NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Nepovratna šteta

I neposredno uplitanje Zagreba u ekonomski razvoj BiH donelo je - vrlo slabe rezultate. Velika očekivanja su sasvim izneverena. Nama koje "pomoć Zapada" tek čeka, ovo iskustvo moglo bi biti od koristi

      Kakvi su rezultati Dejtonskog sporazuma u domenu ekonomskog razvoja Bosne i Hercegovine? Više nego skromni.
       Bosna i Hercegovina je, nažalost, danas skoro tamo gdje je bila i prije pet godina. Tih pet godina koje nas dijele od Dejtona ostaće upamćene po nedopustivim (namjernim ili nenamjernim) lutanjima i improvizacijama u privredi. Kao rezultat imamo činjenicu da privreda u BiH u odnosu na 1991. godinu, danas koristi oko tridesetak odsto kapaciteta. To je očito malo. Logično se nameće pitanje: ako je trebalo pet godina da bismo dostigli kapacitet od 30 odsto, koliko će vremena trebati da prođe da bismo imali proizvodnju na nivou iz 1991. godine (inače bila je skromna u jugoslavenskim razmjerama, a o evropskim i svjetskim da i ne govorimo). Nastavimo li tim razvojnim tempom, nije daleko dan kada ćemo se naći, ako već nismo, i iza najnerazvijenijih afričkih zemalja.
       Ovog su izgleda danas svesni kako predstavnici međunarodne zajednice, tako i najviši državni organi u BiH.
       Ono što se sada čini i podržava nisu rješenja koja bi vodila brzom mijenjanju i poboljšanju postojećeg stanja ili, kako to visoki predstavnik međunarodne zajednice kaže - razvoju samoodržive ekonomije BiH - već parcijelne, palijativne mjere koje objektivno ne mogu ni imati bitnijeg uticaja na privredni razvoj. Da je to tako, pokazaćemo analizirajući najvažnije od ovih "tranzicionih" ili, kako se one još nazivaju, "razvojnih" mjera u privredi.
       Forsiranje sitne, automizirane privrede. Ovo je jedna od važnih mjera i strateških opredjeljenja međunarodne zajednice vezanih za oporavak i razvoj privrede BiH. Po tom konceptu, privreda BiH ubuduće treba da se sastoji isključivo od malih preduzeća, malog, sitnog biznisa. Taj biznis treba podržati i finansijski pomoći, što međunarodna zajednica i čini. Ostalo - ne. Pa ni srednji biznis, odnosno preduzeća srednje veličine, koja P. Draker smatra "idealnim organizacijama u savremenim uslovima privređivanja". Srednja i velika preduzeća, sa stanovišta međunarodne zajednice, mogu da propadnu. I propadaju već pet godina.
       Kojim preduzećima međunarodna zajednica namjerava da pokrene i ubrza razvoj privrede BiH? Onim, kojima to danas u svijetu niko ne čini, a pogotovo ne razvijene zemlje samo malim preduzećima. Kada bi to bilo moguće, onda bi i razvijene zemlje slijedile ovaj recept. I one bi, dakle, uništile svoja srednja preduzeća, pa i velika. Međutim, svi upućeni u ovu problematiku znaju da razvijene zemlje to ne čine. One ne samo da ne napuštaju svoja velika preduzeća, već ih iz decenije u deceniju čine sve većim. Stvaraju džinove biznisa, kakvi su, na primjer, integrisani Dajmler i Krajsler, Ford i Volvo, Britš petroleum i Amako, Dojče bank i Bankers trast, itd. One to čine iz sasvim određenih razloga: da bi koristile efekte ekonomije obima i ekonomije veličine, što je u uslovima globalne ekonomije moguće samo daljnim rastom i već tako velikih preduzeća.
       Ako je to praksa razvijenih zemalja, koje nama treba da služe za uzor, a jeste, zašto se onda naša zemlja upućuje samo na mali biznis? Zašto se to čini, kad je poznato da mali biznis ne može bez velikog, i obratno? Zašto nam se nametanjem jedne apsurdne privredne strukture onemogućava da, kao i ostali svijet, koristimo efekte ekonomije obima i ekonomije veličine? Mi drugog objašnjenja nemamo osim one latinske: Što je dopušteno Bogu nije volu.
       Ovakva "pomoć", očito, nije u funkciji privrednog razvoja i stvaranja samoodržive ekonomije u BiH. Zato je - ako ovakvu ekonomiju u BiH međunarodna zajednica zaista želi - treba što prije preinačiti i omogućiti i velikim preduzećima da se poslovno oporave, restrukturiraju i u što većoj mjeri integrišu u velike svetske multinacionalne poslovne sisteme.
       Favorizovanje raspršenog nedjelotvornog vlasništva. I u domenu vlasništva, odnosno njegove transformacije, međunarodna zajednica povlači poteze na štetu privrednog razvoja. Ona u oba entiteta, u procesu privatizacije državnog kapitala, forsira sitno, raspršeno vlasništvo koje nigdje u svijetu nije dalo željene rezultate, pa ni u Americi u kojoj je ovaj sistem vlasništva dominirao do početka sedamdesetih godina. On je u njoj bio toliko neefikasan da su eksperti lansirali tezu o krahu korporativnog, odnosno "narodnog" dioničarstva. Taj krah se manifestovao u neadekvatnoj, nedjelotvornoj vlasničkoj kontroli poslovanja preduzeća i neuspješnosti rada njihovih menadžera.
       Krah ovog sistema vlasništva nije mimoišao ni zemlje u tranziciji, pa ni bivšu SFRJ poslije izvršene privatizacije društvenog kapitala shodno Markovićevom zakonu o pretvaranju društvenog kapitala u druge svojinske oblike. Promjena vlas-
       ničke strukture kapitala u preduzećima koja su se privatizovala po tom zakonu nije dovela do promjene (pa time i povećanja efikasnosti) sistema menadžmenta u njima. I pored korporativnog vlasništva, sve je, dakle, u ovim preduzećima u domenu menadžmenta ostalo po starom. Isto se desilo i u Hrvatskoj, Rusiji, SR Jugoslaviji i ostalim zemljama u tranziciji, gde je nakon izvršene privatizacije došlo do još većih devijacija i zloupotreba menadžerskog položaja u preduzećima.
       Zašto to međunarodna zajednica u BiH ne skrati i ne ide na bolje rješenje, kada ono već postoji? Zašto odmah ne forsira mega, odnosno koncentrisano vlasništvo tako što će, između ostalog, propisati obavezu posjednika vaučera, odnosno sertifikata, da za njih kupe dionice institucionalnih investitora, a ovi da za preuzete vrijednosne papire od građana kupe dionice većih i velikih preduzeća? Institucionalni investitori bi se sada već kao značajni pa i dominantni vlasnici tih preduzeća obučili za efikasno praćenje i kontrolu uspješnosti rada njihovih menadžera. Tako bi se i početna, "narodna" privatizacija izvršila u funkciji ubrzanog ekonomskog razvoja i, što je takođe važno, na način kojim se onemogućava obezvrjeđivanje vaučera, odnosno sertifikata i danas u BiH tako rasprostranjena malverzacija njima. Moguća su i druga, dodatna rješenja čije elaboriranje izlazi iz okvira ovog teksta. U ova rješenja svakako ne spada propisivanje obaveze da se 70 odsto kapitala strateških preduzeća proda stranim investitorima, što je sad slučaj u Federaciji BiH.
       Tolerisanje tihog otpora privatizaciji. Bez privatizacije, i to brze i radikalne, nema ni ubrzanog razvoja privrede BiH i njenog pretvaranja u samoodrživu ekonomiju. Pošto je ovo upućenim dobro poznato, čudi tolerantan odnos međunarodne zajednice prema otezanju ili tihom bojkotu moćnika u njenom sprovođenju, kojima to ne odgovara jer im je status kvo najunosniji. Prošle su dvije godine od donošenja zakona o privatizaciji a privatizacija putem vaučera, odnosno sertifikata još nije obavljena.
       Zapostavljanje sistema menadžmenta. Međunarodna zajednica je, čini se, potpuno zanemarila sistem menadžmenta u privredi BiH i šire, u cijelom društvu. Ona do sada nije ništa učinila da bi ga izmijenila i modernizovala, očekujući valjda, da će to automatski, tj. samo po sebi da se desi po izvršenoj privatizaciji, što je, kao što smo vidjeli, velika zabluda. Tog automatizma do sada u ovoj oblasti nije bilo i ne može ga biti, a pogotovo ga ne može biti kod nas. Naše postojeće a i buduće rukovodne garniture, po izvršenoj vlasničkoj transformaciji, učiniće sve da u preduzećima i nadalje zadrže svoj izuzetno unosan i privilegovan status, tj. status voditelja njihovog poslovanja sa neograničenim ovlašćenjem a nikakvom odgovornošću za učinak, razvoj i rast. I u tome će, kako dosadašnja iskustva pokazuju, zbog raspršenog vlasništva uspjeti, čime će neutralisati jedno od najmoćnijih sredstava razvoja i rasta preduzeća i privrede kao cjeline. O kakvom je sredstvu riječ, najbolje se vidi iz tvrdnje jednog od najvećih eksperata iz ove oblasti (Draker) da se ključni, najvažniji resurs koji je Japanu omogućio da se za relativno kratko vrijeme transformiše iz nerazvijene u jednu od najrazvijenijih zemalja bio moderan američki menadžment, tačnije njegovo preuzimanje i prilagođavanje svojim kulturnim specifičnostima. Japan, dakle, da bi razvio svoju privredu, nije čekao na pojedinačne vlasnike da modernizuju svoj sistem menadžmenta, na šta nas, nakon njegovog iskustva i iskustva ostalih razvijenih zemalja iz tog regiona (Južna Koreja, Tajvan i dr.) Kancelarija visokog predstavnika upućuje. On je to osigurao svjesnom, energičnom akcijom društva, odnosno države.
       Prihvatanje i podržavanje postojećeg sistema menadžmenta baziranog na zloupotrebama položaja. Međunarodna zajednica je prećutno prihvatila (i podržala) postojeći sistem menadžmenta koji je ne samo društveno neprihvatljiv već i antirazvojni, jer omogućava i podstiče razne mahinacije i zloupotrebe menadžerskog položaja i tzv. tihu, skrivenu, nelegalnu privatizaciju. To je svima nama dobro znano, pa se nadamo da je poznato i međunarodnoj zajednici.
       Mogućnost navedenog devijantnog menadžerskog ponašanja postoji uvijek kad se ne poštuje jedan od osnovnih menadžerskih principa: ovlašćenje mora da prati odgovornost, i to ne bilo kakvu, već srazmjernu. Prevedeno na jezik svakodnevne prakse, to znači: veće ovlašćenje - veća odgovornost. Taj princip je kod nas potpuno zanemaren.
       Kreatori tranzicionih rješenja kod nas vjerovatno će reći da će odnosni sistem uskoro nestati iz privrede u BiH po izvršenoj privatizaciji. Neće nestati. Bar ne u ključnim, strateškim preduzećima oba entiteta, u kojima će, ukoliko se privatizacija bude obavljala pošteno i korektno, dugo dominirati državni kapital (taj kapital u ovim preduzećima u Sloveniji, nakon šest godina, njihovog privatizovanja iznosi oko 60 odsto.
       Zapostavljanje i vulgarizovanje organizacione modernizacije preduzeća u privredi BiH. Međunarodna zajednica nije ništa učinila ni da potpomogne organizacionu transformaciju i modernizaciju preduzeća u BiH po donošenju entitetskih zakona. Valjda čeka nove vlasnike, od kojih, opet, većina o organizaciji zna samo ono što je naučila u sistemu samoupravljanja.
       Tako je propuštena idealna prilika da se domaća preduzeća u postupku organizacione transformacije i registracije u sudu moderno organizuju, da se u njih uvedu rješenja koja danas koriste preduzeća razvijenih zemalja tržišne privrede, kao što su moderne, profitno decentralizovane korporacije, sa brojnim, različitim poslovnim jedinicama i centrima odgovornosti, zatim razni, savremeni upravljački sistemi, mrežne i matične organizacije, te organizacije (strukture) grupe zadataka, strateški savezi i alijanse, "tanka proizvodnja", razni kontrakcioni modeli, itd.
       Sve je to ostavljeno za neko drugo, bolje vrijeme, vrijeme koje većina naših preduzeća nema izgleda da dočeka, jer neće biti u stanju da izdrži žestoku konkurenciju koju nameće sistem globalne ekonomije. Dotle, nastaviće se sa nama svojstvenim improvizacijama i kozmetičkim promjenama što se, na velkiku štetu ove zemlje, upravo radi u organizaciji entitetskih direkcija, odnosno agencija za privatizaciju, i to, nažalost, uz znanje i, rekli bismo, prećutnu podršku Kancelarije visokog predstavnika.
      
       (Autor je profesor Ekonomskog fakulteta, S. Sarajevo i koordinator Grupe za ubrzani ekonomski razvoj BiH)
      
       DR MANOJLO BABIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu