NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Rani zločin ili nešto još gore

      1.
       Pitanje iz naslova pritiska kao mora.
       Da li su naši sugrađani, radnici RTS-a, izginuli u bombardovanju Srbije, "uračunate žrtve" (Madlen Olbrajt) u strategiji zločinačke agresije, ili je put do njihovih ubojica komplikovaniji i sa strašnijim saznanjima? Ima li jedan monstruozni zločin još monstruozniju pozadinu? Hoćemo li ikada saznati šta se te noći uistinu dogodilo?
       Radom emocija, žalosti, zaprepašćenja, te mnogobrojnih negativnih indikacija, iskristalisalo se pitanje: Da li je u izvođenju tog zločinstva, i to u bitnim elementima, učestvovao i režim Slobodana Miloševića? Pitanje je, kako to već biva, veoma brzo preraslo u IZVESNOST. U pojednostavljenoj interpretaciji: Slobodan Milošević izvodi računicu da će žrtvovanjem što većeg broja zaposlenih u Televiziji (Takovska 10) ustalasati svetsko javno mnjenje i prisiliti međunarodne snage, pre svih Rusiju, na energično reagovanje. U daljem toku te pogubno pojednostavljene "rekonstrukcije zločina" Milošević, jaki čovek Srbije, prelazi na realizaciju svoje "genijalne ideje". U posao uvodi Dragoljuba Milanovića, generalnog direktora RTS-a, kao čoveka od najvećeg poverenja. Milanović, budući da nikad i nije bio ništa drugo nego Miloševićevo služinče, s "oduševljenjem monstruma" prima zaduženje. Ne gubeći ni časa (šef preferira efikasnost) rečeni Milanović saziva Kolegijum, Komrakova, Vojvodića...sve do Tatjane Lenard, urednika spoljnopolitičkog sektora i deli zaduženja koja svi bez prigovora prihvataju. Trebalo je "namamiti" što veći broj radnika da i pored najavljenog bombardovanja dođu na posao a onda ih "zavaravanjem", "obećanjima", ali i pretnjama, zadržati do smrti.
       Na scenariju su (po toj pojednostavljenoj, ali i morbidnoj "rekonstrukciji"), uz asistente s Televizije radili i "scenaristi" iz vojske, policije, kao i nekih drugih struktura - svako prema svojim mogućnostima i po meri svog talenta, ali nosilac celog projekta bio je (po toj pojednostavljenoj priči) Slobodan Milošević.
       Priča je obilovala detaljima koji su imali da doprinesu njenoj verodostojnosti. Milanović Dragoljub, generalni direktor, viđen je kako, na samo nekoliko minuta pre bombardovanja, izlazi iz zgrade. Odmah iza njega, sa akt(en) tašnama u rukama, pod okrilje beogradske noći šmugnuli su Komrakov i Vojvodić kao i "nekolicina njihovih prijatelja kojima su oni poverili celu stvar".
       Tatjana Lenard, koja je samo nekoliko dana pre tragedije, na učestale pretnje da će zgrada Televizije biti bombardovana, uzviknula s ekrana PA BOMBARDUJTE NAS!, dajući pri tom i adresu Televizije, što će reći otkrivajući lokaciju, u noći užasa nije bila "čak ni u Beogradu" - eto, pozvala je zločince i ubice, otkrila im lokaciju i sklonila svoju guzicu na sigurno.
       To je ta priča koja je iz dana u dan narastala do čudovišnih razmera. U okviru te čudovišne priče snimljeni su i filmovi. Kako je vreme proticalo, svi su znali sve, naročito oni koji nisu znali ništa.
       Odmah da kažem: u celu tu priču o režiranom zločinu nikada nisam poverovao. Baš tamo gde su se kockice mozaika uklapale, u meni se budila sumnja.
       1. Šta je s NEPOBITNIM dokazima? Skriva li neko snimak telefonskog razgovora ili službenu belešku? Da li bi Milošević, ako je došao na "ideju" o kojoj je bilo reči, tako komotno i slavodobitno mahao njome levo-desno? (Raspituje se kod Ojdanića i Pavkovića znaju li se minut i sekund kad će Televizija biti napadnuta, konsultuje Milanovića, daje mu da upozna Kolegijum s detaljima projekta itd. itd.) I DŽek Trbosek je znao, a neće Slobodan Milošević, da u tom poslu treba izbegavati saradnike.
       Pretpostavljena režija zločina od strane tadašnjeg predsednika Slobodana Miloševića odveć je morbidna i monstruozna e da bi se optužba po tom predmetu smela potezati bez nepobitnih dokaza. I u Hagu moraju izaći s nepobitnim dokazima, inače ništa od posla.
       2. Pisac ovog teksta nije u mogućnosti da poveruje da čovek, rešen da po nalogu gazde izvrši zločin o kome je reč, može biti takav idiot da o toj svojoj rešenosti kolegijalno obavesti ni manje ni više nego ceo Kolegijum. Moj mozak ne funkcioniše na taj način.
       3. Komrakov, Vojvodić... Činjenica da su se doista slugeranjski ponašali u odnosu na režim Slobodana Miloševića, još nije i činjenica da su učestvovali u pretpostavljenoj režiji zločina. I hoću da budem ubeđen da nikada neće ni biti. Limit moje izdržljivosti jeste činjenica da su zločinci NATO-a bombardovali moju Srbiju, moj Beograd, i da su samo u jednoj noći, u jednom apokaliptičnom trenu, poubijali šesnaest mojih sugrađana u zgradi Televizije. Sve druge priče moje biće, u samoodbrani, odbija.
       4. Činjenica da Tatjana Lenard, u toj apokaliptičnoj noći, nije bila u zgradi Televizije i da "nije poginula" ni na koji način, nije činjenica protiv nje. NJen poziv, u iznuđenoj patetici, PA BOMBARDUJTE NAS VEĆ JEDNOM, takođe ni na koji način ne dovodi u pitanje njen moralni integritet. Pisac ovog teksta, takođe u povišenoj temperaturi od nametnutog nam užasa, baš nekako tih dana, sa jedne zaturene i skrajnute stranice NIN-a konsultujući Vukov rečnik častio je veliku Ameriku probranim vrstama srpskih govana - niko se u Redakciji nije prepao da će taj moj eksces isprovocirati vojne snage stacionirane negde na Pacifiku da udare na NIN. Do tog stepena (do tog kamena) još nismo bili stigli.
       Ni poziv Tatjane Lenard PA BOMBARDUJTE NAS VEĆ JEDNOM (ja bih i taj poziv vukovski začinio) ni na koji način nije uticao na zacrtane planove i donete odluke o izvršenju jednog zločina.
       O, više sam nego siguran.
       Hoću da verujem: naši sugrađani, ubijeni u zgradi Televizije, Takovska deset, žrtve su NEVEROVANJA u mogućnost da se tako nešto dogodi. Ponavljam: to je limit moje izdržljivosti.
       Hoću da verujem: bili su žrtve sopstvene duše, duha, vere da je zločin tih razmera NEVEROVATAN. I pored svakodnevnih upozorenja (i službenih saopštenja) da će ceo "bermudski trougao" na potesu Dom omladine, Radio, Politika, ili, preciznije, Šumatovac, Lipa, Grmeč, biti SASVIM IZVESNO napadnut, na toj lokaciji je, svakodnevno i svakonoćno, vrilo kao u košnici. Jednostavno, to je Beograd. To su Beograđani. Uverenje da njima niko neće ništa (i ne sme), možda i nije za pohvalu, ali šta je, tu je. Uostalom, za sve ljude čista srca i normalne ljudske pameti, sve to što su nam "saveznici" priredili, bilo je i jeste NEVEROVATNO.
       Sa svoje strane ja i dalje verujem da je to bio samo jedan san, jedan košmar, jedna noćna mora.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu