Pojava Ekovog "Imena ruže" na "srpskom jeziku" ponovo je otvorila pitanje o opravdanosti prevođenja u Beogradu onoga što je već prevedeno u Zagrebu, i obrnuto

      Sredinom ove nedelje, kada je pisan ovaj članak, prvi primerci romana Umberta Eka Ime ruže bili su rasprodati u gotovo svim knjižarama u centru Beograda. Jedini preostali primerak izvukao nam je prodavac iz izloga knjižare Inicijal u zgradi SANU, pošto su u onim koje smo prethodno obišli bespomoćno širili ruke i izražavali nadu da će ih izdavači već sutradan snabdeti novom isporukom.
       Tako se prvobitnim nedoumicama oko motiva dva beogradska izdavača (Paideje i Platoa) da štampaju novo izdanje starog svetskog bestselera kojim je hrvatsko-srpsko tržište knjige bilo preplavljeno još sredinom devedesetih godina, pridružilo i pitanje šta je to što ovaj prvi i najuspešniji evropski profesorski roman i danas čini privlačnim i tiražnim.
       U oba slučaja mogli bi se dati jednostavni odgovori: da, recimo, onog prvog zagrebačkog izdanja iz 1984. godine (Grafički zavod Hrvatske) ko zna još otkada nema u prodaji i, zatim, da se radi o delu visokih estetskih vrednosti koje ga preporučuju svakom novom čitalačkom naraštaju. I svaka radoznalost, što se tiče ovoga, morala bi time da bude zadovoljena. Posle toga ostaje samo da se zaključi kako su vlasnici ove dve privatne izdavačke kuće povukli više nego uspešan komercijalni potez.
      
       Upotreba jezika?
       Međutim, kada se iskorači iz domena izdavačke strategije, a stupi na tlo kulturne politike i naše šizofrene jezikoslovne situacije, novu zbunjenost izaziva činjenica da se knjiga preporučuje kao prvo izdanje na srpskom jeziku i da se takvoj preporuči svojstvenom egzaltiranošću i predstavlja u nekim medijima. U jednoj knjižari je čak zalepljen i plakat koji ističe u prvi plan srpsku verziju prevoda, što neizbežno asocira da Ime ruže ranije nismo imali prilike čitati na nekom razumljivom nam jeziku.
       Priličan broj prevodilaca i ljudi od pera, s kojima smo razgovarali o ovom jezičkom rebusu, u ovakvoj reklami Ekove knjige vidi izvesnu političku upotrebu jezika koja u današnjim okolnostima više i ne donosi efekte kakve je ranije imala. Aktuelno proizvođenje hrvatskog i bosanskog, pa i srpskog jezika, ustavno-politički ozakonjeno u novim državnim tvorevinama, teško da je prihvatljiv argument za olako odustajanje od nastojanja da se koliko-toliko reafirmiše zajedništvo nekadašnjeg jugoslovenskog kulturnog prostora. Zajedništvo koje, uprkos svemu, omogućuje lingvistička činjenica da se na području današnje Jugoslavije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine i dalje govori i piše jednim istim jezikom, bez obzira na sva razlikovna normiranja i imenovanja njegovih nekadašnjih varijanti.
       Jedan od sagovornika preporučio nam je da napravimo uporednu analizu zagrebačkog i beogradskog izdanja Ekovog romana misleći da bi ona najbolje pokazala (ne)opravdanost paralelnih prevoda. Novinski prostor je, međutim, mali za takve ekspertize a zamisao ovog teksta i nije u tome da negira neke nesporne razlike između ranijeg hrvatskosrpskog prevoda Imena ruže i današnjeg srpskog. Pre smo hteli reći da je u pitanju, što se tiče jezika, sindrom malih razlika zbog kojih postaje luksuz jednu istu knjigu prevoditi na dve varijante bar doskora i zvanično istoga jezika.
       Pogledajmo, ipak, bar u minijaturnoj formi kako Ekovo pripovedanje izgleda u hrvatskosrpskom (zagrebačkom) a kako u srpskom (beogradskom) izdanju. Odlomci su uzeti iz "Proslova" odnosno "Prologa".
       U prvom slučaju, tekst glasi:
       "U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga - i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga, a zadaća bi vjerna redovnika bila svaki dan, poput psalma ponizno ponavljati taj jedini nepreinačivi događaj za koji možemo ustvrditi da je neprijeporno istinit. Ali videmus nunu per speculum et aenigmate, a istina se, prije nego licem u lice, očituje na trenutke (jao, kako li nečitke) u zabludi svijeta, tako da joj moramo sricati pouzdane biljege, čak i ondje gdje nam se čine nerazumljivima i gotovo protkanima nekom posve zlosmislenom voljom." Latinski tekst prevođen je kao: Sad vidimo u zrcalu, nejasno (Pavao, Prva poslanica Korinćanima, 13, 12)
       Novi prevodi
       U drugom, to isto izgleda ovako:
       "U početku bješe Logos, i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga i zadatak je vernoga monaha da svaki bogovetni dan sporo i smerno ponavlja jedini neizmenljivi događaj za koji se može tvrditi da je neosporno istinit. No sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a istina, pre no licem u licem ukazuje se mestimice, u crtama (avaj, koliko nečitkim), sred zabluda ovoga sveta, te nam stoga valja da je sričemo iz vernih belega, ma i odande gde nam oni deluju kao pomračeni, bezmalo prožeti sasvim zlonamernom voljom."
       U fusnoti br. 7 navodi se: "Početak Jevanđelja po Jovanu (1, 1-2)"; 8 "Poslanica sv. apostola Pavla Korinćanima (13, 12): Jer sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice; sad znam djelimično, a onda ću poznati kao što bih poznat".
       Od urednika podgoričkog CID-a saznajemo da se u toj izdavačkoj kući priprema i novo izdanje DŽojsovog Ulisa, koji je takođe svojevremeno preveden u Zagrebu, I od ovog srpskog prevoda znamenitog DŽojsovog romana očekuje se da će doneti veći nivo čitljivosti i komunikativnosti od onog koji je sadržala ona hrvatskosrpska varijanta.
       U svakom slučaju, raste broj knjiga koje pokazuju da je napuštena nekadašnja praksa da se dela prevedena na hrvatski ne prevode i na srpski jezik, i obrnuto. Novouspostavljene državne granice i silom nametnute kulturne barijere doprinele su i da se knjige štampane u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu ne mogu više distribuirati na prostoru koji je nekada pokrivao srpskohrvatski jezik. Poznavaoci naših i hrvatskih kulturnih prilika gledaju na sve to kao na novo umnožavanje kulturnih nonsensa, uprkos tome što su tenzije iz nedavne prošlosti u međuvremenu znatno oslabile.
      
       Dejtonska overa
       Nova geopolitička slika bivšeg jugoslovenskog prostora i današnja jezička situacija uzimaju se pri tome, na obe strane, kao osnovni razlozi za takvo ponašanje. Ipak, ne sme se previđati da je najteže udarce jezičkom i kulturnom zajedništvu zadala hrvatska separatistička jezička politika. Ona koju je nova hrvatska vlast podsticala da se razvija do svojih ekstremnih oblika da bi se po svaku cenu zapadna varijanta zajedničkoga jezika pretvorila u nov jezički entitet. Priznat, nažalost, i od strane međunarodne zajednice a, što je manje poznato, overen i u Dejtonu potpisima naših gospodara rata, Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića, kojima je sporazum serviran na srpskom, hrvatskom i bošnjačkom jeziku.
       U tom kontekstu pojavljivanje Eka i DŽojsa na srpskom jeziku i ne izgleda kao neki kulturni incident, kako se to nekom učinilo. Ono je pre svega inauguracija jedne nametnute izdavačke orijentacije i prilagođavanja našoj novoj duhovnoj konstelaciji.
      
       SAVA DAUTOVIĆ