Ja sam u zaljubljivanju u Slavene potrošio više od pola života na prostorima tadašnje Jugoslavije. - Protjerivali su me prije, protjeruju me i sada, ne bih o imenima, ali oni znaju da što se mene tiče, mogu ić, u materinu!

      Paolo Mađeli - rođen 3. marta 1947. godine. Jedan od najznačajnijih i najaktivnijih pozorišnih reditelja bivše Jugoslavije i sadašnje Evrope. Poreklom Italijan, bivši student slavistike koji odlično vlada srpskohrvatskim jezikom i još bolje poznaje dušu ovdašnjih dramskih umetnika. Radio u pozorištima Srbije, Hrvatske, Slovenije, i Nemačke, Italije, Francuske i Latinske Amerike. U Beogradu živeo do sredine osamdesetih godina. U poslednje vreme blisko sarađuje sa mladim hrvatskim glumcem i dramskim piscem Filipom Šovagovićem čiju je dramu "Cigla" decembra 1998. postavio u HNK Split. Predstava koja je pre dve sezone uzburkala hrvatsku kulturnu javnost kritičkim stavom prema Tuđmanovom režimu, elementima jugonostalgije u scenografiji i izboru muzike, i snažnom antiratnom porukom iz istih razloga uvršćena je u program ovogodišnjeg "Bonskog bijenala" tokom koga je i urađen ovaj intervju.
       - Za mene je ova drama poslije onoga što radi Slobodan Šnajder jedini relevantan tekst koji govori istinu o ratu, a pri tom je Filip Šovagović i jedini koji je imao hrabrost govoriti o miru. Dakle, ne govoriti o ratu na način introspekcije, stavljanjem prsta na ranu na jedan glup i voajeristički način, nego govoriti o očaju svoje generacije. Ja dijelim taj očaj, iako su naše generacije različite jer mi se rat u bilo kojoj formi gadi. A ono što mi se gadi možda i više, to je ono što rat čini u glavi. Ono što je Dušan Jovanović prije toliko godina nazvao "Igrajmo se tumora u glavi". Taj tumor jedan dobar dio Evrope i svijeta nosi u glavi.
      
       Da li se "organizam" bivše Jugoslavije tokom poslednjih deset godina pročistio ili tumor i dalje nesmetano buja?
       - Ne, ne. Nije se ništa pročistilo, jer tumor postoji duboko. On je samo uzeo jednu nevidljivu poziciju. On je ispod, tinja ispod jedne razine, ne može se slikati medicinski, ali je u ljudima. Zbog čega? Zato što klinci koji su kada je rat počeo imali deset godina, danas imaju dvadeset. Oni povjeruju u bilo što, jer nemaju više veze sa istinom. Izgubila se istina, a kada se ona izgubi, onda mentalni rak hvata maha i nezaustavljiv je. "Cigla" govori o tome kako ne smijemo zaboraviti da smo prije svega i nakon svega ljudi te da ne treba da vjerujemo mitologijama o korijenima. Ja sam na svojim brojnim putovanjima kao i svi vidio puno drveća, šuma, sve su šume na svijetu lijepe, ali nisam vidio nijedno drvo koje se čudi o sopstvenim korijenima. Imati korijen - to je normalna stvar. Treba samo nastojati rasti u tome. A ne se tu čuditi. To su budalaštine. Ne treba nikada zaboraviti da je nacionalizam najlakši način da jedna klasa vlada i profitira. Ništa drugo.
      
       Na okruglom stolu priređenom posle igranja "Cigle" u Bonu kritikovali ste Zapadnu Evropu jer se smatra suštinom Evrope danas i a priori ne prihvata ono što dolazi sa Istoka?
       - Problem je u tome što poslije tri tisuće godina mi živimo prvi put u jednom svijetu koji nema utopiju, pa makar i pogrešnu. Svi htjeli-ne htjeli živimo jednu diktaturu. I oni koji misle da su socijalisti (a zapravo nisu) i oni koji su kapitalisti, a koji su mislili da su liberali u ekonomiji. Nitko nije ništa drugo nego rob novca. U današnjem svijetu novac postaje bog. A Europa ima politički zadatak da pokuša postati svojevrsna utopija za same Europljane. Dakle, uglavnom one sa Istoka. U ovom trenutku ona je, međutim, samo supermarket. To je jedan nemoralni sustav zato što se logika Europe još zaustavlja na računima, a ne na jednoj viziji. Nema granica, nema podjela. Naravno, ja ne bih htio biti u društvu sa Miloševićem, ali bih htio biti u društvu sa srpskim narodom bez Miloševića. Zašto da ne? Mislim da europski političari ne umiju iskoristiti šansu da nas motiviraju za jedan bolji, drugačiji, bogatiji, ljepši život, sa svim tim genijalnim kulturama zajedno. Sa ogromnim potencijalom.
      
       Zbog čega je, po vašem mišljenju, jugoslovensko odnosno eks-jugoslovensko pozorište danas toliko zanimljivo Evropi i svetu?
       - Ja sam u zaljubljivanju u Slavene potrošio više od pola života na prostorima tadašnje Jugoslavije. Za mene je uvijek bilo važno ne pristati na bilo kakve igre. Imati jedan izvor života ali prije svega različita iskustva. Putujem i radim danas puno po Južnoj Americi, NJemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj, ali sam, uostalom, uvijek to nastojao raditi, uvijek. Ali ima nešto o čemu moram govoriti, što me direktno vrijeđa, čak i kao čovjeka koji nije u Jugoslaviji rođen. Ja sam prije 25 godina radio sa Mikijem Manojlovićem, a oni su ga otkrili tek kada je buknuo rat. Radio sam sa Filipom Šovagovićem koji je prije 13 godina kod mene igrao u komadu "Viktor ili djeca na vlasti" ali njima je trebala tragedija da otkriju da on postoji. To je dio kulturnog imperijalizma, potrebne su tragedije da se otkriju tuđe kulture... Zapad ne razumije Slavene. Meni se dođe danas smijat zato što sam i ja bio dio toga kada sam učio slavistiku i kada sam radio i živio u Firenci. Tada sam mislio da je "Zločin i kazna" djelo najvećeg intelektualnog razmišljanja, i jeste tako, ali "Zločin i kazna" je nešto što je za Slavene na ulici normalno. A to Europa ne zna. Za Europu su Slaveni crna rupa. Sa svim kontradikcijama i različitostima koje imaju međusobno.
       Ja nisam kao ostali ovdje u Europi iznenađen dobrim knjigama i dobrim piscima. Meni je Danilo Kiš bio prijatelj i sramota je da ga otkriju kada umre, ili da za Krležu još uvijek ne zna nitko. Sramota je da se Tišma poznaje opet samo kroz prizmu i lupu rata. Ja sve to poznajem i smijem govoriti jer sam "idiot" koji je došao na Istok u vrijeme kada su milioni hrlili na Zapad. Motivi za to interesovanje nisu, nažalost, baš najčistiji.
      
       Da li najavljena "duga pauza u Hrvatskoj" ima veze sa glasinom da su vam vrata zagrebačkih pozorišta zatvorena, jer vas nova vlast smatra "politički nepodobnim"?
       - Protjerivali su me prije, protjeruju me i sada, ne bih o imenima, ali oni znaju da što se mene tiče, mogu ić, u materinu!
      
       Da li - rastrzano između raznih podela, zabrana i "trendova" - pozorište kakvo danas poznajemo ima budućnost?
       - Mislim da će kazalište, pozorište ili kako ga god hoćete zvati, biti živo, bitno pa čak i kultno i u budućnosti. Zašto? Ako ga izvadite iz konteksta tog nacionalnog osvešćivanja kada ga uzmete kao čistu umjetnost, onda ono ima pravu vrijednost i neuništivo je. Doduše, sada je teatar prošao veliku krizu u NJemačkoj, ali predosjećam da je na pragu jedna velika renesansa zato što su se klinci već zasitili kompjutera i vještačkih stvari.
       Ja imam dvoje djece,(blizanci sa somborskom glumicom Rozalijom Levai) imaju po dvadeset godina i ne mogu više izdržati, poludjet će od Interneta jer imaju kompjuter od kad im je bilo šest godina. A danas na zapadu postaje luksuz vidjeti živog čovjeka na pozornici ili slušati živu glazbu. I to postaje apsolutni hit, prestiž. Sve vam ovisi o ekonomskom razvoju. Kada prostori bivše Jugoslavije budu ekonomski procvjetali, biti će i kratkotrajne krize za teatar. Dakle, Slovenija će imati uskoro teatarsku krizu, pa zatim Hrvatska .... onda kada bude dovoljno love da si svi klinci kupe kompjutere. Međutim, to je prolaznog karaktera, treba gledati na te stvari sa distance i znati ih interpretirati. Zato znam da teatar ima budućnost.
      
       TANJA PETROVIĆ