NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Iskušenja medijske katarze

"Nisam pristao na 'lov na vještice', a ni na čistku masovnih razmjera, jer tlo u Hrvatskoj previše podrhtava. Ovu državu ne vode novinari. Naše je da budemo javni servis koji će osigurati ljudima punu informaciju. Naše je da analiziramo, a ne da oblačimo kapute političara i šinjele generala"

      Televizija ima sreću ili nesreću da je previše javna i da nema nikoga tko se neće proglasiti kompetentnim da o njoj raspravlja. Možda se još jedino u nogomet ljudi razumiju više no u televiziju", kaže generalni direktor Hrvatske radio-televizije Mirko Galić. Razgovor za NIN otpočeo je posle tableta za glavobolju, što upućuje na veliki posao sa neizvesnim ishodom koji prvog čoveka nacionalne televizije čeka posle smene političke i državne vlasti u Hrvatskoj. Mirko Galić spada u red novinarskih veterana i slovi za velikog profesionalca hrvatske medijske scene. Pre angažmana na televiziji, petnaestak godina proveo je kao dopisnik zagrebačkih dnevnih novina iz Pariza, a mnogi ga poznaju i kao nekadašnjeg glavnog urednika poznatog političkog nedeljnika "Danas" koji je osamdesetih godina izlazio u Zagrebu.
      
       Gospodine Galiću, koliko se današnja Hrvatska televizija razlikuje od one koja je pod tim imenom u Hrvatskoj počela da se emituje pre deset godina?
       - Kako dijete raste, to je najteže majci da govori. Jer njoj se čini da je dijete uvijek isto, pa tek nakon nekog vremena ustanovi da mu mora kupovati veće cipele, veće hlače, veći kaput. Tako je i s televizijom. Ja, istina, nisam roditelj naše televizije, mada sam pet-šest godina, što u kombinacijama, što realno, prisutan na njoj. Moj dolazak je počeo neuspješno 1993. godine, ostvario se 1997, prekinuo se 1998, nastavio 2000. godine. Na mom primjeru se vide proturječja koja su se događala oko Hrvatske televizije. Htio sam ovdje doći sa nekakvim mandatom, da otvorim televiziju, da ju oslobodim utjecaja vlasti. Ona je devedesetih godina krenula sa jednom političkom misijom, da bude pomoćno propagandno sredstvo za politički projekt koji se u krajnjem svodio na to da se stvori vlastita nacionalna država i da se Hrvatska isključi iz dotadašnje jugoslavenske zajednice. Televizija je u tome imala veliku ulogu, neki od mojih prethodnika misle da je televizija zapravo pobijedila u ratu. Ja ne mislim da televizija ima takvu moć, ali je svakako imala veliku ulogu i veliku misiju. Ona je, najprije, trebala pomoći vlasti da animira hrvatsku javnost za program stvaranja hrvatske države, a kad je došlo do sukoba, rata, borbe za međunarodno priznanje da bude na usluzi vlasti. Kad su ti ciljevi ostvareni, televizija je trebala služiti, a i služila je, očuvanju i održavanju vlasti. Nisam mogao pristati na ulogu čovjeka koji želi služiti vlasti kao štanga. Uvijek sam tražio samostalnu poziciju, i za sebe i za televiziju, mogućnost da prekinem pupčanu vrpcu između televizije i vlasti, a ona je postojala u vrijeme "hadezeovske" vladavine, kao i prije toga, u komunističkom režimu.
      
       Još kao član uprave HTV-a, pre nekoliko godina, govorili ste da pretplatnici najjačeg državnog medija zaslužuju javnu, a ne partijsku televiziju. Da li je to ova, aktuelna, televizija čiji ste generalni direktor?
       - Ova televizija je uvijek bila vezana uz vlast. Ranije, u jednopartijskom sistemu, bila je direktna poluga te vlasti, iako je potkraj bivšeg jugoslavenskog samoupravnog socijalizma televizija bila dosta slobodna. Bilo je to potkraj osamdesetih godina, u razdoblju kada je vlast u Hrvatskoj bila slaba i kada su mediji, pa i televizija, koristili te slabosti vlasti da slobodnije progovore. Neke moje starije kolege misle da je u Hrvatskoj taj period i danas nedosegnut. Možda je tako na nekoj profesionalnoj razini, ali po količini slobode kakva je danas i kakvu smo mi imali tada, to su neusporedive stvari. Mi smo tada ipak krali slobodu; danas je sloboda priznata. O novinarima ovisi koliko će slobode koristiti. Potkraj osamdesetih godina tadašnja Televizija Zagreb, koja je na političkom planu uvijek bila uškopljena, pustila je malo daha. TV Zagreb je uvijek imao dobar zabavni program, dramski program, dobar dokumentarni program. To je zapravo bila jedna dobra televizija. Krajem bivše vlasti i bivše države ona je imala i relativno slobodan informativni program, što je bio eksces u tom sistemu. Međutim, s promjenom vlasti, opet se vratila na služenje politici. A politika je sebi zadala visoke ciljeve, vlastitu nacionalnu državu i njeno priznanje u Evropi: televizija je trebala služiti tome cilju. Hrvatska televizija, vjerujte mi, nije više pod patronatom države. Ova televizija je slobodna.
      
       Kakav informativni program, po vašem mišljenju, danas zaslužuju hrvatska nacija i građani Hrvatske? Da li je njegova osnova puka informacija ili i komentar uz nju ili prilozi drugih televizija o istom događaju?
       - Informativni program televizije bi gledaocima trebao dati vjerodostojnu, istinitu, objektivnu, informaciju. Sve o svemu - o događajima, o zbivanjima, kretanjima, procesima, idejama, ljudima koji su važni za društvo i za njegove članove. Najčešći prigovori televiziji, i onoj u "hadezeovsko" doba i danas, upućeni su informativnom programu. Veoma je teško vladati takvom situacijom u kojoj se svatko smatra toliko stručnim i zakinutim. Otuda nastaje strahoviti pritisak na televiziju. Što god napravite, nije dobro. Uvažavam sve, pa i veoma oštre kritičare ako na analitički i utemeljen način kritiziraju naš rad, ali mi manje imamo sustavnu kritiku, a više sustavno blaćenje ljudi i njihovog profesionalnog digniteta. To stvara frustrirajuće stanje, kompleksira ljude koji se počinju plašiti ekrana. Druga je reakcija da se ljudi utrkuju tko će prije smiriti tu javnost, tko će joj se više dodvoriti, pa se neki sami predlažu kao autori i urednici emisija takvog tipa. Često to samo povećava količinu negativnog naboja oko televizije. Zato ponavljam da je veoma teško postići ideal televizijskog novinarstva u našim uvjetima; biti objektivan, vjerodostojan, pluralističan, nepristran. Pogotovo što ova televizija iza sebe ima iskustvo i u komunizmu i u "hadezeovskoj" vlasti u kojemu ona nije bila objektivna, nije bila nepristrana, nije bila vjerodostojna. Dug je put do takvog ideala. Neću ni ja do njega stići.
      
      
       Ima li danas revanšizma na Hrvatskoj televiziji?
       - I na tom se terenu vidi koliko je ovo tlo minirano. Jedni nam kažu: niste ništa napravili, ostavili ste stare hadezeove kadrove a trebali ste ih maknuti, ne možemo ih više gledati. Drugi kažu: zašto ste maknuli ljude koji su radili profesionalno, vratite nam Obrada Kosovca (bivšeg glavnog urednika Hrvatske televizije, op. Z. S.), plaču za njim. Samo što neće žaliti Karla Gustava Strema (honorarnog saradnika Hrvatske televizije, op. Z. S.) koji je Hrvate učio kako postati Hrvat iz nekog svog njemačkog iskustva.
      
       Da li ste zadovoljni ekipom ljudi s kojima radite i koji osmišljavaju programe državne televizije?
       - To je također paradigmatično pitanje o stanju duhova, ne samo na televiziji. Ja sam se, s rizikom da me ne shvate ni jedni ni drugi, ipak opredijelio za srednji put. To znači da su oni glavni urednički kadrovi koji su bili odgovorni za propagandističku politiku koju je HRT prakticirao, otišli s položaja. Nisam, međutim, pristajao na to da povedem nikakav lov na "hadezeovske vještice", nisam pristajao na to da uđem u čistku, a još manje da bude masovnih razmjera, jer sam želio dati prilog smirivanju tla koje u Hrvatskoj previše podrhtava. Htio sam da stvaram takvu situaciju, a želim je i dalje stvarati, da televizija sa svakom promjenom političke vlasti ne treperi od straha, da se ljudi ne plaše tko će "preživjeti", a tko ne. Drugim riječima, situaciju u kojoj će se vlast u državi mijenjati, a ljudi će nastavljati svoj posao. A to mogu samo ako su profesionalci.
       Ako su kriteriji njihove struke i ceha profesionalni i etični, ako su u prvom planu zahtjevi struke, a ne politike. Ako nemaju ambicije da vode politiku i državu. Ovu državu, kao i svaku drugu, ne vode novinari. Naša ambicija nije da budemo političari, a ni da budemo njihova pomoćna snaga. Naše je da budemo javni servis koji će osigurati našoj javnosti punu informaciju kako bi ona mogla odlučivati kome će dati povjerenje. Naše je da organiziramo, da analiziramo, da omogućimo različitim mišljenjima da se slobodno izraze, različitim interesima da se manifestiraju, ali nije naše da oblačimo kapute političara niti šinjele generala. Zato nismo ni izabrani, nemamo taj mandat. Tu se javlja dosta zabuna i iz njih uvijek proizlazi napet odnos prema ljudima koji su na televiziji. Smatra se da promjena vlasti automatski povlači za sobom i promjenu njihovog angažmana, pa je sumnjiv svaki onaj tko je iza promjene vlasti ostao na televiziji, ili je, još gore, odbio neku političku "misiju".
      
       Neki smatraju da su najveće žrtve promenjene političke situacije u zemlji bile upravo generacije mladih televizijskih novinara koji su "odrađivali" tuđe poslove u prvim bojnim redovima na ratištu, a kasnije se ispostavljalo da je tu bilo najmanje verodostojnih informacija kakve vi spominjete?
       - Ništa se ne može objasniti bez nekog povijesnog pogleda. Devedesetih godina, sa promjenom sistema, jedan dio novinara svih medija, pa i televizije, otišao je jer je postao nepodoban ili je bio i previše podoban pa je završio u nekim drugim, lukrativnijim profesijama. Vrijeme velikih promjena uvijek je vrijeme za probitak, za karijere. Mnogi su to i ostvarili, a još više ih se u to pouzdalo. Zato smo i dobili mlade ljude, došlo je do prodora ljudi bez iskustva. Kad sam sastavljao ekipu profesionalaca Hrvatske televizije, ispostavilo se da i nemamo ljudi srednje generacije. Ili imamo one starije, koji su predugo u novinarstvu, pa nemaju senzibilitet novog vremena ili su to, s druge strane, nezreli ljudi koji su željni velikih novinarskih uloga. Morao sam balansirati između profesionalno zrelih ljudi bez energije, i mladosti koja ima energije, ali nema zrelosti. Tražio sam srednje rješenje i uvjeren sam da je moj izbor bio dobar. Ali da sam do kraja zadovoljan, nisam. Da jesam već bih otišao. Otići ću i ako uspijem i ako ne uspijem. Za sada nemam dovoljno podataka da sam uspio, ali nisam još uvjeren niti da nisam uspio. Uglavnom, sa ljudima koji su oko mene i sa nepovjerenjem koje je također oko mene, što god da napravite, čini se da ste povukli krivi potez. Tako barem sude drugi.
      
       Neki misle da je nekadašnja "DŽutelova" televizija pokušavala dati bivšem medijskom prostoru tadašnje Jugoslavije taj evropski okvir, ali je ta ideja tragično propala. Priča se, međutim, da HTV sada udomljava mnoge "zvezde" bivše televizije saveznog premijera Markovića?
       - Ma gledajte, "DŽutel" je prvenstveno bio televizija koja je trebala propagirati neke reformske ideje nekadašnje savezne vlade. Nije uspjela. Te su ideje došle suviše kasno i propale su kao što je propala i Jugoslavija. Ali ovi ljudi sa "DŽutela", a vi vjerojatno na njih aludirate, dvojica su ovdje. Gorana Milića nisam primio ja. Primili su ga moji prethodnici. Ali on je čovjek nesumnjivog talenta i visoke kreativnosti, mada mu mnogi predbacuju različite stvari. S obzirom na to on može naći svoje mjesto na svakoj televiziji u Evropi. Ponekad je on sam sebi komplicirao život stanovitim političkim potezima. Silvija Luks je drugi primjer. Ona je jedno vrijeme provela u hrvatskoj diplomaciji, radeći u inozemstvu, u Parizu. Za čitavo je vrijeme čuvala svoje pravo da se vrati na televiziju. Nisam ja bio taj koji sam je pozvao, ali joj to pravo nisam mogao niti uskratiti.
      
       Šta mislite o programima i uređivačkoj politici državne televizije u Beogradu? Nadate li se promenama u međusobnim medijskim odnosima i eventualnoj saradnji?
       - Vrlo malo gledam programe Radio-televizije Srbije. Kad sam gledao, malo me, priznajem, nervirala politička jednostranost, kao što me nervirala i jednostranost Hrvatske televizije. Ako sam naša pretjerivanja i morao gledati, beogradsku televiziju doista nisam morao i izbjegavao sam to. Nadam se da dolazi vrijeme kada će i ta televizija težiti profesionalnim normama koje je nekada imala, dok nije bila potčinjena režimu. Takvu javnu televiziju rado ću gledati. Ovdje se sada može objaviti gotovo sve, i na račun vlade, i na račun predsjednika i na račun pojedinih političara. Ponekad možda i pretjerujemo, da bismo dokazali da smo slobodni.
       Mislim da je beogradska televizija još daleko od toga da bude slobodna od vlasti i da će morati napraviti neke svoje račune. Dolazeći na Hrvatsku televiziju, vjerovao sam da ona može biti lokomotiva u demokratskim promjenama u zemlji. Pokazalo se da nisam bio u pravu i da najprije treba promijeniti političku vlast da bi se promijenila slika u medijima. Sa još više argumenata to vrijedi za Srbiju. Bez demokratizacije državne vlasti, bez jedne stvarne demokratske, proevropske vladajuće garniture, nema ni javne televizije. Što se tiče eventualne suradnje sa takvom televizijom, zašto ne? Mi smo susjedi, a susjede ne možete birati. Ako su dva susjeda dugo dijelila dobro i zlo, ako su jedno vrijeme bila i u ratu, za što također treba napraviti račun, to ne znači da su vječno osuđeni da nose ratnu memoriju kao teret. Mislim da i na hrvatskoj strani treba ojačati svijest da ne možemo stalno živjeti u sjeni proteklog rata, čini mi se da to još više vrijedi za Srbiju. Ja bih volio da novo demokratsko vodstvo u Beogradu smogne snage i da dođe u Vukovar, putevima Vilija Branta. Jednako kao što i hrvatska strana treba da preuzme svoj dio odgovornosti za ono što se događalo sa Srbima u Hrvatskoj, koji su, na kraju, ispali najveće žrtve miloševićevske politike. Ali upravo je Vukovar bio šansa da se ludilo zaustavi. Kao najupečatljiviju sliku pamtim iz tih godina slike noćnih zasjedanja savezne vlade i saveznog predsjedništva na jednoj strani, sliku nemoćne svjetske diplomacije na drugoj, i sliku tenkova koji kreću iz Beograda put Vukovara obasuti cvijećem, na trećoj strani. Ta slika tenkova sa cvijećem danas obavezuje i srpsku javnost i srpske intelektualce da preuzmu svoj dio odgovornosti za rat.
       Ta katarza se mora napraviti i ja očekujem da će promjene u Srbiji ići brže nego što se mnogima čini. Hrvatska je taj korak ka vlastitoj odgovornosti već napravila, a mnogi srpski intelektualci morali su o tome progovarati iz inozemstva. Da se taj glas čuo iz Beograda, bio bi jači nego kad se čuo od rijetkih pojedinaca iz egzila. Ali dođe li u Srbiji do demokratskih promjena, do demokratske vlasti, do demokratizacije zemlje, nema nikakvih razloga da ne surađujemo. To je konačno suradnja na koju smo upućeni, i kao susjedi. Evropa će svakako pomoći Srbiji, zbog vlastite savjesti možda i više no što je pomogla drugima, ali u Srbiji prvo treba stvoriti demokratsku, proevropsku alternativu koja će biti dostojna takve pomoći.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ
      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu