NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Gde je ta Slovenija?!

"Porno-film" mladog slovenačkog reditelja može se shvatiti kao prekretnica: istinski je duhovit čime razbija sliku o Slovencima koji su samo radni, vredni i, naravno, dosadni

      Porno-film" mladog slovenačkog reditelja Damjana Kozolea jeste otkrovenje. Vrcav i istinski zabavan, on je svakako izuzetak od pravila po kome slovenački filmovi nemaju, sve i kad hoće, iskru humora. U "Porno-filmu", naprotiv, sve ima svoju duhovitu stranu. Na primer, kad jednom grupica prijatelja bude snimila pornić, ali umetnički pornić, ceo svet će biti zadivljen toliko da će se pitati - Gde je ta Slovenija, gde je ta Slovenija?!
       "Porno-film" je minulog aprila bio apsolutni pobednik nacionalnog festivala u Portorožu, potom je doživeo veliki publicitet u Karlovim Varima, bio je među najzapaženijim ostvarenjima na Paliću (dobivši nagradu Fipresci), prikazan je na filmskom festivalu u Sarajevu, a upravo mu predstoji Toronto, odakle nastavlja putovanje po svetu i, trebalo bi uskoro da ga vidimo u Beogradu.
       Damjana Kozolea (36) već poznaje, u stvari publika Festa. Reč je o njegovom filmu "Stereotip". S druge strane, Damjan Kozole je uoči raspada Jugoslavije živeo godinu dana u Beogradu radeći u "Avala filmu" dok su tu kuću vodili Branko Baletić i Miša Radivojević. Ostavilo je to traga, pelcovao se on na samoironiju koju, baš izdašno, upravo nudi njegov "Porno-film". Podrazumeva se, jasno, i da je Kozole takav. Čovek od duha koji ume da prepozna smešnu stranu tužnog.
      
       Recite, najpre, nešto o sebi...
       - Moja priča nije od onih kako sam od malih nogu trčkarao oko kino dvorana i kinoteka. Ne. Odrastao sam u Krškom. Moj amarkord su, dakle, Nuklearna elektrana i Tito koji je došao da joj položi kamen temeljac. Recimo, to. Ili spidvej. Te su trke bile zakon Krškog. Nešto si vredeo samo ako si uspeo da istrčiš četiri stotine metara na fudbalskom stadionu. Naravno da sam i ja trčao, svima nam je to bio glavni cilj u životu, da tu stazu pregazimo. Na režiju nisam uopšte pomišljao, iako sam krajem osnovne škole snimio nekoliko kratkih filmova. Imao sam, u stvari, jaku, žestoku nameru da se bavim arhitekturom, pa sam otud i završio građevinsku školu. Potom sam promenio ideju i, kada je došlo vreme studija, upisao sam se na Filozofski fakultet u LJubljani. I od njega sam kasnije odustao. Verovatno zato što sam opet počeo da se muvam oko filma, to me je vuklo. Tako sam, mlad, snimio svoj prvi film, amaterski, koji se zove "Kobni telefon". Bio je prikazan u Puli 1987. godine. Film je ispao neka vrsta srećnog uklapanja onoga što sam kao klinac najviše želeo i onoga u čemu sam se docnije najbolje osećao dok radim.
      
       Malo ste filmova, ipak, do sada snimili?
       - Posle "Kobnog telefona" vrlo brzo sam dobio šansu da snimim "Remington", film koji, u stvari, smatram svojim rediteljskim debijem. Bilo je to 1989. Izgledalo je da će dalje ići lako a baš sam tada bio zapravo naglo zaustavljen. U Jugoslaviji je počelo da se zaoštrava i kida pa je onda sve otišlo do đavola a Slovenija je imala važnija posla nego da se bavi kinematografijom. U tome je, međutim, i moje vreme prolazilo.
      
       Znači li to da slovenački vrh danas više forsira kinematografiju?
       - Apsolutno. Pre samo nekoliko godina mogao bih da govorim jedino o katastrofalnoj situaciji slovenačke kinematografije, a sada tvrdim kako je ona čak i fenomenalna. Zašto? Zato što se u međuvremenu zaista uspostavio jedan odličan sistem koji gura slovenački film, koji daje šansu debitantima, koji, najzad, ima sasvim solidan budžet za tu svrhu. Otuda mi odjednom imamo čak sedam, osam filmova godišnje što je, koliko do juče, bio nezamisliv broj. Važno je i da se izuzetna pažnja poklanja zamisli kako slovenački film ne sme više biti sinonim za nešto dosadno, žalosno i nerazumljivo...
      
       Što vi upravo dokazujete "Porno-filmom"? Kako ste uopšte došli do te priče?
       - U LJubljani, vidite, život izgleda dosta jednostavan ali čim odete malo do periferije, shvatite da su neke stvari mnogo zanimljivije nego u samom gradu. Imao sam strašnu potrebu da se izlečim od "Stereotipa", tražio motiv kako da preživim posle "Stereotipa". A kad tražite, onda valjda i nađete. Dogodilo se da je baš u to vreme, govorim o 1998. i 1999. godini, došlo do velike navale devojaka iz Ukrajine i Rusije u Sloveniju koje su se tu vrzmale radeći sve i svašta. Bavile se, naravno, i prostitucijom, njom pre svega, i to na obodu grada. Novine su puno pisale o tome i mene je to zainteresovalo.
       Zainteresovalo zbog toga što sam mislio: evo meni filma o nečemu što može biti i nežno i vulgarno, i smešno i tragično, evo meni filma o kontrastima u smislu da nešto izgleda na jedan način, a u stvari je sasvim drugačije. Otuda mi se slika tih jadnih Ukrajinki i Ruskinjica koje se prodaju za malo para a budne sanjaju o svojoj zemlji iz koje su zbog nemaštine pobegle, učinila idealnom za priču "Porno-filma". Tužnu priču koja ne sme odmah da se vidi, koju će prekriti i pokriti duhovit pristup. Na tom paradoksu je, uostalom, film i sniman: da bude komunikativan ali ne i komercijalan. Moram reći da sam, na kraju, bio zbunjen onim što sam snimio. Mislio sam: hoće li iko shvatiti šta sam ja to hteo? Priznajem, međutim, da sam još zbunjen ali iz drugog razloga: veoma su me, izgleda, svuda dobro shvatili.
      
       Ipak se u filmu najviše podsmevate svom narodu?
       - Premijera "Porno-filma" biće u LJubljani tek u oktobru ali našlo se već ljudi koji su mi zamerili na šali "Gde je ta Slovenija?" Preozbiljno su je shvatili. Preozbiljno jer to jeste tako, doduše ne baš u kontekstu koji postoji u filmu - da ćemo se proslaviti nekim odličnim pornićem. Znate, Srbija nije - srećom ili nesrećom - više uopšte problematična što se identiteta tiče unutar Evrope. To isto važi za Bosnu, pa i za Hrvatsku. Međutim, Slovenija, šta je ona?! Ona je tu nešto. Slovačka, Slavonija, Slovenija, mislim niko ne zna gde je ona zaista. I stalno se naši žale da to niko ne zna. Zato sam i došao do ideje da bismo je kao pornićem mogli da promovišemo na način na koji su to nekada zbilja uradile Danska ili Švedska. To je mala šala unutar filma koju nisu svi tako doživeli.
      
       Koliko je srpski film gledan u Sloveniji?
       - Više nego dobro. Pored "Rana", kojih sam se, eto, uzgred setio, izvanredno su prošla "Lepa sela...", a u novije vreme "Bure baruta", "Točkovi", "Nebeska udica". Više gledamo srpske filmove nego ijedne druge s prostora bivše Jugoslavije. Normalno. Bosanci, u stvari, jedva da i snimaju, a Hrvati kod nas jako loše prolaze.
      
       Deset godina niste bili u Jugoslaviji. Da li vas je sada, posle toliko vremena, ovde nešto, ipak, iznenadilo?
       - Ne, ništa. Nedavno su me u Karlovim Varima pitali slično. Kao: o kej, bili ste deo Jugoslavije, i Slovenija, i Srbija, i Hrvatska, i Bosna, i Makedonija, više niste, gde ste sada? Rekao sam: pa, tamo smo gde jesmo, gde smo uvek bili, ne znam gde bismo mogli da odemo. Sve je to jedan isti kulturni prostor. Doduše, vremenom se pomalo neke spone gube, pomalo se i brišu, ali im to nisam rekao. Vama kažem zato što me plaši ono što poslednjih godina sve jače primećujem. Stigle su neke mlade generacije koje više ne razumeju ni srpski, ni hrvatski, ni bosanski, ako se taj jezik uopšte tako zove. Malo me je iznenadilo kako se brzo, prebrzo, neke stvari zaboravljaju. Samo je deset godina prošlo. Stigla su deca koja odlično znaju da kažu "voljo pagare" a ne znaju ni da beknu, niti da razumeju, reč hrvatskog ili srpskog. Voleo bih da što pre prođe kriza u Srbiji pa da iznova ojačaju veze. Jer, ako ne živimo više u istoj državi, mi ipak živimo u nekom sličnom senzibilitetu koji je šteta ne čuvati, ne negovati.
      
       JASMINA LEKIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu