NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

SANU nije bila Miloševićev servis

Dejan Medaković: Nije bilo nikakvog pritiska na Akademiju, a dok sam na čelu ove ustanove hoću da budem korektan sa vlastima. Matija Bećković: Bilo bi logično, kada se Srbija vraća sebi i svojim temeljima, da se i Srpskoj akademiji nauka i umetnosti vrati njeno izvorno ime - Srpska kraljevska akademija

      Izbori u SANU minule nedelje "spadaju u srećnije", reći će Matija Bećković, koji sa 61. godinom života više nije najmlađi na Odeljenju jezika i književnosti - sada je to dramski pisac Dušan Kovačević (52) koji je obezbedio besmrtnost svom Radovanu, Maratoncima, Profesionalcu... Ili su to pre oni učinili za njega.
       Za neke od onih koji su ostali pred vratima zgrade u Knez Mihailovoj 35, verovatno je pobeda Demokratske opozicije Srbije bila presudna. Doduše, teško je poverovati da bi Milovan Bojić i pod vlašću socijalista, levice i radikala dobio mnogo više glasova od 10. Imao je, jednostavno, premalo naučnog a previše transparentnog političkog angažmana.
      
       Saznanje Mire Alečković
       Kod Mire Alečković je bilo knjiga i pesama iz školskih udžbenika, ali i iskrene podrške socijalistima i julovcima Starog grada baš uoči izbora, a na TV Politika. (Da bi je dostigli u levičarskom zanosu, razvila se mrtva trka između slikara i dekana FLU Mome Antonovića, novinara Radovana Brankova, pevača Mileta Bogdanovića, domaćice u studiju Olivere Kovačević...) Nije bilo jedino glasova, jer ih je dobila samo šest od potrebnih 65. Mnogi su spremno objasnili da ju je to pojavljivanje koštalo glasova, a Mira Alečković ne gubeći smisao za humor kaže:
       "Do prošlog četvrtka sam imala više prijatelja u Akademiji nego što sam dobila glasova. Ili sam ja to verovala da su mi prijatelji. Zvali su me ljudi iz cele Jugoslavije da pitaju nije li to greška. Misle da posle šestice nedostaje nula. Moja je sreća što nisam sujetna, pa me ovo ne pogađa mnogo.
       Kada su davno hteli da me prime u Vojvođansku akademiju, Desanka Maksimović mi je rekala da ne ulazim u nju jer je to autonomaška akademija i da će me primiti u SANU. Kada me je ona posle toga predložila, prvi su protiv mene bili moji drugovi. Posle toga su svi iz Vojvođanske akademije kolektivno primljeni u SANU, a ja sam ostala. Nisam ni tada patila, a još manje ću sada."
       Koliko su ovogodišnji izbori u najmoćnijoj nacionalnoj ustanovi bili neposredan odraz onoga što se događalo u Srbiji? Prvi čovek SANU Dejan Medaković će tim povodom za NIN reći:
       "Generalno gledano, sva zbivanja iz poslednjih nedelja mogla su da imaju odjek i ovde, ali nisu bitno uticala na rezultat izbora. Bilo bi presmelo tvrditi da je ono što se događalo u političkom životu Srbije presudilo u slučaju izbora akademika. Dobili smo dobre i kvalitetne naučnike, što je u ovom slučaju najbitnije. Akademija se nije smela niti mogla osvrtati na neke političke vrline ili mane bilo koga, već je očigledno vodila računa o njihovoj stručnosti i sposobnosti da izvršavaju ciljeve i poslove same Akademije. Jer, izbori u Akademiji zavise od celine. Ko god da je u pitanju - književnik, filozof, matematičar ili lekar - on mora da dobije glasove i svih drugih koji nisu sa njegovog odeljenja, koji nisu pisci, filozofi, lekari, matematičari."
      
       O znanju je reč
       U prilog ovoj tezi predsednika SANU-u idu neke zanimljive brojke. Od 120 akademika, koliko ih je glasalo, apsolutno najviše glasova - 86 - dobio je politički nimalo eksponiran lingvista dr Ivan Klajn (63), redovan profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, upravnik Odseka za italijanistiku. U referatu koji su potpisali akademici Milka Ivić, Irena Grickat-Radulović i Nikša Stipčević, na početku stoji da Ivan Klajn, sin dr Huga Klajna i dr Stane Đurić Klajn, "govori i piše italijanski, nemački, engleski, francuski, španski a poznaje latinski i grčki jezik, a nisu mu strani ni drugi jezički sistemi". Potom sledi prikaz naučnog dela.
       Samo jedan glas manje, dakle 85, dobio je dr Vladimir S. Kostić, vanredni profesor neurologije na Medicinskom fakultetu u Beogradu, koji je 18. oktobra napunio 47 godina. Ovaj rođeni Beograđanin završio je studije sa prosečnom ocenom 10, boravio u nekoliko navrata na dužim specijalizacijama u Londonu i NJujorku, a u referatu piše i to da je "dao međunarodno priznati doprinos razumevanju psihičkih i kognitivnih promena u Parkinsonovoj bolesti."
       Treći na listi po broju glasova je još jedan naučnik srednje generacije, dr Zoran Petrović (46). Vanredni je profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu i direktor Centra za eksperimentalnu fiziku Instituta za fiziku. Već 20 godina rukovodi grupom za Gasnu elektroniku i ta njegova laboratorija, kaže se u referatu, nalazi se u svetskom vrhu u svojoj oblasti.
      
       Istrčao maraton
       Ako ove i druge naučne radnike iz oblasti prirodnih nauka koji su dobili ubedljivo najviše glasova karakteriše odsustvo javnog političkog angažmana, u slučaju Dušana Kovačevića može se reći da je njegova agilna predizborna kampanja u Srbiji urodila plodom i u SANU. Jer, Kovačević je do sada nekoliko puta propadao na glasanju, a sada je ovaj član grupe G 17 plus primljen sa ubedljivim 71 glasom. Za NIN je to ovako prokomentarisao:
       " Deo članstva SANU je već godinama insistirao da budem primljen. Bili su to uglavnom moji prijatelji, ljudi sa kojima sam proveo 30 godina u druženju, učeći od njih, jer su oni uglavnom stariji od mene. Taj predlog do sada iz raznoraznih razloga jednostavno nije prolazio. Jedan od razloga je i činjenica što sam čovek sa malo dužim jezikom i što često volim da kažem neke stvari kada im nije vreme.Podrazumevam da je moj prijem išao na talasu izbornih promena u Srbiji, i verovatno je želja ne samo mojih prijatelja već i svih koji su glasali za mene (na Odeljenju za jezik je 15 ljudi, a ja sam dobio više od 70 glasova) da se izabere mlađi čovek, mada ja baš nisam u cvetu mladosti. Ali, nisam kao u 'Maratoncima' ni u cvetu starosti."
       Na primedbu da je bio žestok kritičar SANU pa se postavlja pitanje hoće li to biti i dalje, Kovačević odgovara:"Moj prijem u Akademiju znači da su me ljudi izabrali onakvog kakav jesam. I naravno da ću sve što mislim da ne valja pokušati da radim bolje, onoliko koliko to može pojedinac da učini."
       Uz saglasnost da je Akademija godinama poprište polarizovanog političkog mišljenja a na pitanje kako u tom svetlu ocenjuje ono što se dogodilo 26. oktobra, predsednik Medaković kaže:
       "Moj načelni stav je bio, ne kao predsednika SANU već kao akademika, da smo mi Akademija celog srpskog naroda, simbol njegovog zajedništva i jedinstva. Svaka polarizacija podrazumeva nove turbulencije koje nisu primerene ovoj kući. Kao jedinstvena nacionalna institucija moramo se baviti vitalnim problemima srpskog naroda u celini. Naravno da pri tom ne mislim kako Akademija treba da bude pevačko društvo, niti smo mi zastupnici unisonog monaškog pevanja. Mi smo zastupnici polifonije koja se odražava u ličnim angažmanima i stavovima akademika. To je bilo do sada validno stanovište koje sam ja nasledio i mislim da je ono mudro iznađeno. Inače, u Akademiji je niz ljudi godinama politički angažovan, ali se smatralo da ona sama ne treba da ulazi u dnevne političke obračune. Jer, politika je inače blato i po prirodi posla deli narod."
      
       Kako je propalo celo odeljenje
       Odeljenje društvenih nauka izazvalo je ove godine izuzetnu pažnju javnosti. Na spisku predloženih bili su Slobodan Žunjić, Mirko Zurovac, Oskar Kovač, Dragan Simeunović, Milenko Kreća, Andrija Stojković, Momčilo Grubač (nekadašnji ministar u vladi Milana Panića i sada u vladi Zorana Žižića), dr Mladen Vilotijević...
       I niko nije prošao. Članovi Izvršnog odbora Srpskog filozofskog društva dan uoči izbora su javno saopštili kako su "krajnje neprijatno iznenađeni činjenicom da je Odeljenje društvenih nauka SANU predložilo Mirka Zurovca i Slobodana Žunjića". Za Zurovca je u tom javnom pismu rečeno da je "svojevremeno bio jedan od osnivača, čak i sramnim Zakonom o univerzitetu, zabranjene partijske ćelije SPS-a na tom fakultetu". On je takođe uoči "sudbonosnih događaja 5. oktobra imenovan na mesto dekana Filozofskog fakulteta, umesto naprasno smenjenog dekana prof. Mihaila Vojvodića. Nastavno naučno veće Fakulteta jednodušno je odbilo da sarađuje sa Mirkom Zurovcem, ističući pored ostalog da on ne uživa ni ugled ni poverenje."
      
       Oskar jede sve
       Preporuku za Mirka Zurovca pisali su akademici Mihailo Marković, LJubomir Tadić i Ivan Maksimović, a ispod referata za Slobodana Žunjića umesto LJubomira Tadića potpisao se Mihailo Đurić. Zurovac je dobio 26 a Žunjić 35 glasova. Najviše od svih na ovom odeljenju dobio je Dragan Simeunović - 40, što mu, naravno, nije bilo dovoljno za izbor, a ubedljivo najmanje dekan Učiteljskog fakulteta u Beogradu Mladen Vilotijević - samo dva glasa. I kad smo već kod rekorda, Oskar Kovač (dobio je 30 glasova) priložio je ubedljivo najobimniju bibliografiju - ravno 350 naslova svojih radova od 1969. do poslednjeg teksta koji je, doduše, još u štampi. Ovaj visoki funkcioner SPS-a je vrlo precizno ispisao naslove i svih svojih tekstova objavljivanih u časopisima, novinama i biltenima banaka!
       U kuloarima se posle izbora čulo da su najnezadovoljniji Vojvođani. Nisu prošli, tačnije loše su prošli. Mala je uteha da je veliki biolog Ivan Đaja nekoliko puta propadao i svaki put govorio da mu je bila čast što je uopšte bio predložen."Tačno je", kaže Medaković, "da jedan broj kandidata iz Vojvodine nije prošao. Nije prošao ni iz Srbije, ako ćemo tako da postavljamo pitanje. Zašto se odmah manipuliše nekom rezervnom otadžbinom. Ako nisam zadovoljan kao Crnogorac zato što sam u Srbiji, ići ću u Crnogorsku akademiju... i stalno nešto u rukavu. Ne kažem da nema slučajeva, ali nije tako i ne treba tako gledati na sve što se događa."
       Jedan novokomponovani biznismen se ovih dana raspitivao kolike su "plate" akademika. Kada je čuo da akademska nagrada iznosi 2 412, pitao je koliko onda prima predsednik. Dobio je odgovor: još 3 216 dinara na onih
       2 412. Pa zar je moguće da je ovolika priča za nepunih šest hiljada dinara - kao ne shvatajući je zaključio. On očigledno ne razume onu podelu o kojoj Matija Bećković za kraj ovog teksta kaže:
       "U vreme izbora u Akademiji se najčešće čuju dve reči. Jedna je ona Bogdana Popovića da postoje dve vrste akademika: oni koji su potrebni Akademiji i oni kojima je potrebna Akademija. Druga je načelo da se ni u jednu Akademiju ne mogu izabrati svi koji zaslužuju, ali da je bitnije da ne bude izabran niko ko ne zaslužuje.
       I jedno i drugo je potvrđeno i na ovim izborima koji spadaju u srećnije pod krovom Akademije.Razume se, nisu izabrani svi koji to zaslužuju, ali čast je biti kandidovan za Akademiju, a nije ni sramota ni nesreća ne biti izabran.
       I kad sam već spomenuo reč Bogdana Popovića rečenu povodom izbora Jovana Ilića za člana Srpske kraljevske akademije - da dodam kako bi bilo logično kada bi u vreme kada se Srbija vraća sebi i svojim temeljima, da se i Srpskoj akademiji nauka i umetnosti vrati njeno izvorno ime - Srpska kraljevska akademija. Onako kako je krštena a ne onako kako je prekrštena. Teško da su Josif Pančić, Jovan Cvijić ili Slobodan Jovanović bili predsednici one Akademije čiji su članovi bili Tito i Kardelj. Akademiji treba vratiti njeno pravo ime koje su joj dali oni koji su je osnovali, bez obzira da li je Srbija kraljevina ili republika."
       Da li je ovo novi predlog za razmišljanje?
      
       RADMILA STANKOVIĆ
      
      
Nije se tražila pokornost

Položaj Akademije je onaj koji je propisan zakonom. Zakon o SANU u drugom ili trećem članu kaže da "nadzor nad radom Akademije vrši Vlada Srbije". To je, dakle zakonska obaveza vlade koja se, srećom, po Akademiju, nije odražavala na naučni rad, ni na poslovanje. Nije bilo pritiska vlade da zato što finansira neke projekte i samu instituciju, zahteva od Akademije možda neke naučne projekte, odnosno pokornost te vrste. Ne govorim samo o proteklom periodu, već i o godinama pre toga. Mi smo kao ustanova već decenijama finansijski zavisni od države jer smo ostali bez celokupne imovine koju je Akademija imala. Ali uprkos tome, mi smo dovoljno toga rekli što sigurno režimu nije bilo po volji. Da vas samo još jednom podsetim kako smo bili kažnjeni zbog Mamoranduma. S druge strane, kao akademici koji mogu biti spremni na konflikte sa vlašću, moramo biti svesni da u ovoj kući 185 službenika živi od Akademije. Nije problem u akademicima koji imaju svoje penzije i mogu još da se snađu. A ovi ljudi imaju porodice koje izdržavaju. Ne možemo njih izložiti problemima, a mi biti zaštićeni - kaže predsednik SANU.


      
      
Prezime me obavezuje

Od mene lično kao od predsednika SANU niko iz vlasti nije tražio nikakav ustupak niti da ja nešto uradim za nju. Nije traženo i zbog toga što se moj stav znao. Ja sam jedini funkcioner koji je javno položio račun. Sva moja javna istupanja su sabrana u tri debele knjige i tu se može lepo videti šta sam kada rekao. Tako sam, kao generalni sekretar SANU, u punoj vlasti Slobodana Miloševića, objavio da Akademija nije servis Slobodana Miloševića. Kud ćete jasnije? Uostalom, možemo da idemo dalje. Ja sam odbio politički angažman koji mi je nudio Slobodan Milošević. Nudio mi je da budem poslanik njegove partije na prvim višestranačkim izborima. Odbio sam ga sa motivacijom da želim da budem samo građanin i da imam svoje principe. A ti principi su da se u Akademiji ne bavim politikom i da sam to savetovao i nekim mojim kolegama. On je korektno odgovorio da poštuje moje principe. Možda to malo patetično zvuči, ali mene moje ime, odnosno prezime koje postoji 150 godina, obavezuje da jako pazim da se ne ugruvam. Ja sam svoju cenu slobode platio odmah posle Drugog svetskog rata kada nisam hteo da uđem u Partiju, a ostao sam bez posla. Prema tome, ja sam platio svoju cenu slobode. I ne kajem se zbog toga. Naprotiv, ja bih to ponovio. Ja ne menjam svoje stavove nezavisnog intelektualca, Evropljanina...
       Meni su mnogi u Akademiji zamerili kada sam prošle godine na Skupštini uvrstio u dnevni red vanrednu tačku u kojoj se govorilo o aktuelnoj situaciji u Srbiji sa zahtevom za ostavku Slobodana Miloševića. I insistirao sam da se ta izlaganja objave. Što je i učinjeno. Dakle, nemam ja razloga da se pred bilo kim stidim. Jednostavno, dok sam na čelu ove nacionalne institucije, hoću da budem korektan sa vlastima.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu