dok su ruskim predstavnicima saopštavali zvaničnu informaciju, neko je, navodno, za svoj račun dodao: “Čak i da jeste (neki brod neke zemlje članica NATO-a, bio u tim vodama), mi to nikada ne bismo priznali!”
       Neka je i tako. Za Rusiju je, međutim, mnogo značajnije da se suoči sa istinom o sebi, sa svojom stvarnošću, što je, čini se, predsednik Putin, već postigao, iako je tek vrlo kratko vreme u Kremlju, kao šef države i vrhovni komandant oružanih snaga. Jer, jedino što se posle svega može zaključiti, to je da je zao udes njene podvodne krstarice “Kursk” (i sve što se zbivalo s njom u vezi, tokom deset dana neizvesnosti) otkrio da je reč o tragediji ne samo jedne moćne podmornice, već i jedne nekad velike mornarice i jedne, i pored svega, velike zemlje.
      
       BRANKO STOŠIĆ
      
      

       Pakleni plan

Ruskom ministru odbrane Igoru Sergejevu može se potpuno verovati kad kategorički tvrdi da je vinovnik udesa “Kurska” neki strani plovni objekat. Očigledno je, međutim, da on pri tome ne kaže sve što zna. Naime, isključeno je da se to što se zbilo sa podmornicom u Barencovom moru - zbilo samo od sebe, bez spoljnog “detonatora”.
       Ostaje “dakle” da je u pitanju neki pakleni plan. Ali, šta bi mogao biti “motiv” za uništenje jedne moćne podmornice najviše klase i ubistvo 118 ljudi?
       Ono što maršal Sergejev izbegava da kaže, svodi se na sumnju da su u udes “Kurska” umešani američki prsti. Jer glavni razlog zašto je mornarička komanda prvobitno odbila stranu pomoć u spasavanju podmornice očigledno je bio, pre svega, u tome da su Rusi hteli sami da utvrde uzrok tragedije što znači da su od samog početka imali razloga da sumnjaju u, blago rečeno, diverziju.
       Mogućni odgovor na pitanje kome bi se ona mogla pripisati neizbežno dodiruje američke interese: najviše su SAD zainteresovane da predsedniku Vladimiru Putinu stave do znanja da ne bi smeo da bude toliko samostalan i, još više, da tako samouvereno i odlučno teži da Rusiji vrati status velike države. Uz to ide računica da tragedija “Kurska” ne može ostati bez posledica po vojni vrh Rusije, tj. da bi morala dovesti do uklanjanja maršala Sergejeva - koji i inače važi za “antiamerikanca” - sa položaja ministra odbrane. I, najzad, ovaj udes, koji, između ostalog, otkriva i ne male slabosti ruskih oružanih snaga (konkretno, da sami Rusi nisu bili u stanju da se spuste na dubinu od samo stotinu metara i spasu, ili podignu podmornicu na površinu), neminovno upućuje na potrebu da državni budžet izdvaja više sredstava za njihovu modernizaciju. Što opet vodi postizanju prvog cilja - da Rusiju stavi u još zavisniji položaj od stranih finansijskih izvora.


      
      
Posestrime “Kurska”


       Severna flota, sa sedištem u Severomorsku, na poluostrvu Kola, u čijem je sastavu bila atomska podmornica “Kursk”, važi za najbolju, najbolje održavanu i najkompletniju, u poređenju sa Baltičkom (Kalinjingrad), Pacifičkom (Vladivostok) i Crnomorskom (Sevastopolj) flotom ruske ratne mornarice, a pogotovo sa Kaspijskom i rečnom flotilom.
       U sastavu sve četiri flote su podmornice opremljene balističkim nuklearnim raketama i vođenim podmorničkim raketama i, naravno, klasičnim torpedima, kao i klasične i eksperimentalne podmornice.
       “Kursk” je pripadao najnovijoj generaciji atomskih podmornica u sastavu ruske ratne mornarice, koju je počela sa puštanjem u vodu podmornice “Krasnodar” (po NATO-klasifikaciji “Oscar-II”, iz programa 949A, Antedž-II), 1986, koji je otada u sastavu Severne flote. U nju će devet godina kasnije (1995) biti uključen i “Kursk”. Kao i sve podmornice iste generacije, zapremine 24 000 tona, veličine 155 h 18,2 h 9,2 metara, sa dve turbine i dva nuklearna reaktora, prosečne brzine 32 čvora, “Kursk” je imao 24 rakete SS-N-19 (ili “granit”) i isto toliko torpeda (SS-N-16). Ove podmornice su u zvaničnoj terminologiji označavane kao “atomske podvodne krstarice”.
       Prema nezvaničnim informacijama, ruska ratna mornarica imala je 11, a sada ima 10 podmornica te klase: Posle “Kurska”, čija je oznaka bila K-141, u Severnoj floti su ostali K-148 - “Krasnodar” (1986), K-173 - “Čeljabinsk” (1989), K-410 - “Smoljensk” (1990), K-456 - “Tambov” (1991) i K-266 - “Orel” (1992). U Pacifičkoj floti su K-132 - “Belgorod” (1987), K-119 - “Voronjež” (1988), K-456 - “Kasatka” (1991), K-186 - “Omsk” (1993) i K-512 - “Tomsk” (1997).


      
      
Podmorničke havarije

Do katastrofe “Kurska”, najteže havarije pogodile su rusku (sovjetsku) ratnu mornaricu 1970, kada je jedna podmornica sa 88 mornara nestala u Atlantiku, blizu obala Španije, i 1989, u eksploziji podmornice “Komsomoljsk”, 500 km od obala Norveške, u kojoj su poginula 42 člana posade.
       U poslednje četiri decenije, na ruskim (sovjetskim) podmornicama dogodilo se još najmanje 20 većih i manjih incidenata, u kojima je broj poginulih premašio 150.
       U Barencovom moru 1960. reaktor jedne podmornice ispustio je gorivo i 13 ljudi je izgubilo život od posledica. Sedam godina kasnije, u požaru na podmornici koja je plovila Norveškim morem, stradalo je 39 mornara. Takođe u požaru na podmornicama, 1972. (blizu NJufaundlenda) i 1983. stradalo je 30, odnosno 14 ljudi. Godinu dana kasnije, u Barencovom moru je u jednom požaru poginulo 14 ljudi.
       Američka CIA je juna 1983. objavila da je jedna sovjetska podmornica, sa 90 članova posade, potonula u severnom Pacifiku, istočno od obala Kamčatke, ali pošto je to bilo u području pod kontrolom njene mornarice i za druge nepristupačno, sovjetska vlast to nikada nije potvrdila. A ni ruska, potom.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu