NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Suša u Dolovu

Jedno od najvećih i najbogatijih banatskih sela danas životari kao kakvo selo u Nedođiji, ubijeno sušom ali i državnom politikom koja prema selu vlada decenijama

       Jesen je najlepše godišnje doba. U jesen se beru plodovi...iiiiiiii. Tako je počinjala jedna čuvena lekcija, u našim nekadašnjim čitankama, o četiri godišnja doba. Nema nikakve sumnje da su pisci ovih lekcija, kad su za najlepše doba proglasili jesen, polazili, pre svega, od ekonomskih kriterijuma. Čoveku bogatom, okruženom izobiljem plodova, i ovaj svet izgleda lepši.
       Ove godine, međutim, jesen nije naše najlepše godišnje doba. Suša, neviđena suša u ovome veku, spržila je Srbiju, a najviše je stradala Vojvodina, jer ona, uglavnom, od poljoprivrede živi.
       Iza Pančeva leži selo Dolovo, poznato po svom bogatstvu. O tome svedoče četiri crkve i nekoliko varoških zgrada, kojima bi se ponosio svaki veliki grad, da ih ima. Ali, sve je to danas - istorija. Ikonostas u jednoj crkvi uradio je Paja Jovanović, ali i to je sad istorija. Selo je nekad bilo bogato, danas preživljava, kao i sva sela u Banatu. Traje taj sumorni paorski život godinama, pogotovo poslednjih deset godina, a sve se to može povezati sa raspadom Jugoslavije i ovom vlašću koja Srbijom vlada poslednjih godina. Ovogodišnja suša bila je samo završni udarac sveukupne naše propasti.
       - Doživeli smo katastrofu. Tri meseca nije pala kap kiše, a posle je došla ona strašna vrućina, kakvu u Dolovu ne pamte ni ljudi stariji od osamdeset godina. Nas je suša samo dotukla, mi smo odavno ubijeni. Kazaću nekoliko primera: godinama žito ne rodi kao nekada, kad je u Vojvodinu stiglo seme talijanke i kad je rodilo triput više nego ovih godina. Mi smo se vratili trideset godina unazad, to sam siguran. Naši su traktori stari dvadeset godina, nemamo mogućnosti da kupimo nove, i nama ne preostaje ništa drugo nego da se uzdamo u ralo i volove. Ove godine kukuruz je podbacio za osamdeset odsto. To nikada nije bilo. Kriva je suša, a i bez veštačkog đubriva čovek ne može da računa na dobar rod. Ali, da bih kupio džak veštačkog đubriva, morao bih da prodam tri džaka kukuruza. A šta prodam? Buve? Sejemo bez đubriva, kao pre sto godina, i borimo se samo da preživimo - kaže Nenad Ognjanov Morovan, i insistira da se upiše i ovo Morovan, jer, kaže, nema Lale bez špic-namena.
      
       Trik
       Posle rata, kad su i u Dolovu na vlast došli komunisti, bilo je teško vreme. Tada je nova vlast bila uvela one čuvene otkupe, kad su radile peruške i metle (da ni zrno paoru ne ostane u ambaru!), a čupanje brkova u Dolovu bilo je mačji kašalj, s obzirom na to šta se njima desilo. Naime, prvi komunista sela Dolova Radoslav Rakidžić ubio je, iz pištolja, Aruna Ostojina, zvanog Šupa i Stevana Vlajića, zvanog Muva. Taj Radoslav je bio na čelu otkupa, ali sam državi ništa nije dao. LJudi su, onda, noću, upali na njegov tavan i našli žito sakriveno u buradima. Izbila je u selu pobuna, ljudi su došli pred opštinu i tražili od Radoslava da kaže istinu, a on, predstavnik nove vlasti, odgovorio je oružjem. Nije ni dana robijao. Premešten je u Kovačicu, za sekretara komiteta.
       Ove godine, zbog suše, vlast je poljoprivrednicima otpisala porez.
       - To je tačno. Ali porez nije naša najveća muka. On čini dvadesetak odsto naših davanja. Sve drugo ostaje. Otpisivanje poreza više je predizborni trik, jer selo neće više, kao nekada, da glasa za socijaliste - kaže Anđelko Pavković.
       Podsećam naše sagovornike da je, posle Prvog svetskog rata o Dolovu pisao i Miloš Crnjanski. Pišući o prgavoj naravi Dolovčana, napisao je da kad u Dolovu slave slavu, sve ambulante u Pančevu dežuraju celu noć. Za jedno "ne laj" ili "majku ti slepačku", milovali su se Dolovci levčama, a radili su i noževi.
       - Nema toga više. O tim našim velikim tučama ostala je samo priča. Danas je Dolovo mirno selo kao što su i sva sela banatska. Dešperacija je zamenila nekadašnju dolovačku goropadnost, a to je posledica poluvekovnog ubijanja duše i siromaštva. Ja sam lično znao Stevana Vlajića, zvanog Muva, i mogu da kažem da se on nikoga nije bojao. Platio je glavom, jer nije mogao da otrpi nepravdu. LJudi danas ćute jer su se sa nepravdom saživeli i veruju da je to sudbina. Što se mene tiče, ja sam posle one pobune i pogibije dvojice uglednih meštana, otišao u Ameriku. Radio sam više od dvadeset godina u Detroitu i sad živim u Dolovu, od američke penzije, koja stiže "pacovskim kanalima". Ko je lud da penziju, u dolarima, prima preko ovih? Uzeli bi mi dve trećine - kaže Vitomir Rotarov, koji penzionerske dane provodi u kafani gde se okupljaju opozicionari i piju pivo.
      
      
       Pivo
       Pamte Dolovčani i bolje posleratne dane. Krenulo je sedamdesetih godina. To su bile zlatne godine za vojvođanske paore i trajale su sve do devedesete.
       - Tada je trebalo dati tri vagona kukuruza za jedan traktor, danas treba deset! Ali, odakle deset vagona? - pita se Živan Savin.
       On je nešto stariji, pamti mnogo, a zna i priče koje je slušao od svoga oca i dede.
       - Nas je država pustila niz vodu. Cene poljoprivrednih proizvoda najniže su u zemlji. Šest kila žita ide u cenu jedne flaše piva. Toga nema nigde na svetu. Sve oko nas propada, sve se suši, i bez suše. Mi smo blizu Deliblatske peščare, koja je nekada bila pustinja, živi pesak. Onda je Marija Terezija donela zakon da nijedan mlad čovek nije mogao da se oženi dok nije tri akcije posadio i od šumara dobio potvrdu da je posadio. Sad te šume nemilice seku, a ništa ne sade - kaže Živan Savin.
       Sve što u Dolovu danas deluje gradski, izgrađeno je u vreme Marije Terezije. Naravno da su i crkve i zgrade iz vremena Franca Jozefa, ali, u Banatu, kad se misli na Austrougarsku, kaže se Marija Terezija. Tačnije: to je nama još od Marije Terezije.
       - Od Tita do danas ovde je izgrađen samo Zadružni dom, a Dom zdravlja samo što se nije srušio - kaže Anđelko Pavković.
       Ostale su iz toga vremena i noćne more. Pogotovo kod starijih. Ovo je selo bilo na "lošem glasu". Partizana malo, sve sami kulaci i reakcionari. Ipak, kažu, imaju Ulicu bratstva i jedinstva, gde komšija sa komšijom ne govori i imaju ulicu Omladinsku, gde žive samo babe i dede. Ponekad se, pri piću, zapeva stara dolovačka pesma ("Ko još nije od noža bolov'o, neka dođe u selo Dolovo..."), ali to su poslednja sećanja na vreme koje je davno minulo.
      
       PETAR IGNJA


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu