NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Duh vremena<br>Milivoje Glišić
Balkan ekspres

Hoće li Milo Đukanović gubiti vreme sa Srbijom ili će odmah u Ujedinjene nacije

      Od svih država na svetu, i od svih državnika, da upotrebim i tu reč, jedino Milo Đukanović ne priznaje Vojislava Koštunicu. Kad je predsednik SRJ prvi put stigao u Podgoricu, Đukanović mu je priredio protokolarnu pakost. Koštunicu je dočekao potpredsednik Milove vlade; Milo nije stigao, sedeo je na prestolu. Na psihološkom planu taj ispad znači jedno: ako njega dočeka manji, ja ću biti veći!
       Tu ideju podupire komentator Televizije Crne Gore. Oni su, veli komentator, protiv prijema SRJ u Ujedinjene nacije zato što je Koštunica - njihov izraz - precrtao sebe kao demokratu, jer se drži sumnjivog načela legaliteta!? Usko legalistički pristup, dodaje ministar spoljnih poslova Crne Gore Lutovac. Stvar je stigla do Ujedinjenih nacija koje su, preko generalnog sekretara Kofija Anana i njegovih izaslanika na Balkanu, Karla Bilta i Eduarda Kukana, zamolile Mila Đukanovića da sarađuje s Beogradom u stvaranju savezne vlade. Đukanović je, međutim, ostao iznad Saveta bezbednosti, neće da sarađuje. Hoće svoju stolicu, mimo uskog načela legaliteta...
       Zanimljivo je da Đukanović traži za Jugoslaviju dve stolice u UN, jednu za Crnu Goru, drugu za ostatak zemlje, tek otkako je sa scene sišao Slobodan Milošević; dok je Slobodan bio aktivan, toga se nije setio. Nije Slobodan problem, kažu otvoreno, ali sa izvesnim zakašnjenjem, Milovi činovnici. A i zašto bi bio, kad je Đukanović na Miloševiću izrastao! U prvoj fazi kao saborac, u drugoj kao oponent.
       Govorio sam, i niko me nije slušao, govorio sam, dakle, u vreme najveće euforije oko Đukanovića, da je taj reformista i naprasni demokrata iz iste matrice, i da će, u skladu s tim, za vlast dati i veru i naciju, baš kao što je i Milošević učinio. Đukanović je živeo na napetosti koju je Milošević provocirao, odsustvo dijaloga zgodno mu je padalo, ali šta, sad Koštunica nudi dijalog. Milu ne ostaje drugo nego da kaže ne! I da šalje činovnike na aerodrom...
       Kad nema Miloševića, slobodno je postaviti neugodna pitanja: gde su Đukanovićeve reforme, šta je s privatizacijom, kakva je produktivnost, of šor? Svi Crnogorci su zaposleni kod države, nema proizvodnje! A karabinjeri s one strane Jadrana ometaju dotok cigareta... Ni Zapad više ne razume reformsko prestrojavanje.
       U takvim okolnostima čoveku ostaje da pravi štetu. Kako drugima, tako i sebi. Negacijom onoga što svet prihvata, Milo je na Slobinom putu. A šta se dobija zatvaranjem u sebe - videti na Slobinom primeru.
       Ovde bih, prilika je, pomenuo i druge primere štetočinstva zarad lične vlasti. Odlazeći Šešelj, pozivajući se na narod, učinio je sve da narodu bude gore, kako bi (narod) krivicu prebacio na novu vlast. Profesor Šešelj, neiskreni legalista, govori o puču nove vlasti, i tako stavlja posledicu ispred uzroka. Da je njegov koalicioni partner Milošević odmah priznao volju naroda, nikakvog "puča" ne bi bilo. Ne, Šešelj u poslednjim danima vlasti potpisuje uredbu koja izaziva nestabilnost na tržištu i skok cena, a onda optužuje drugu stranu za pad narodnog standarda. Međutim, ostaju tragovi: zakonima o informisanju i univerzitetu, Šešelj je, kao njihov promoter, učinio neprocenjivu nacionalnu štetu, ništa manju nego što je šteta prouzrokovana njegovim neprimerenim govorima i pretnjama. Sada se otkriva da prijatelji naroda i dušebrižnici nacije, srpski radikali, nisu bili imuni ni na novac.
       Kao što ni partija ideala i svetske harmonije, Jugoslovenska levica, nije bila gadljiva na reket i druga primanja. NJen generalni sekretar Ratko Krsmanović, najrigidniji levičar među njima, kao lažni hirurg, primao je platu kod Milovana Bojića. Hirurg! Srećom, nije poželeo da operiše... Sada Krsmanović tvrdi da nije bio hirurg, nego savetnik za nemedicinske poslove. Imao je puno toga da kaže Bojiću. Voleo bih da čujem neki njegov savet! Nije, valjda, sve u životu laž...
       S jogurtom u ruci, s patetikom u grlu, suvom od suzavca na Žutoj gredi, visok i vitak, Milo Đukanović je uzleteo kad mu se, i u Crnoj Gori, dogodio narod. On i Momir, dva oka u glavi, mladi i lijepi, pregrmeli su raspad prethodne Jugoslavije, i kada su zaposeli Crnu Goru, i kad im se dopala vlast, Milošević je uspeo da zavadi dva oka u glavi! Momir Bulatović je prihvatio ulogu lakeja kod Slobodana Miloševića, dok se Milo Đukanović dopao sam sebi i krenuo je reformskim putem. Proradila je osovina Bar - Bari, Crna Gora je procvetala na stablu demokratije i tržišne privrede, Milo je obilazio prijemne kancelarije velikih sila, mazili su ga i pazili, ali, avaj, svako, pa i Milo, ima rok upotrebe. I dogodila mu se katastrofa: pao je Milošević.
       Paradoks je u tome što je i Milošević bio prinuđen da prizna volju naroda; rezultate glasanja ne priznaju samo Milo Đukanović i Sonja Biserko iz Helsinškog odbora!
       Đukanoviću ne preostaje drugo rešenje nego da raspiše referendum o samostalnosti Crne Gore. Tu mogućnost ne isključuje ni predsednik SRJ Vojislav Koštunica. I Đukanović bi ga raspisao, ali ne zna šta će na referendumu biti. Biti na vlasti ili ne biti - pitanje je sad!
       U toj dilemi sa Đukanovićem sarađuje izvesni Rakčević, predsednik Socijaldemokratske partije Crne Gore. Kaže Rakčević: "Širenje iluzija o mogućnosti harmonične zajednice sa novom demokratskom vlašću u Srbiji je čisto gubljenje vremena."
       Milova Crna Gora bi odmah u Ujedinjene nacije, da ne gubi vreme. Mali smo, ali ćemo imati dve stolice. Što reče dr Mira Marković: Mali smo, ali veliki.
       Balkan ekspres se zahuktava.
       Samo bih naglasio: nije Koštunica bio s Miloševićem, nego Đukanović.
       I gde je sad Milošević?
      
      


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu