NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Na pogrešnoj strani istorije

Jedna nova istorija srpskog naroda i jedan časopisni temat o etničkim stereotipima ponudili su ovih dana mnoštvo razložnih objašnjenja o brodolomu koji je doživelo srpsko društvo

      U bogatoj izdavačkoj produkciji, koja se posebno zahuktava pred beogradski Međunarodni sajam knjiga, izdvajanje i fokusiranje pažnje na samo jednu knjigu i časopis uvek nosi rizik manjih ili većih ogrešenja ili prigovora za pristrasnost. Ali, kad do takve selekcije dovede čitalačka i intelektualna radoznalost koja ta dela pobuđuju svojom tematskom i idejnom privlačnošću, onda je sasvim izvesno da se pomenutih opasnosti ne treba posebno plašiti. Čak i ako ta dela nose naoko pretenciozni atribut "nova", kao što je to slučaj sa onima o kojima je ovde reč - "Novom istorijom srpskog naroda" i "Novom srpskom političkom misli" (1-2/99), sa tematom "Etnički stereotipi".
       Ako se izuzme ona višetomna i ekstenzivno pisana "Istorija srpskog naroda", zaustavljena na 1918. godini, koju je pre nepune dve decenije objavila SKZ, Srbi, iako vole da ističu svoje dugoveko trajanje, nisu imali modernu, jednotomnu istoriju celokupnog svog bitisanja na ovim prostorima. Posle Titove smrti i prvih nagoveštaja neodrživosti jugoslovenske zajednice, taj nedostatak pokušavao se nadomestiti raznim reprintima predratnih i prošlovekovnih nacionalnih istorija, za kojima se posezalo često više iz patriotskih nego iz saznajnih motiva. S druge strane, ni starija generacija istoričara, partijskih ili od nje distanciranih, svejedno, nije bila u stanju u korice jedne knjige smestiti stariju i nedavnu povest naroda kojem pripadaju.
       "Novu istoriju srpskog naroda", čiji je izdavač "L'ăge d'homme" Vladimira Dimitrijevića napisao je tim mlađih istoričara koji sačinjavaju Dušan T. Bataković, Milan St. Protić, Nikola Samardžić i Aleksandar Fotić, a dodatnu privlačnost njihovom tekstu dao je svojim likovnim i grafičkim rešenjima i Slobodan Despot.
      
       Simboli bez nacionalne sadržine
       I, kao što njihova knjiga nudi čitaocima jedno "originalno tumačenje naše istorije", tako i urednička ekipa i saradnički tim časopisa "Nova srpska politička misao" već duže vreme pokušava afirmisati nešto što se zaista može nazvati novom srpskom političkom mišlju, različitu od one, kako to kaže glavni urednik časopisa Đorđe Vukadinović, "stare", uveliko kompromitovane tokom poslednje decenije, za koju se uobičajeno vezuju ksenofobija, autizam, kašnjenje za istorijskim događajima, mitomanija i slično. Visoki domet takve orijentacije predstavlja upravo poslednji broj posvećen analizi i kritici etničkih stereotipa, kao i raznih nacionalnih "karakterologija", čime je početkom devedesetih godina zapljusnut i u dobroj meri zagađen naš duhovni i politički prostor.
       Oba poduhvata - kako onaj da se nacionalna istorija opiše i protumači na nov način, tako i ovaj da se kritički razmotre i razobliče "naše" zablude o "drugima" i "drugih" o "nama", posle njihovog dugotrajnog svesnog stvaranja i besomučnog medijskog raspirivanja - nesumnjivo su ozbiljni i vredni odgovori izazovima savremenog, (post)modernog doba, a i smeli iskoraci u svet novih ideja i misaonih preispitivanja.
       Autori "Nove istorije srpskog naroda" su u tom smislu ispoljili veće pretenzije, njihov je i poduhvat nesvakidašnje naučno dostignuće, koje mnoge neće ostaviti ravnodušnim, a realno je očekivati da će biti i predmet delikatnijih stručnih i medijskih reakcija. Jer, kod nas pisanje o nacionalnoj istoriji, a pogotovo njeno demitologizovanje, zna ličiti na hodanje po minskom polju. Kao što su se nekada skupo plaćala ogrešenja o komunističku dogmu, tako se danas ne prašta ili bolje reći ne preporučuje diranje u nacionalne mitove koji su kodifikovani kao "istine" i ugrađeni u istorijsku svest naroda i njegova popularna znanja o istoriji.
       Između takvih "znanja" i racionalnih saznanja istorijske nauke zjapi ogromna praznina koju je deceniju-dve unazad pokušavala da ispuni masovna proizvodnja kvaziistorijske literature o svim važnijim deonicama nacionalne prošlosti. Stoga nam i Dušan T. Bataković, kao priređivač i jedan od autora knjige o kojoj govorimo, kaže da je njihova namera bila, pre svega, da naprave primeren i pouzdan vodič kroz srpsku istoriju. On takođe govori o ovom vakuumu koji veoma utiče na oblikovanje identiteta i istorijske svesti naroda, popunjavanom različitim sadržajima, ideologizovanim tumačenjima i nekim opštim predstavama koje su funkcionisale na nivou simbola bez nacionalne sadržine. Knjiga je zato iziskivala da se bogata riznica srpske istoriografije saobrazi opštim tokovima i stavi u odgovarajući kontekst, a tamo gde ne postoji saglasnost oko spornih pitanja pruže pouzdani odgovori ili oni koji imaju uporište u istraživanjima. Stoga je on vidi i kao priručnik za novu generaciju, koja raste neopterećena dogmatskim shvatanjima ali i izložena savremenim manipulacijama.
       Dušana Batakovića smo zamolili da kroz "Novu istoriju srpskog naroda" provede čitaoce NIN-a, da im sažeto ukaže na njene najvažnije tematske celine i interpretativne novine, da im ponudi "uvid u milenijumski kontinuitet srpskog postojanja", što je i prevashodni cilj same knjige.
      
       Od Dušana do Kosova
       Izučavanje istorije našeg srednjeg veka bilo je nekada izuzetno tabuisana tema, da bi danas dobar deo onoga što je čini bilo izloženo svakojakim političkim manipulacijama i zloupotrebama. Predočavajući nam kako su pisci ove istorije pristupili tom razdoblju, Bataković ističe prvo da je naš srednji vek možda najpotpunije istražen i da je ta bogata znanja trebalo prikazati u svim dimenzijama a ne samo fokusirati na vreme Dušanovog carstva i Kosovske bitke. Srbija je u doba Nemanjića bila jedna umnogome uspešna država čija se tradicija ne može svoditi na nekoliko opštih mesta, kao, recimo, da je postojalo Dušanovo carstvo i da je s Kosovskom bitkom sve stalo.
       Za period turske vladavine naglašeni su, kaže Bataković, svi oni fenomeni koji ukazuju na diskontinuitet i jasno pokazuju da su pod Osmanlijama srpske zemlje bile dugo vremena izmeštene iz svog prirodnog ambijenta. Tu su data i određena nova tumačenja, a uporednim prikazivanjem života Srba pod različitim imperijama i državama ukazivano je na nove oblike verskog i etničkog organizovanja. Naš sagovornik izdvaja i razdoblje nacionalizma (od 1804), gde se nastojalo da budu podjednako prikazani ne samo nacionalni pokreti za oslobođenje, koji su osnovni motiv te epohe, nego i procesi evropeizacije, modernizacije i vesternizacije, kao temelji postepene i često tegobne integracije u Evropu. U tom kontekstu on će istaći i kako ova knjiga nije srbijocentrična, već policentrična u smislu da prikazuje razvoj i drugih središta nacionalne borbe i ukazuje na specifičnost izgradnje nacionalnog i državnog suvereniteta. Kako je srpska politika druge polovine 19. veka snažno okrenuta pitanju Bosne i Hercegovine, tu je dat snažan naglasak na tamošnje događaje, u jednoj dinamičnoj vezi sa razvojem Srbije i Crne Gore.
       Poseban akcenat dat je i na uslove pod kojima se odvijao politički napredak i oslonac na evropske i zapadnoevropske uzore, preuzimanje tamošnjih dostignuća i uporno presađivanje u srpsku sredinu. U tom spoju nacionalnog i demokratskog, ukotvljenog u evropske vrednosti, bile su moguće velike pobede, širenje državne teritorije i konačno ujedinjenje s drugim Južnim Slovenima, ističe Bataković, da bi potom primetio i kako srpski identitet u 19. veku nije povezan samo sa pripadnošću crkvi i sklopu tradicija iz srednjeg veka i turskog perioda. Taj identitet je, kaže, i u ruralnoj demokratiji egalitarnog tipa, koja se oslanja na mali seljački posed. A sukob agrarnih masa i tankih elita jedno je od važnijih obeležja čitavog ovog perioda i ono se prenelo kasnije i u zajedničku državu.
       Zajedničkoj državi i njenim problemima poklonjena je, naravno, velika pažnja jer se za sve vreme njenog postojanja uzajamno prožimaju, a zatim i sukobljavaju uži srpski i širi, jugoslovenski identitet. Kraljevina Jugoslavija posmatra se pri tome, kako to pojednostavljeno kaže Bataković, kao srpska varijanta jugoslovenstva i kao državna zajednica koja civilizacijski i kulturno nije bila privlačna drugim narodima. Srbija, naime, nije imala dovoljno jak civilizacijski okvir da u svoj koncept države apsorbuje nove elemente, a pokušaji federativnog preuređenja Jugoslavije pred Drugi svetski rat pokazali su da je potrebna druga vrsta međunacionalnog dogovaranja.
       Kad priča kako je u ovoj knjizi obrađen Drugi svetski rat, Bataković iskazuje i žaljenje što njegovo tumačenje još uvek kod jednog broja istoričara izaziva velike dileme. Podvlači, inače, shvatanje da je, slično kao i u Albaniji i Grčkoj, Drugi svetski rat kod nas od borbe protiv Nemaca prerastao i u krvavi građanski i međuetnički sukob, s pokušajima da se silom stvore definitivne granice između Srba i Hrvata. U knjizi čiji je koautor, mitologija NOB-a je, kaže, svedena na racionalnu meru. A reći će još i da su dva rivalska pokreta otpora, uz nekoliko satelitskih režima, stvorila haos i komplikovane odnose, koji su faktički tražili rešenje spolja.
      
      
       Stereotipi o Srbima
       Nekima će se možda i danas učiniti jeretičkom tvrdnja pisaca ove istorije da se o ishodu rata odlučivalo nagodbom velikih sila, a ne realnim vojnim potencijalima na terenu. I da je Jugoslavija odlukom u Teheranu (SAD, Velike Britanije i Sovjetskog Saveza) bila prepuštena Sovjetima, kao ratna nadoknada za njihov ogroman vojni napor. Otuda, kažu, dolazi i onaj nagli zaokret od podrške Draži na podršku Titu, gde se Britanija pojavljuje samo u ulozi sprovodioca takve odluke. To je, ocenjuje Bataković, jedan od dobrih primera o raspršivanju nesrazmerne slike o sopstvenom značaju, ulozi i težini našeg naroda u međunarodnim odnosima.
       Pisci "Nove istorije srpskog naroda" smatrali su važnim da u njoj naglase i da je odsustvo posleratne denacifikacije, izjednačavanje u zločinima i ujednačavanje u učešću u ratu imalo pogubne posledice po potonji razvoj.
       Zatim, tu je i ocena da je kralj Aleksandar 1929. godine, svojom odlukom da zavede ličnu vlast da bi očuvao državnu celinu, ukinuo demokratiju kao srpski doprinos zajedničkoj državi. Od tada je prestala da se neguje demokratska kultura u srpskom društvu i utiran je put jednom totalitarističkom režimu.
       U poglavlju o komunističkoj Jugoslaviji ističe se da je ona bila zamišljena kao negacija vrednosti i dostignuća Kraljevine, obrazujući na osnovama sovjetske ideologije jednu novu vrstu jugoslovenstva, najbližu njegovoj hrvatskoj varijanti. Ustavu iz 1974. godine poklanja se, razumljivo, posebna pažnja. NJegovim usvajanjem međunacionalne tenzije su doživele svoj vrhunac, a Jugoslavija je, kaže Bataković, postala prost zbir skoro zaokruženih država, objedinjenih još samo Titovim gvozdenim autoritetom i zajedničkim strahom od sovjetske invazije. Ma koliko spolja izgledala uspešna, napredna i otvorena, Jugoslavija je od tada nezadrživo tonula u međunacionalne sukobe, prikrivane samo ideološkim floskulama. Takvim Ustavom stvorena je jedna vrsta nacionalkomunizma u kojem su nosioci suvereniteta postale nomenklature vodećih nacija u svakoj republici i pokrajinama. A time je, kaže Bataković, indirektno bila ozvaničena diskriminacija svih manjinskih naroda u tim državama, najvidljivija u slučaju Kosova, da bi se, posle Titove smrti i nestanka opasnosti sa Istoka, poput domino efekta proširila na čitavu Jugoslaviju.
       Nepovoljni stereotip
       Srbi su, prema dijagnozi našeg sagovornika, ostali u zamci dvojnog identiteta, jugoslovenskog i srpskog, koji su se u novim okolnostima i u postojećem pravnom okviru međusobno isključivali. Pokušaji oživljavanja srpske ideologije na modifikovanim osnovama titoizma, koje je preduzeo Milošević, odvijali su se u vreme kada je nacionalizam na istoku Evrope bio glavno sredstvo za rušenje komunizma. Srbija i Crna Gora bile su jedine u kojima se, preko nacionalističkog, pokušavao da obnovi komunistički model. I zbog toga su se Srbi, kao na primer Mađari na kraju Drugog svetskog rata, našli na pogrešnoj strani istorije i doživeli brodolom koji još i danas traje, zaključuje Bataković u razgovoru u kojem nam je iznosio neke od važnijih ocena, pogleda i tumačenja u "Novoj istoriji srpskog naroda".
       U takvoj poziciji Srbima je, ako iz nje već nisu u stanju izaći, više nego neophodno da razmišljaju o tome šta ih je u nju dovelo. I koliko u svemu ima sopstvenih zasluga, a koliko krivice drugih. Delimične odgovore moći će svakako da nađu i u onom tematu "Nove srpske političke misli", gde Olivera Milosavljević tematizuje stereotipe karakteristične za krug srpskih intelektualaca i istoričara sa početka 20. veka, odnosno nacionalne stereotipe u istorijskoj perspektivi, Jovan Bakić stereotipe o Srbima u javnosti pojedinih zapadnih nacija, Slobodan Naumović različite mitove i pogrešne predstave o raspadu Jugoslavije, a Dragan Popović i Mikloš Biro iznose rezultate istraživanja o aktuelnim autostereotipima i heterostereotipima Srba u Srbiji.
       U opširnoj analizi Bakić pokazuje da u zapadnoj javnosti postoje veoma nepovoljni stereotipi o Srbima koji će stvoriti brojne poteškoće uključivanju Jugoslavije u evropske integracione procese. Sličnu skepsu Popadić i Biro iskazuju i u pogledu mogućnosti integrisanja Srbije u svetsku zajednicu. Rezultati različitih istraživanja, naime, pokazuju da kod građana Srbije postoji visok stepen ksenofobičnosti, velika etnička distanca prema susednim narodima i niz predrasuda i etničkih stereotipa koji predstavljaju i te kako značajnu psihološku prepreku svakom integrativnom procesu. Zapećak istorije ostaje, dakle, i dalje srpski izbor.
      
       SAVA DAUTOVIĆ
      
      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu