Milan Šarac: Ispovest generala Đoke Jovanića(2)

      Rodio sam se kao prvenac, 9. oktobra 1917. godine u Suvaji, opština Srb, srez Donji Lapac, Lika. Tada je ta teritorija bila pod Austrougarskom. Otac Milan imao je tada dvadeset i četiri godine, a majka Soka, rođena Ćopić, manje od devetnaest. Otac je bio teški invalid, bez obe noge koje je izgubio na radu u Sjedinjenim Američkim Državama, u državi Minesoti, gradu Djulijatu. Kada sam, mnogo kasnije, pitao majku zašto se ona poznata, nadaleko zvana Čupa Milankova, udala za moga oca, ona mi je ovako odgovorila: "Mi smo se, kao djeca, čuvajući goveda i ovce na dijegi gdje si se i ti rodio, zarekli jedno drugome da ćemo se uzeti kada odrastemo." I tako se i desilo.
      
       NA BARONOVOM SALAŠU: Moja porodica se '22. godine doselila u Bačku. Pitanje je bilo od čega ćemo živjeti. Jer su onda dobrovoljci dobili zemlju, a mi nismo imali od čega živjeti. Stric Đuro je sa ženom i četvoro djece već od 1920. bio u Bačkoj. Otac je sa njim održavao pismenu vezu. Stigli smo nekako u Bačku Topolu. Na Baronov salaš smo se mi doselili. To se kasnije nazvalo Tomislavci, Oreškovići a tada se zvao po baronu Karlmanu.
       Uselili smo se u stan strica Đure. Dvije sobice i kuhinja. A nama je dao jedan špajz koji je bio zajednički. I kuhinju smo zajednički koristili. I to je mnogo značilo za nas što smo dobili. Nas četvoro je tu živelo.
       Kako nismo imali od čega da živimo, majka je počela da prodaje maramice. Stric je to kupovao u Topoli, donosio maramice, sapune, šećer, kafu... Međutim, pokazalo se da se ipak najviše moglo zaraditi na rakiji i vinu, pa je onda otac otvorio kafanu. I mi smo od te kafane živjeli. Živjeli kao i ostali, čak i bolje. Onda je otac uspio da kupi pet jutara zemlje. Kada je majka bila odsutna, ja sam bio točibaša, tako sam često i noću silazio u podrum koji je bio dubok trideset stepenica. Bio sam se izvještio da znam tačno kada se boca puni, to se po zvuku poznavalo.
       Kada su se jednom dvojica kartaša posvađala u toj našoj maloj sobi, gdje su kreveti, gdje smo spavali, moj otac je tada iz stola izvukao pištolj i vikao: "Vidite da su djeca ovdje, izlazite inače ću vas pobiti!" Oni su se ljudi, valjda, uplašili. Izašli su. Posle nekog vremena pitam oca: "Pa tata, kako si ti onako odjedanput sa pištoljem pretio a pištolj je prazan?" "Šta prazan, božiju ti majku! Otkud ti znaš o tome išta?!"
       Moj otac je bio dobar guslar. Vrlo dobar. Mogao je da se takmiči sa onim najpoznatijim tadašnjim guslarima kao što su bili Ušćumlić i Perunović. Jedanput ili dvaput mesečno skupljalo se četiri-pet i više ljudi, pa su slušali tatine pjesme. On je pjevao one stare narodne o Marku Kraljeviću i Milošu Obiliću, o hajducima, uskocima i ljudi su bili vrlo zadovoljni, a i mi djeca smo "gutali" sve to što smo čuli.
       Jedanput-dvaput godišnje, prilikom nekih praznika, ljudi su se okupljali i bacali kamen s ramena i vujali se. Šta je vujanje? To se uhvati desetak, dvadeset i više ljudi za kaiše pozadi, tako da prvi, kolovođa, koji je najčešće bio moj stric, imao je veliki kaiš, i tukao je onog zadnjeg. Najčešće je to bio jedan mali dobrovoljac koji se zvao Jovan Ćup. U stvari, bila je u tome vještina da moj stric pođe na jednu stranu, pa se brzo vrati i naiđe u ono vrijeme kada se tek formira red i onda tuče tog Jovana, i onda svi uživamo. To je bilo to vujanje. Nisam to poslije nigdje vidio.
      
       PRVA NEPRAVDA: U jesen, 1926. moja porodica se preselila u Žednik. To je mjesto dvadeset kilometara od Subotice. Bilo nas je sad šestoro. Imali smo jednu od najboljih parcela. Salaš, kuća sa štalom i velikim dvorištem. Pored kuće smo imali nekoliko višanja koje su dobro rađale. Tako je moj otac, iako teški invalid, dostigao ostale dobrovoljce, a mnoge i prestigao.
       U Žedniku smo proveli petnaest godina. Osnovnu školu sam završio sa odličnim uspehom. Imao sam sve petice. Godine 1923. pošao sam u prvi razred gimnazije u Subotici. Direktor je bio Vasa Stajić, poznati vojvođanski revolucionar. Završio sam prvi sa vrlo dobrim uspehom, četvrti razred sam ponavljao. Evo zašto. Fiziku nam je predavala Jelena Mihailović, zvana Žirafa. U fizici sam bio dobar. Moj drug, Žedničanin, Danić Damjanović, ponavljao je četvrti razred, i ako bi pao i ove godine on bi izgubio pravo na školovanje. "Žirafa" je počela da ispituje i ja sam mu šaptao. Ona me je opomenula a ja sam nastavio. Rekla je: "Ako budeš dalje šaptao, zaključiću ti jedinicu." Ja sam ponovio šaptanje. Razredni starešina Đula Miler, koji je predavao hemiju, dao mi je zbog toga iz hemije jedinicu, iako sam iz hemije bio dobar. Tako sam četvrti razred ponavljao. To je bila, po mome, prva nepravda u mom životu.
      
       SOKAKOM PROLAZE MLADE MUSLIMANKE: U peti razred pošao sam u bijeljinskoj gimnaziji. Živio sam tamo kod tetke. Dvije godine u Bijeljini spadaju u najznačajnije godine mog života. Momčić od šesnaest do osamnaest godina traži sebe. Tetkina kuća nalazila se u Selinovićima, u čisto muslimanskom dijelu grada. Ujutro su našim sokakom prolazile mlade Muslimanke i pjevale bosanske pjesme.
       Bijeljinska gimnazija je, za razliku od subotičke, bila mješovita. U razredima su bili djevojke i muškarci. Razredi su bili mnogo manji. U mom šestom razredu - koji sam bolje zapamtio, bilo je sedam muškaraca i pet djevojaka. Najbolji moj drug je bio Dušan Bokan. Živ je, živi tu na Novom Beogradu. Sin žandarmerijskog narednika, kum i prijatelj moga tetka koji je takođe bio žandarmerijski narednik. Moj tetak je te godine umro, nekoliko mjeseci poslije mog dolaska.
       Dušan mi je jednoga dana, dok smo šetali po gradu, pričao kako u sedmom i osmom razredu ima đaka komunista koji su protiv kralja i države i da treba da se čuvamo njih. Ja sam odgovorio: "I ja sam komunista", iako nisam ništa znao o tom komunizmu. Kada sam mu to rekao, on se potpuno odmakao od mene.
       U osmom razredu bio je dobar đak Ratko Cvijetović koji je došao negdje iz unutrašnjosti Bosne i bio je napredan. U parku nam je govorio kako treba da mi đaci imamo svoju glavu, da ne prihvatamo zdravo za gotovo, da ne nasedamo popovima. U 1934. godini ukinuti su sedmi i osmi razredi bijeljinske gimnazije zbog sukoba đaka i profesora gdje se umiješala i policija.
      
       PARTIJSKE GRUPE: Poslije dvije godine vratio sam se u subotičku gimnaziju. Počeo sam da radim u organizaciji SKOJ-a juna '35. godine . Rade Pualić, moj drug i prijatelj, davao mi je knjige. Tada mi je dao i Srednjoškolci govore. Dobijao sam partijski materijal - sve osim "Proletera".
       Predložio sam Pualiću da nas dvojica tražimo ljude sa kojima ćemo raditi. Formira se jedna organizacija intelektualaca: Ilija Pualić i njegov brat, Pero Morača, Nikola Kmezić. Druga grupa od ženskih intelektualaca: Anka Dubajić, Mira Vujić, posle Morača i Mira Ćopić. Kasnije i jedna muško-ženska seljačka grupa: Danić Damjanović, Lazo Mandić i Todor Šarac, a u ženskoj grupi moja sestra Draga i još Anđelka Jovanić.
       Šta su radile te grupe? Dobijale su ilegalnu literaturu. Najsadržajniji su bili razgovori. Odlazili smo nedeljom pored pruge, gdje smo se skupljali, onda, to su bili razgovori, pjesma... I tu smo mi gotovo svu omladinu zainteresovali za to.
       Onda je došla '36. godina, kada sam ja uhapšen. Tri mjeseca u zatvor, pa sam bio osuđen deset mjeseci, s time da tri mjeseca odležim, od deset uslovno.
      
       U PARTIJI: Šestog novembra '36. godine uoči dana Oktobarske revolucije, primljen sam u Partiju. Kako je to izgledalo? U kući Rade Pualića, uveče smo se našli Radoje Vujošević, student koji je bio član, Rade Pualić, Ilija Lubarda i ja. Zamračeni su prozori, i tu je Vujošević održao prekrasan govor, otprilike o ovome: "Velika vam se čast ukazuje što vas se prima u partiju, Komunističku partiju, čiji je zadatak da se izmjeni ovaj svijet, da bude bolji, kao što je to urađeno u Sovjetskom Savezu."
       Tada je ispričao šta je Lenjin pisao posle 1905. godine - kako komunisti treba da rade. Pričao je o krstarici "Potemkin", kako su se oni organizovali i kako su preuzeli vlast.
      
       U VOJSCI: Godine '37. opet sam bio u zatvoru, a '38. godine sam otišao u vojsku u Niš. Četrnaest mjeseci sam tamo služio poslije. To je bio 16. pešadijski puk cara Nikole II. Tu nas je bilo pet ili šest đaka u mojoj četi. Ja sam voleo taj vojnički poziv, obuku, rad sa puškom... Osjećao sam se kao neki hajduk. Međutim, puk je dobio podatke o meni, da sam komunista i da sam kažnjavan sa deset mjeseci zatvora, tako da je moj komandir voda Nikola S. Cvetković jednog dana postrojio cijelu četu i naredio mi da izađem ispred stroja. Nikola je pitao: "Vidite li, vojnici, ovog momka?" "Vidimo." "Ovako izgleda dobroćudan, vidite, đak je, ali on je komunista. Znate šta je to komunista?" "Ne znamo!" "Komunista je kao crv koji ulazi u zdrav organizam društva i otud rovari i sve čini da propada." Posle toga mene pita: "A ti, je li vidiš onu banderu?" "Vidim, gospodine poručniče!" "Ja ću tebe objesiti na onu banderu, pa da visiš ako budeš propagirao komunizam. Je l' ti jasno?" "Jasno, gospodine poručniče." I tako, to je početak mog vojevanja.
      
       SKOJ: Mene su '40. godine izabrali u pokrajinski komitet SKOJ-a. Ja, istina, nisam bio na tom sastanku - bio sam u vojsci. Mi smo radili u subotičkoj gimnaziji preko kulturnog udruženja koje se zvalo "Bratstvo", ili tako nešto. Imali smo podršku jednog profesora Popovića, koji je isto bio napredan čovek. On nam je dosta pomogao. On je, mislim, brat rođeni Jovana Popovića, poznatog književnika.
       Radili smo i sa radnicima na pruzi. To je bilo interesantnije. S njima je radila Bosa, lijepa djevojka, sva u bijelome, pa je donosila radnicima letke i materijale. Oni su se svi čudili kako ona, tako lijepa i čista i bistra, na sasvim lijep način razgovara. Bila je jako omiljena.
       Godine '39. kada sam došao iz vojske, nisam znao šta ću. Nisam imao prava da polažem maturu, pa su drugovi razmišljali da me pošalju u Prag, u Češku, da tamo završim gimnaziju i posle da studiram. Meni se nije išlo. Onda smo došli na ideju da se osnuje list stranke radnog naroda. Za Jugoslaviju, to je bila "Borba", a za Srbiju "Glas", a onda smo mi za Vojvodinu pokrenuli "Narodni glas". Mene su odredili da budem urednik.
       Redakcija je bila kod advokata Jakše Damjanova. On je imao neku letnu kuhinju. Tu je bilo nekoliko prostorija gdje su već radili "Hig", mađarski časopis i "Nepsavat". Tu je glavni bio Otmar Majer, kasnije sekretar Okružnog komiteta, jedan vrlo inteligentan čovjek, mađarski Jevrej. Onda je radio tu i Geza Sabo, bivši robijaš. Tako da smo mi imali svega dve prostorije i tu smo bili svi zajedno. Daktilografi su bili zajednički. Bila je tu i neka Lola Volf, poznata djevojka. Kada su posle došli Mađari, objesili su je kao komunistu. Počeli smo sa četiri hiljade primeraka tiraža, ili možda i nešto manje, pa smo za nekoliko nedjelja prešli trideset hiljada. Počeli smo dobijati članke iz Beograda i Novog Sada.
       Bilo je problema sa cenzurom. Sve bolje članke je tužilac, kako bih rekao, brisao i jedan dio izbacivao.
       Došla je policija u redakciju. Sve su ispremetali i tražili ilegalni materijal. "S kim imate vezu?" i slično. Onda su uhapsili tog Jakšu Damjanova, koji je bio odgovorni. Odveli su ga u koncentracioni logor, da li u Bileći. Tako da je list prestao da izlazi.
      
       OKUPACIJA: Došlo je do okupacije zemlje i mađarska vojska je zauzela Vojvodinu. U našem selu su bila dva mađarska oficira, stanovali su u našoj kući. Čuli smo da su već iz nekih kolonija, kao na primer Oreškovićevo, Tomislavci se tada zvalo, sve seljake, djecu i žene natovarili na kamione i odveli u koncentracioni logor. Majka je sa mlađom braćom i Ankom pobjegla u Bosnu, u Bijeljinu kod tetke, pa odatle za Liku. Ja sam nagovarao oca da idemo. On se bunio: "Ko će mene da trpa u logor bez nogu." Međutim, ubjedili smo ga i krenuli za Liku.
       Tada je bilo naređeno da se može ponijeti samo pet kila bilo čega. Mi smo nosili neke jastuke, mast, i tako smo otac, brat i ja, svaki sa po pet kila došli u Novi Sad.
       Trebalo je da pređemo preko Dunava na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske. Međutim, nisu nas puštali. Ja i Ilija Pualić smo ubeđivali ove ustaše. Oni su pretili: "Šta vi? Vi ste izdali svoju zemlju, pa sada hoćete ovamo da dođete. Nećete. Videćete šta će biti sa vama." Mi smo se vratili. Tada je neka Mađarica koja je bila grofica otišla kod policije i mi smo prešli. Međutim, nisu nam dali da nosimo one pakete. Brzo smo se dogovorili da mi mlađi idemo, a ostavili smo starije ljude, i moga oca. Otac je, sa drugima iz našeg kraja, došao dan-dva kasnije. Kao čovjek sa iskustvom, snašao se, pa je odmah u putu kupio džak brašna i dosta hrane.
       Uoči Spasovdana (30. maj) došli smo u Liku. Tada je sajam u Suvaji. Bio je to jedan osjećaj nemoći, beznađa. Protjerali nas sa naših ognjišta.
       Tada sam čuo od Dušana Mileusnića, mog druga iz Žednika, da je tu Milan Šijan koji ima letak Centralnog komiteta, jer je komunista. Povezao sam se sa Šijanom. Letak koji je imao bio je "Aprilski proglas" Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, u kome se dala ocjena rata. Rekli su da mi ne priznajemo kapitulaciju i da treba da se spremamo za borbu. I to je bila za mene orijentacija.
       Pokušao sam da nađem druge komuniste. Međutim, nije bilo nijednog organizovanog komuniste osim Šijana koji je bio kandidat Partije. Srećom, došao je, početom juna, Pero Morača, student iz Zagreba. U Žedniku je bio skojevac, i ja sam sa njim radio. Došao je da traži brata Milutina koji je bio zarobljen kao oficir bivše vojske. Pitao sam ga da li ima neku vezu sa partijom, SKOJ-em. Rekao je da nema, ali je vidjeo jednog čovjeka u Drvaru, koga zna sa studija, i vjeruje da je on član Partije. To je, u stvari, bio LJubo Babić.
      
       USTAŠE: Šta su ustaše radile? Oni nisu u početku masovno klali nego su prvo hvatali pojedine istaknute i poznate ljude. Učitelje, popove, trgovce. Tako su uhvatili i Voju Mileusnića, čovjeka od trideset i nešto godina. Svezali su ga i sa grupom ostalih ljudi, zatvorili u kamion i odveli. Između Lapca i Udbine ima neki Kuk. Tu je bila neka provalija gdje su ljude dovodili i ubijali ih. Kada je na njega došao red, Vojo je pitao ustašu:"Da li imate malo vode?" Ovaj kaže: "Neće ti trebati." On je skočio svezanih ruku, i onda se sakrio u žbunje. Tražili su ga baterijskim lampama, ali ga nisu našli. Vojislav se spasao. To je rijedak slučaj.
      
       RADIO-VESTI: Šta smo mi radili? Ja sam izabrao šest ljudi i to sam nazvao Inicijativni revolucioni odbor. Mi smo tu napravili nekakav punkt u selu Zavlaci. Imali smo jedan radio-aparat. Kada je učiteljica htjela da ga preda ustašama, mi smo je sačekali, uzeli joj aparat i - slušali smo vijesti. Ja sam, slušajući vijesti, pisao to rukom i ti su rukopisi išli od sela do sela. Tako da su se ljudi upoznavali sa situacijom. Cijelu tu situaciju, napredovanje Nijemaca u Rusiji objašnjavali smo na svoj način. Rekli smo da je to taktika Rusa, da su tako radili i za vrijeme Napoleona, da Nijemci budu što dalje, pa će onda oni preći u ofanzivu. Mi smo otvarali perspektivu ljudima: rekli smo da se u čitavoj zemlji spremaju za borbu, iako nismo znali šta se dešava, sem ovog što se dešavalo u Bosni. Poslije smo nabavili pisaću mašinu u Srbu. Digli smo je iz opštine. Onda smo tako pisali te vijesti.
      
       USTANAK: Sa rukovodstvom u Drvaru, sa LJubom Babićem (on je bio poverenik Pokrajinskog komiteta BiH) i ostalima smo se dogovorili da ćemo istovremeno započeti borbu. Pitanje je bilo ko će prvi.
       Ja sam se našao u nedjelju ujutru sa svojim Suvajčanima na jednoj ledini. Sakupili su se i ležali njih dvadesetak. Puške su bile pored njih, bili su zamišljeni. To su bili mahom ljudi od dvadeset pet, trideset godina. Bili su, kako bih rekao, i uplašeni, pa su vjerovatno i očekivali da ja nešto i progovorim. Međutim, ja se nisam osjećao sposobnim da sada držim neke govore, nego sam im samo dao zadatke. Rekao sam da ne smije da se propusti neprijatelj, nikako.
       Vidio sam jedan autobus kojim su žandarmi, odnosno ustaše, ono malo što je bilo u Srbu, bježali prema Lapcu. Oni su došli do Suvaje i tu su ih naši razoružali. I to su bile prve borbe.
       Išao sam sve dalje, sve pješke, do Kunovca, i tu smo posmatrali naše ljude koji su bili na Srbskom klancu. Žene koje su ostale kod kuća su jaukale: "Kud mi sada da dižemo ustanak? Šta će s nama biti? Gotovo će biti, sve će nas poklati i zapaliti kao Suvaju!"
       Kada smo bili u dnu Srbskog klanca, začuli smo borbu. To je bio prvi automobil žandarma koji su došli da intervenišu. Poginulo ih je valjda dvojica, ostali su se razbježali, pa smo ih poslije hvatali. Čak smo uhvatili i toga poručnika, Bačić se zvao - njega smo saslušavali. Došao je iz Gračaca sa dvadesetak žandarma i tu smo ih uglavnom sve pobili. Jedan od njih je bio, ovako, dobar, i mislim da smo ga ostavili u životu.
       Bilo je dobro raspoloženje. Uspjela je akcija. Kamion kojim su došli žandarmi, bio je zaplijenjen. Tada sam prvi put vidio Milana Žeželja, koji je inače bio žandarm do tada. Sada je nosio puškomitraljez.
      
       JURIŠ: Sutradan smo vodili jednu malo žešću borbu. Prije podne je naišao drugi kamion. Sada su bile ustaše. Mi smo ih pustili i onda smo otvorili vatru. Tu je većina poginula, a neki su bježali. Jedan je pobjegao daleko, i ja sam jurio za njim. Kada sam ga stigao, tad ja vidim da nemam nikakvog naoružanja. On poče da se hvata za pušku, ja vičem: "Baci pušku, baci pušku!" On neće da baci pušku i vidim da se krije u grmlju. Ja se onda brzo izvučem jer sam mogao poginuti. To ukazuje na atmosferu, to je takva borba bila, ti juriš da dohvatiš neprijatelja i tek poslije se sjetiš da nemaš čime da ga ubiješ. Tek sam kasnije dobio jedan veliki revolver i zarobio pušku. Taj ustaša koga sam hvatao, poslije je ubio jednog našeg, kada je ovaj htio da ga razoruža. Mislim da je to jedina žrtva koju smo imali tog dana.
      
      
       (Nastaviće se)
      

Pre tri meseca je general Đoko Jovanić "otišao na raport svom vrhovnom komandantu". Ispratilo ga je više od sto generala. Ostala je legenda i, kao što će se čitaoci NIN-a uveriti, retko bogata biografija - retka i među najodabranijom "decom komunizma".        Naš kolega Milan Šarac od jeseni 1996. susretao se s generalom. Snimio je opsežnu ispovest čije će delove NIN objavljivati od sledećeg broja. Sasvim je izvesno da generalovo autentično svedočenje značajno pomera granice naših znanja o događajima i ključnim ličnostima iz druge polovine XX veka istorije zemlje Južnih Slovena.        Fotografije uz feljton su iz albuma generala Jovanića.        Feljton je priredio Slobodan Reljić.        Priču o generalu Jovaniću počinjemo beleškama autora NIN-ovog feljtona Milana Šarca a koje su nastale pre i posle "glavnog razgovora za feljton". Verujemo da će već ovo biti dobra preporuka za ispovest koja sledi.