NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Negativna lirika

NAZIV IZLOŽBE: Slike
AUTOR: Branislav Mihajlović
GALERIJA: ULUS-a, Beograd

      Đorđe Kadijević
      
       Slikara Branislava Mihajlovića (1961) mogli bismo da predstavimo kao umetnika iz Portugalije jugoslovenskog porekla koga zatičemo na "privremenom radu" u otadžbini. Po okončanju studija na beogradskom Fakultetu likovnih umetnosti, Mihajlović se otisnuo u svet - bilo je to krajem već davnih osamdesetih, rekli bismo u pravo vreme, pred početak fatalnog "događanja stvarnosti" u našim prostorima čiji kraj se još ne vidi... Dug boravak na strani je, izvesno, uticao na Mihajlovićevo umetničko formiranje, ali ne toliko da u njemu izbriše tragove delovanja kulturnog ambijenta iz kojeg je potekao. Rečju, Branislav Mihajlović se po mnogo čemu vezuje za beogradski likovni krug s kraja veka, pre svega po opredeljenju za likovnu figuraciju novorealističkog smera. U tom krugu ovoj vrsti figuracije utro je put Mića Popović svojim "slikarstvom prizora".
       Kada je reč o Mihajloviću, ispravno je govoriti o njegovoj bliskosti sa Mićom Popovićem, ne i o zavisnosti od Popovićevog uticaja. Mihajlović shvata sliku kao prizor, zaista na način gotovo istovetan kao Popović. On snažno ističe "tešku" atmosferu slikanog ambijenta i toj svrsi podređuje funkciju i dejstvo likovnih elemenata, boje, prostora, materije. Ali, u ikonografiji prizora, Mihajlović je sasvim originalan. Zaokupljen je depresivnim štimungom urbanog prostora, praznih gradskih ulica, zaparloženih enterijera, pustih železničkih stanica čiju perspektivu pojačavaju slepi koloseci. Povremeno pravi izlete u prirodu, slika čudne pejzaže, jesenje šumske predele u riđoj svetlosti kasnog popodneva, opustele morske obale, ravničarska prostranstva zastrta surim poljima. Upadljivo odsustvo ljudske figure u tim prostorima sa izbrisanim tragovima života i pokreta, daje atmosferi Mihajlovićevih slikanih prizora oznaku nekog tajanstvenog, gotovo mističnog osećanja. Takvo osećanje odražava Mihajlovićev opšti odnos prema svetu koji iskazuje jedno teško saznanje i tragično iskustvo, neočekivano kod jednog još mladog slikara. Pokazujući svoje sumorno raspoloženje, Mihajlović nije, poput Miće Popovića, posvećen svedočenju događanja u jednom određenom prostoru i vremenu. NJegova depresija pred slikom represivne stvarnosti se preliva u "čistu" poeziju, u svojevrsnu negativnu liriku izražavanja gorkog iskustva sa svetom. Pesimizam ovog slikara je potpun, apsolutan i njegovi umetnički refleksi se ne mogu koristiti u borbi za nešto kao ni protiv nečeg.
       Za Mihajlovića bi se reklo da, kao slikar, ima "tešku", zapravo snažnu ruku koja se kreće slobodno i sigurno u prostoru što ga zahvataju njegova monumentalna platna. Ta ruka ne robuje formi slikanog predmeta, ali kada ustreba, ona ume da se zaustavi na detalju. U fakturi Mihajlovićevog bojenog sloja ima tzv. nepikturalnih elemenata, pa i "ubačenih" predmeta koji, ipak, ne menjaju osnovni iluzionistički karakter njegovih slika.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu