NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Rani jadovi

O Ćosiću, ratnom huškaštvu, uređivanju Dnevnika, ćutanju posle smenjivanja

      Zamera vam se da ste izdali Dobricu Ćosića, vašeg velikog prijatelja, da ste pustili da ga Milošević smeni uz pomoć Momira Bulatovića i Mila Đukanovića.
       - Taj posao je završen 1993. godine, pre nego što sam ja imao bilo koju aktivnu poslaničku ili izvršnu funkciju.
       Moralo bi se reći na kom programu sam "izdao" ili nisam "izdao" i ko je koga tu "izdao", ali to ostaje, između ostalog, splet prijateljsko-političkih odnosa.
       Potpuno je nebitno, u nekom prijateljskom pogledu, da li sam ja mogao da spasem Dobricu Ćosića. Niti je to bila moja moć da to odlučim, niti je to mogao da uradi bilo ko drugi.
      
       Kritikovan je i vaš intervju sa Miloševićem, kao kukavički i poltronski?
       - Taj intervju je, moram reći, veoma citiran zbog jednog odgovora Slobodana Miloševića i zbog jednog pitanja. Odgovor je bio o dvojcu Ćosić-Panić. Pitanje je bilo kritički intonirano, kakvo mu nikad javno u nekoj diskusiji niko nije postavio, o kadrovima koje on podržava. Taj odgovor na to pitanje se, kao što znate, vrti u špicama nekih emisija...
       Taj intervju nije bio prilika za novinarske egzibicije kako bih ja demonstrirao svoje vrednosti, nego je bila potreba da se Slobodan Milošević o nekim bitnim i važnim pitanjima obrati naciji i narodu.
      
       Da li ste, kad je pala Krajina, pozvali Miloševića i rekli mu: "Čoveče, ovo mora da bude u prvom minutu". Vest je emitovana u 19. minutu.
       - Bio sam u Crvenki te nedelje, saznao sam za napad na zapadnu Slavoniju i njen pad. Razgovarao sa njim u dva-tri navrata, tražio i glavnog urednika Informativnog programa. I, naravno, složili smo da je to užas. Gledao sam televizijski Dnevnik i video da se vest nalazi u 18. minutu. Pozvao sam ga posle toga, nastala je bučna i teška svađa koja je bila vrlo neprijatna.... Što se mene tiče, to je najveća sramota koja se dogodila u vreme mog rukovođenja Radio-televizijom Srbije.
      
       Milošević se vraća iz Dejtona i za dvanaest minuta smenjuje Vučelića, Boru Jovića, Slobodana Jovanovića, Mihaila Markovića. Niko "a" da bekne. Hajde što niko nije rekao "a" na samom Glavnom odboru, ali ni posle toga niste ništa govorili. Niko od vas četvorice.
       - Smatrao sam da je sve što se dalje dešavalo dovoljan komentar onoga zbog čega sam otišao. Sve zbog čega sam smenjen. On je meni nudio niz funkcija, ja sam sve to odbio i sve ono što se dalje dešavalo bio je najbolji komentar onoga zbog čega smo se razišli.
      
       Prigovara vam se da ste u prvoj polovini devedesetih, kao direktor Televizije, bili ne samo borac za nacionalna prava Srba nego da ste bili šovinista, čak i ratni huškač. Tu se, naravno, uvek pominju Spomenka Jović, Milijana Baletić...
       - To liči na licemerje. Ispada da je bezmalo Spomenka Jović ili Milijana Baletić ili bilo ko od tih ljudi mnogo značajniji za sudbinu Srbije od Mirka Marjanovića, Dragana Tomića, Nikole Šainovića...
       Naravno, ja sam spreman da prihvatim niz grešaka koje su činjene u to vreme, ali ne mogu da osporim dobre namere u tom trenutku. Sad će naravno neko reći "put do pakla popločan je dobrim namerama" ili neku sličnu dosetku. Kad sam postao direktor 1992. godine, rat je uveliko trajao. Ja ga nisam izazvao niti je televizija bila moćna da izazove rat. I svako ko misli da televizija može izazvati rat, greši. Ona niti može izazvati rat niti može izazvati revoluciju, niti može izazvati demokratiju. Ona može u tim procesima učestvovati manje ili više.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu