NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Pravo vreme


NAZIV IZLOŽBE: Slike
AUTOR: Branko Miljuš
GALERIJA: Moderna galerija, Valjevo

      Đorđe Kadijević
      
       Slikari one generacije kojoj pripada Branko Miljuš (rođen 1936) čije "pravo vreme" pripada šezdesetim i sedamdesetim godinama, u retrospektivama koje im se danas priređuju izlažu se riziku sudbonosne alternative: opstati ili nestati. NJihova dela treba da izdrže proveru vrednosti po kriterijumima ovog, sasvim drugačijeg, u mnogo čemu njima tuđeg vremena. Takvoj proveri izložen je i sam Branko Miljuš na svojoj retrospektivi u valjevskoj Modernoj galeriji.
       Ako kažemo da je Miljuš u Valjevu izdržao probu vremena, onda takav sud treba argumentovati kriterijumom aktuelnog vremena. Semantička analiza slikarskog jezika kojom se Miljuš služi, ukazuje na jedan paradoks koji šezdesetih godina u nas još nije bio sasvim jasno uočen. U kompoziciji Miljuševe slike primetan je jedan geometrijski stereotip čiji su simboli krug, kvadrat i spirala. Miljuš je, reklo bi se, bio sklon da ističe "primarne" komponente slike kao što su površina, tekstura, boja. U takvu strukturu on "ubacuje" heterogene tematske elemente asocijativnog i narativnog sadržaja, organskog porekla, ljudske glave, figure životinja, prirodnih plodova... Miljuš je time oponirao u njegovo vreme dominantnoj tendenciji potiskivanja i eliminacije tematskih referenci koje, navodno, smanjuju mogućnost da slika sine u svetlu "čiste" istine svoje plastične realnosti. Satisfakcija za Miljuša javila se kasnije, kada je postalo jasno da komponente slike lišene tematskih elemenata imaju ograničen značenjski potencijal. Pokazalo se, naime, da eliminisanje tematskih elemenata ne povećava već smanjuje bogatstvo značenja slike. Tome analogno opada i njena komunikativnost. Ovo saznanje bilo je "bolno" za ekstremne moderniste, ali ohrabrujuće za njihove umerenije i lucidnije kolege među kojima je bio i Branko Miljuš. Zahvaljujući takvoj lucidnosti, Miljuš nije uzalud pokušavao da tematizuje funkciju "čistih" plastičnih elemenata strukture slike, da cara oblači u "novo ruho". U tome, prosto rečeno, treba tražiti onaj razlog zbog koga su njegove slike u svoje vreme posmatrane sa radoznalošću i razumevanjem - a ne sa ravnodušnom "upitanošću" - i što se tako posmatraju i danas.
       Valjevska izložba, ako i nije prava i potpuna retrospektiva, dragocena je potvrda one vitalne vrednosti koja Miljuševom već pomalo istorijskom slikarskom delu obezbeđuje vredno mesto u sadašnjem trenutku i daje mu vizu za budućnost.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu