NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Oproštajna ispovest

"Predsednički maraton" potvrđuje predstavu o prvom ruskom predsedniku kakvu su mediji podgrevali naročito u poslednjim godinama njegove vladavine, ali otkriva i drugog Jeljcina, tvrdo rešenog da obezbedi naslednika koji neće dopustiti povratak Rusije u prošlost

      Odlazak Borisa Jeljcina iz Kremlja, uoči Nove (2000) godine, sedam meseci pre isteka njegovog drugog mandata na čelu Rusije, iznenadio je i njegovu zemlju i čitav svet kao potpuno neočekivana odluka, ali se sada pokazuje - kao što nam on sam priča u svojoj trećoj memoarskoj knjizi "Predsednički maraton" - da se tom mišlju dugo bavio i da se iza uzastopnog smenjivanja nekolicine premijera skrivalo njegovo traganje za dostojnim naslednikom. Jevgenij Primakov i Sergej Stepašin, na položaju predsednika vlade, bili su samo generalna proba za uvođenje Vladimira Putina na glavnu scenu i priprema za dodeljivanje glavne uloge, kad za to dođe vreme.
       Ova knjiga Borisa Jeljcina, koja se može smatrati ispovešću mnogo više nego njegova autobiografija ("Ispovest na zadatu temu"), objavljena u vreme Gorbačovljeve perestrojke, s ciljem da Rusija spozna ko je on, to jest ko stoji na braniku demokratskih vrednosti - očigledno teži da nam predoči lidera kakvim bi trebalo da ga zapamte savremenici i vide buduće generacije. NJoj su prethodile "Predsednikove beleške", u kojima Jeljcin priča o sebi u godinama političkih kriza i potresa na ruskoj sceni 1991-1993 - kako je posle puča, koji su protiv Gorbačova pokušali njegovi najbliži saborci, izbio u prvi plan i kako je nekoliko meseci kasnije sam srušio i SSSR i Gorbačova, završno sa obračunom s ruskim Vrhovnim sovjetom, koji se zaverio da ga zbaci s vlasti i Rusiju vrati na stari kolosek, kao što su to pučisti tri godine pre toga pripremali Sovjetskom Savezu.
       Iz "Predsedničkog maratona" postaje jasno šta je Jeljcina mučilo u njegove poslednje dve godine u Kremlju i zašto je izabrao da baš tačno u podne 31. decembra 1999. godine napusti igru, čime se završila burna "Jeljcinova decenija" nove Rusije, započeta u maju 1990, njegovim izborom za predsednika Vrhovnog sovjeta.
      
       Zašto je smenjen Primakov
       "Uvek sam voleo da odluke donosim sam. I da ih sprovodim brzo. Već doneta, odluka ne trpi odugovlačenje, priče i otezanje." To je bio Jeljcinov kredo tokom čitave njegove političke karijere - kad je po nalogu Politbiroa CK, kao prvi sekretar Oblasnog komiteta KPSS na Uralu, srušio "Ipatijevski dom" u Sverdlovsku (danas Jekaterinburg), kuću u kojoj su pogubljeni Nikolaj Drugi i svi članovi njegove porodice, kad je kao partijski šef Moskve kritikovao birokratizam partijskog aparata, kad je vratio partijsku knjižicu i demonstrativno napustio 28. kongres KPSS... I mnogo puta još, pošto je postao neprikosnoveni lider nove Rusije. A naročito kad je rešio da kormilo države prepusti svom izabraniku Putinu.
       Tu svoju osobinu je zapisao na samom početku ove nove memoarske knjige, ali se ona vezuje za epizodu koja će uslediti tek pri njenom kraju, kad opisuje kako je pripremao teren za svog naslednika, u glavi "Smenjivanje Primakova", za koga priznaje da mu je "bio lojalan na svim položajima koje je zauzimao". "U kohorti mladih političara koji su došli na vlast posle '91, on i ja smo bili pravi 'mastodonti' koji su karijeru počeli još u ono, sovjetsko vreme. I on mi je uvek nenametljivo stavljao do znanja to svoje naročito generacijsko razumevanje. Nije ulazio u konflikte. Demonstrativno se distancirao od sve te kremaljske bitke i svih zakulisnih peripetija. Bio u Jasenovu (štabu obaveštajne službe u inostranstvu) ili na Smoljenskom trgu (zdanje Ministarstva inostranih poslova), mirno je radio i brinuo pre svega o svojoj reputaciji istinskog profesionalca. I znao je da ga zbog toga veoma cenim. Upravo su ti kvaliteti za mene bili presudni kad sam ga postavio za premijera..." Jeljcin je to očigledno zapisao da bi pojačao kontrast, kad je posumnjao u Primakovljevu lojalnost, pošto je njegov premijer, iza predsednikovih leđa, pokušao da sklopi pakt sa prokomunističkom Dumom da bi izbegao nove sukobe na političkoj sceni - ograničavanjem Jeljcinove vlasti.
       "Prvi neprijatan razgovor s Jevgenijem Maksimovičem imao sam u januaru. Primakov je predložio Dumi nekakav plan političkog aranžmana za 'godinu do izbora'. Suština tog plana sastojala se u tome da se predsednik obaveže da neće raspustiti Dumu ni smenjivati vladu. Duma obustavlja proceduru impičmenta i obavezuje se da neće izglasavati nepoverenje vladi, a vlada se odriče prava da sama postavlja pitanje poverenja." Jeljcin se pita šta je to trebalo Primakovu i zaključuje da ga je obuzela ambicija da zauzme njegovo mesto.
      
       Previše crvene boje
       "Rusija je zemlja raspoloženja i emocija. Takvi smo i tu se ništa ne može. U politici, emocije i raspoloženja ljudi se ponekad prepliću na najćudljiviji način... čovek na vlasti u Rusiji uvek izaziva žestoku kritiku, čak i potpuno nemotivisanu zlobu, ma kakva da mu je politička pozicija. Na drugoj strani, upravo rukovodilac zemlje (u ovom slučaju predsednik vlade) u Rusiji automatski postaje moćan politički centar, koji ujedinjuje najrazličitije snage. Za pola godine na čelu vlade Jevgenij Maksimovič je očigledno osetio tu tendenciju. Osetio je svoju političku perspektivu kao premijera koji može da iziđe na (predsedničke) izbore 2000. na čelu nekog novog pokreta."
       Jeljcin se odriče upravo zbog toga jer mu ta "tendencija nije odgovarala". Uprkos svoj svojoj čestitosti i poštenju, čak i vernosti predsedniku, Primakov - otkriva nam Jeljcin - kategorički nije mogao biti taj premijer koji će se 2000. godine boriti za položaj predsednika. Jeljcin je uveren da je Rusiji u toj ulozi potreban čovek sasvim drugog kova, drugog pokoljenja, drugog mentaliteta. "Svesno ili nesvesno, Primakov je u svoj politički spektar privlačio previše crvene boje." I već u trenutku kad je (za sebe) odlučio da smeni Primakova, a to je bila sredina aprila 1999. godine, i na njegovo mesto postavi ministra unutrašnjih poslova Sergeja Stepašina (on je prethodno morao biti postavljen za vicepremijera, jer je samo s tog položaja mogao biti naimenovan za v.d. predsednika vlade), Jeljcin se prelomio: Putin će biti taj koji će se u leto 2000. tući za Kremlj, ali je znao da je još rano da ga izvede na otvorenu scenu. On je 12. maja zatražio od Primakova da podnese ostavku i potpisao ukaz o imenovanju Stepašina. Novine su počele da pišu da je to novi Jeljcinov kandidat za naslednika. Ali, on sam kaže: "Glavni paradoks se sastojao u tome što sam ja već napravio izbor. To je Vladimir Putin, direktor FSB (Federalna služba bezbednosti, to jest kontrašpijunaža). Ali, da njega postavim na dužnost predsednika vlade nisam mogao. Još je rano, rano, rano..."
       Tako je Stepašin upotrebljen kao privremeno rešenje, da "popuni prazan prostor" dok ne nastupi Putinovo vreme. "Izuzetno teška situacija. Još je rano da se ubaci Putin. Tu pauzu neko mora da popuni. Da je popuni čisto tehnički, što bi se reklo, da se odvrati pažnja. Ne preostaje ništa drugo nego da se ta uloga poveri simpatičnom i pristojnom Sergeju Vadimoviču. Razume se, ja ću se potruditi da mu objasnim da je pitanje budućnosti, predsedničkih izbora, još otvoreno. I da i on ima priliku da se pokaže. A Putina neću ni pominjati. Ni u kom slučaju!"
       Jeljcin priznaje da je izmanipulisao Dumu. Prvo je pustio glas da je njegov kandidat za novog premijera dugogodišnji ministar saobraćaja i vicepremijer Nikolaj Aksjonjenko, čak je lično to natuknuo predsedniku Donjeg doma parlamenta Genadiju Seleznjovu - samo da bi se narogušili deputati jer komunistička većina nije mogla da ga smisli. Onda je poturio Stepašina: "Da, već tada kad sam predlagao Stepašina za kandidata za premijera, znao sam da ću ga smeniti. I to što sam to znao pritiskalo me je kao težak teret", piše Jeljcin u "Predsedničkom maratonu".
      
       Napušten od svih
       Obraćajući se svojim sunarodnicima preko televizije, u podne 31. januara 1999, poslednji put kao njihov prvi predsednik, Jeljcin ih je zamolio za oproštaj za sve što mu nije pošlo za rukom da uradi i za to što nije opravdao njihove nade, što su svi zajedno, i on s njima, naivno poverovali da će se grdna mašinerija totalitarizma moći da prevlada brzo, u jednom dahu. Istovremeno je rekao da veruje da će novo pokoljenje političara i Vladimir Putin, kojima prepušta kormilo vlasti, postići to u čemu on nije uspeo ni u svom drugom mandatu. A kraj prvog i početak drugog mandata u Kremlju bili su za njega izuzetno "nesrećan period":
       "Novu 1996. godinu dočekao sam u nekakvoj zbunjenosti. (Jeljcin je u decembru imao srčani udar. Na izborima za Dumu, "levi blok", komunisti i agrarci osvojili su više od 40 odsto glasova, oko 200 od 450 poslaničkih mesta, dok je "partija vlasti", pokret Naš dom Rusija Viktora Černomirdina jedva dobila deset. Na horizontu rata u Čečeniji nije se videlo ništa ohrabrujuće. S takvim teretom moralne odgovornosti nije bilo nimalo lako kandidovati se za drugi manat)... Prvi put u životu, odjedanput sam se osetio u gotovo potpunoj političkoj izolaciji."
       Pred početak predsedničke kampanje, koji je dočekao jedva oporavljen od duže bolesti, Jeljcinov rejting je bio niži nego bilo kojeg drugog kandidata, uključujući potpuno periferne ličnosti. Pored toga, u najširoj javnosti se uvrežilo mišljenje da je nestabilan i protivrečan, a liberalni reformatori, među njima njihov prvi barjaktar Jegor Gajdar, nisu mogli da mu oproste "izdaju kursa", a naročito čečensku avanturu.
       "Stvar čak nije bila u troprocentnom rejtingu (tada su govorili 'praktično negativan rejting'), već u tome što više nisam osećao podršku onih s kojima sam počinjao svoju političku karijeru, s kojima sam krenuo u prve deputatske, a potom i u predsedničke izbore. Intelektualci, političari-demokrate, novinari - moji saveznici i moj pouzdani oslonac - kao da su me napustili. Jedni zbog rata u Čečeniji, drugi zbog iznenadnih i burnih smenjivanja, treći nezadovoljni opštim tokom događaja u zemlji. Svi su imali svoje razloge, naizgled logične i pravedne. Ali, imao sam intuitivno osećanje, ti ljudi su spremni da se ujedine, oni su, kao i ranije, moji saveznici, samo je potrebno naći ideju koja će ih sve ujediniti!"
      
      
       Tatina velika podrška
       "U takvim momentima čovek progleda. I ja sam, jasne glave, rekao sebi: Ako pođem na izbore, dobiću, van svake sumnje. Siguran sam u to. Bez obzira na sve prognoze, bez obzira na sve rejtinge, bez obzira na političku izolaciju. Ali, pitanje je: da li da idem? Možda mi je zaista vreme da siđem s političke scene? Ali, pomisao da ću samim tim doprineti dolasku komunista na vlast bila mi je nepodnošljiva. Verovatno me je spasla moja večita strast, volja za otporom. Krajem oktobra sam se odlučio... A potom se pojavila Tanja."
       Tako je borac u Jeljcinu prevagnuo i on je odlučio da se kandiduje na predsedničkim izborima 1996, u čijoj je predizbornoj kampanji njegova mlađa ćerka Tanja - Tatjana Đačenko odigrala veliku uloga, istina više iza scene nego pred očima javnosti. Tanja se "pojavila" iako Jeljcin kaže da svoje "gvozdeno pravilo - porodica je jedno, posao je drugo - nikada nije prekršio... do proleća 1996". "Svaki čovek ima svoje navike, svoj karakter. Tu nema opštih pravila. Sada je poznato da Mihail Sergejevič Gorbačov nije imao tajni pred svojom ženom. I on je, na svoj način, naravno, bio u pravu. Kod mene je situacija bila potpuno suprotna: dugo godina, u porodici uopšte nisam govorio o politici. Ni reči. Sve novosti su žena i kćeri saznavale samo preko televizije... Ali, u trenutku oštre političke krize, kada su me napustili gotovo svi bivši saveznici, porodica mi je neočekivano pritekla u pomoć. Pritekla je u liku kćeri." Tanja je, naime, ušla u Kremlj "na mala vrata", uključila se neprimetno u Jeljcinovu ekipu koja je pripremala predizbornu kampanju, pošto je njegov predizborni štab "šlajfovao" i, - po mišljenju kandidata, ali i veoma rasprostranjenom viđenju novinara, pretežno stranih dopisnika - radio više protiv Jeljcina nego za njega! I on je, kako piše, shvatio da mu je "u štabu potreban svoj čovek": "čovek koji će mi nepristrasno i pošteno reći šta se događa, koji će mi pomoći da vidim situaciju drugim očima. I što je najglavnije, koji će biti rasterećen grupaških strasti, biti izvan borbe različitih 'interesa', kojima je cela predizborna aktivnost bila puna."
      
       Komunisti pred zabranom
       Tanja je delovala u tzv. analitičkoj grupi, uporedo sa izbornim štabom, čiji je šef bio Černomirdinov vicepremijer Oleg Soškovec, a siva eminencija Jeljcinov šef bezbednosti general Aleksandar Koržakov. Oni su, međutim, ignorisali "analitičare", kojima je na čelo stao Anatolij Čubajs: samo dva meseca pre toga izbačen iz vlade. ("Grupa Koržakov-Soškovec ponovo je uspela da me s njim posvađa" - shvatio je Jeljcin, kasnije). I dok su analitičari pripremali teren i akcije koje će vratiti poverenje nacije u Jeljcina, Koržakov ga je uveravao da je "besmisleno ulaziti u trku s troprocentnim rejtingom". I Jeljcin je postao veoma sklon da prihvati savet da se izbori odgode "za kasnije", pošto ga je taj tandem uverio da će ih sigurno izgubiti:
       "Što da krijem: uvek sam bio sklon jednostavnim rešenjima. Uvek mi se činilo da je preseći 'Gordijev čvor' lakše nego ga razvezivati godinama. U nekom trenutku, upoređujući dve strategije - koje su mi predložile dve ekipe, različite po mentalitetu i po gledanjima na situaciju - učinilo mi se da ne smem da čekam rezultate izbora u junu... Delovati treba odmah!" I Jeljcin se odlučio: "Rekao sam saradnicima aparata: 'Pripremajte dokumente...' Počela je složena pravnička aktivnost. Pripremljen je niz dekreta, konkretno o zabrani kompartije, o raspuštanju Dume, o odgađanju predsedničkih izbora..." Na tajnom savetovanju sa najbližim saradnicima u Kremlju (bez predstavnika "analitičara"), premijerom Černomirdinom, vicepremijerom Soškovcem i ministrima "sile" (odbrane, unutrašnjih poslova, obaveštajne službe i kontrašpijunaže) Jeljcin je proverio tu odluku. Skup je raspustio rečima: "Sve je jasno. Većina je - za. Savetovanje je završeno. Slobodni ste. Ja ću još razmisliti."
      
       Izbegnuta kobna odluka
       Ali, Tanja je telefonirala Čubajsu i ubedila oca da primi šefa "analitičara":
       "Kad je Čubajs uzbuđen, njegovo lice trenutno preplavi crvenilo. Boris Nikolajevič - rekao mi je on - ovo nije devedeset treća (kad je Jeljcin naredio da tenkovi gađaju zdanje Vrhovnog sovjeta, da bi isterao na čistac neposlušne deputate). To je bezumna ideja da se na taj način obračunate s komunistima. Komunistička ideologija je u glavama ljudi. Ukazom predsednika ljudima se ne postavljaju nove glave. Kad mi stvorimo normalnu, snažnu i bogatu zemlju, samo tada će biti svršeno s komunizmom. Ne smete odgađati izbore... Razgovarali smo oko sat. Ja sam se suprotstavljao. Povišavao sam glas, praktično sam vikao, što inače nikad ne radim. Ali sam ipak promenio praktično već donesenu odluku. Sve dosad sam zahvalan sudbini, zahvalan Anatoliju Borisoviču i Tanji za to što se u tom momentu čuo i drugi glas. I ja, koji sam raspolagao ogromnom vlašću i moći, postideo sam se pred onima koji su mi verovali."
       U međuvremenu, pošto je pobedio i prestao da se stidi, Boris Jeljcin je u saldo svoje prve godine drugog četvorogodišnjeg mandata u Kremlju - pored okončanja rata u Čečeniji - ubeležio poprilično poena: završetak rata s NATO-om, stvaranje unije Rusija-Belorusija, sporazum o prijateljstvu i saradnji sa Ukrajinom (pet godina je bio pod znakom pitanja), stupanje u svetsku elitu "industrijskih demokratija", sankcionisan prerastanjem "velike sedmorice" u G-8 (umesto ponižavajuće formule 7 + 1) i ulazak Rusije u Pariski klub.
       Mišljenja o tim njegovim dostignućima bila su, naravno, podeljena: jedni su maliciozno primećivali da je u toj svojoj "prvoj godini po drugi put" najveći, i jedini, njegov uspeh - što je ozdravio, drugi - što se vratio ekonomskim reformama, treći - što "više ne koketira s komunistima", ali niko mu nije odrekao veliku hrabrost kad je priznao vojni poraz na Kavkazu i zaključio mir sa Čečenima. Pri tome, jedni su isticali da je zaslužan što je najzad postigao mir, a drugi da je ništa manje odgovoran što je počeo taj nesrećni rat. Ali, rat je obnovljen i nije zaustavljen ni u trenutku njegovog odlaska s vlasti.
       Ipak, bez obzira na sve, upravo to što je demantovao sve koji su tvrdili da će se držati vlasti po svaku cenu i što je abdicirao ne samo bez prisile već prevremeno da bi utro put nasledniku, čini njegovu odluku da napusti Kremlj gestom istinskog političara i državnika dostojnog poštovanja.
      
       BRANKO STOŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu