NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ohrabrenje iz Budve

"Tulumbus", "Jegorov put" i "Antigona u NJujorku" u Ateljeu 212

      Vladimir Stamenković
      
       U Beogradu su prošle nedelje prikazane tri predstave iz Crne Gore, dve u produkciji Grada teatra Budva, obe za naše prilike značajne, i jedna u izvođenju cetinjskog Kraljevskog pozorišta Zetski dom, koja nam je, zato što je realizovana u saradnji s Ateljeom 212, stigla da tu i ostane, iako je u svakom pogledu i veoma loša i sasvim bezvredna.
       Kad je reč o predstavi iz Cetinja o komadu Miloša Radovića "Tulumbus", u režiji Jagoša Markovića, valja reći da je u njoj pod maskom satire, navodno jetkog obračuna s ksenofobijom i šovinizmom koji već čitavu deceniju truju srpsko društvo, u stvari došlo do erupcije prostote kakva do sada nije viđena u našem pozorištu. To se dogodilo zbog toga što ni u komadu ni u predstavi nisu poštovani preduslovi koji omogućavaju da teatar ima plemenito, otrežnjavajuće satiričko dejstvo. Umesto toga, na sceni koja prvo predstavlja ubogu prostoriju ispred ogromne peći, možda privatnog krematorijuma, a potom i onostrani svet, nebo iznad paperjastih oblaka, gde stižu u međuvremenu poubijani junaci da se međusobno izmire, prikazana je grupa protuva iz društvenog podzemlja, ljudska skupina nimalo reprezentativna za naciju u celini. Još gore je što su ti grubo karikirani likovi, u kojima više ne prepoznajemo ništa od prototipova iz stvarnog života prema kojima bi trebalo da su modelirani, stavljeni u iskonstruisanu, na dadaistički način izvitoperenu situaciju, neverovatnu i po merilima iz stvarnosti, i sa stanovišta lakrdijaškog pozorišta. A najgore je što je potreba za duhovitošću poistovećena s eksploatacijom vulgarnog, analognog humora, s kanonadom psovki i lascivnih izraza.
       S druge strane, jedina ali i neoprostiva greška reditelja, pa i glumaca okupljenih oko njega, jeste u tome što nisu na vreme shvatili šta će se dogoditi čim se ono što je stavljeno na papir opredmeti na sceni, pojavi u trodimenzionalnom obliku: da će tada izostati indignacija prema pojavama iz života koje se tobože ismevaju, da će onaj deo publike čiji su ukus iskvarile "ružičaste" televizije početi da uživa u predmetu prikazivanja.
       Neposredno posle toga vraćena nam je vera u pozorište čiji su koreni u sasvim drukčijoj vrsti senzibiliteta, koje je i odgovorno i ozbiljno, u kome nema ni traga od koketovanja s populističkim odnosom prema pozorišnoj umetnosti.
       To se dogodilo kad nam je iz Budve u goste došla predstava na kojoj je Vida Ognjenović prikazala svoj komad "Jegorov put", inspirisan željom da se gledaocima saopšti nešto suštastveno o uzburkanim, dramatičnim istorijskim epohama. Istina, i ta drama, ali i forma u kojoj je ona preneta na scenu, na prvi pogled su delovali pomalo anahrono, ostavljali su utisak da u celosti pripadaju kultivisanom, narativnom, arheološkom pozorištu, u kome se jedino verno rekonstruiše jedno odavno minulo vreme, sociološki i psihološki aspekt ljudskog slučaja koji se u njemu dogodio. A nije tako.
       Iako ta kvalifikacija nije sasvim neosnovana, premda su u predstavi komada "Jegorov put" aluzije na savremenost i retke i diskretne, u njoj se ipak preko istorijskog i univerzalnog stiže do savremenog i na suštinski način aktuelnog. U stvari, dok ispred koloritnog odlomka fasade jedne crkvice na kojoj se reflektuje plavetnilo beskrajnog nebeskog svoda, slika prilike u malenoj Budvi pod austrijskom okupacijom, neposredno pred dolazak francuske vojske u Boku, Vida Ognjenović pokazuje šta se događa ljudima, i meštanima i strancima, nad čije se živote preteći nadvija senka politike i istorije. Ali, ona postiže i više od toga: opisuje konačan razlaz fizičkog i duhovnog u modernom svetu, čoveka u kome se ta dva načela više ne uravnotežuju i koji je zbog toga osuđen da bude usamljen, izgubljen i tragičan.
       U osnovi, kad prikazuje izdaleka suprotstavljene sudbine jednog austrijskog Kancilijera (Irfan Mensur) raspričanog i patetičnog, kome je pred očima samo državni razlog, i jednog neobičnog Rusa, oca Jegora (Svetozar Cvetković) koji počinjeni greh iskupljuje zavetom doživotnog ćutanja, povlačenjem u sebe, Vida Ognjenović sklapa andrićevski mudru priču o životu, kaže nam, baš zato što u taj krug umeće i jednu čednu, sentimentalnu ljubavnu istoriju, da je u njemu vredno samo ono što je spontano i iskreno, istinski ljudsko u čoveku.
       U tu vrstu pozorišta, koje pred sebe postavlja zadatak da prikaže sudbinu čoveka pritešnjenog spoljašnim okolnostima i zbog toga nesposobnog da odredi i kontroliše tok svog života, spadala je i druga predstava iz Budve, inače obeležena i povratkom Bore Draškovića rediteljskom poslu posle više od trideset godina.
       On je u Budvi preneo na scenu komad poljskog dramatičara, sada naturalizovanog Amerikanca "Antigona u NJujorku", koji Jan Kot svrstava u tri najuspelije drame napisane u njegovoj zemlji u XX veku. Mada se taj sud može i osporavati, izvesno je da je "Antigona u NJujorku" veoma specifično, uspelo dramsko delo, koje je, međutim, veoma teško tačno klasifikovati ukoliko ga precizno ne smestimo u kontekst evropske dramske književnosti od njenih početaka do danas. Ona je, zapravo, čudna parafraza tri kapitalne drame, koje su vrhunci te literature: Sofoklove tragedije "Antigona"; Gorkovog komada "Na dnu"; i Beketove tragične farse "Čekajući Godoa". Tačnije rečeno, u komadu Januša Glovackog spojeni su u organsku celinu patos koji Sofokle artikuliše kroz sukob pojedinca s državnim rezonom, naturalistički postupak pomoću koga Gorki opisuje ljude odbačene od društva, i metafizički spoj vidljivog i nevidljivog koji Beket koristi da bi izrazio apsurdnost svakodnevnog. S tim što je ovaj poslednji uticaj i najuočljiviji i najpresudniji.
       Polazeći od te činjenice, Boro Drašković okuplja na pozornici, gde je rekonstruisan park čudnovato iznikao među gradskim zgradurinama, na čijim zadnjim fasadama su išarani mnogi grafiti, oko oguljene klupe, ispod drveća sa koga je kasna jesen ili rana zima odnela mrtvo lišće, troje ljudi, troje beskućnika, koje manje muči briga kako da opstanu do sutra, a više iznurava međusobno gloženje, pobuna protiv tehnokratske civilizacije, čak dosada izazvana beskonačnim čekanjem nečeg neodređenog što nikako ne dolazi. Ti ljudi, kojima fizičko obličje, ali i unutrašnju sadržinu daju odlični glumci kakvi su Voja Brajović (Saša), Branimir Brstina (Buvica) i Milica Mihajlović (Anita), nemaju pouzdan identitet, ophrvani su stvarnim ili izmišljenim uspomenama, beskompromisnim pristajanjem na bedu, nemogućnošću da premoste poslednji, smrtonosni razmak koji ih deli jedne od drugih. Oni definitivno žive izvan istorijskog, empirijskog vremena i trpe posledice koje iz toga proizlaze.
       I tako naposletku nastaje predstava u kojoj se sofoklovski patos, ali i gorkijevski naturalizam pojavljuju u funkciji samo prividno besmislenog, crnohumornog natezanja s jednim lešom, poput onog iz filma "Nevolje s Harijem", jedno pozorište iz koga progovara prigušeni krik očaja, u kome se nekoherentnost i glupost koji neminovno prate egzistenciju, transformišu u očajnu odu životu ma kakav da jeste.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu