NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Šta da se radi
U miru sa sobom
 

Nenad Sikimić

Možda nam sada, kada nam je svet pružio priliku za nov početak, više nego ikada treba intelektualne snage, običnog ljudskog stida i poštenja da se pogledamo u oko kad imamo problem i da ga rešimo

      Toronto, april 1992. godine. Iz večeri u veče posmatram na TV kanalima panel diskusije brojnih nazovi poznavalaca i analitičara jugoslovenskog raspada. Oštro sučeljena mišljenja, jasno polarizovane i precizne morbidne projekcije budućnosti prostora na kojem su razastrte sve moje uspomene, ljubavi i nade. Tada sam još mislio da znam šta da se radi pa da se izbegne meni gotovo apsurdan horor scenario raspričanih katastrofičara. Još sam bio uveren da mogu da sagledam rezultantu kolektivne pameti, kolektivnog strahovanja i kolektivne nade, svih mojih naroda voljene mi domovine.
       Prvi put sudbinski susret sa pitanjem, šta da se radi, ostati u Torontu, sačekati rasplet, izmaći se pred nadolazećim tamnim oblacima uskovitlanih balkanskih strasti ili se vratiti i postati deo svega toga, nije mi se učinio suviše težak. Odgovor je bio očigledan. Samo kod kuće sa svojima mogu da budem u miru sa sobom.
       U međuvremenu, sve ovo je bio život u kojem i za koji su se neki drugi za nas pitali šta da se radi a mi se pitali zašto nam to rade i dokle će to da nam rade. Radi očuvanja mentalne higijene smišljali smo amaterske antistresne programe za kućnu upotrebu, grčevito se držali dokazanih prijateljstava, pretvarali male građanske navike, (Manjež, subota u podne) u religiozne ritualne svetkovine, svakodnevno jedni drugima brižno lepili komadiće napuklog samopouzdanja, nekako držeći na okupu ono malo dostojanstva koje nam je preostalo u lancu neprekidnog odricanja. Veličanstvena, nesaglediva ljudska sposobnost trpljenja, dovedena gotovo do savršenstva.
       Sada, posle svega što smo prošli, da li znam: šta da se radi... Ne znam. Nešto drugo znam. Znam da ne treba više nikada živeti ližući ćutke svoje rane, znam da ne treba strasno prebrojavati kuršume koji su nas samo okrznuli, znam da ne treba živeti samo da bi se našao bolji zaklon od prethodnog, znam da ne treba preživljavati samo da bi se uvrebala prilika kako da naplatimo ono što nismo uradili kako bi nam sutra bilo bolje nego juče.
       Mudar čovek je rekao: dobro i pošteno radi, rđavom se nadaj i vazda ćeš dobro proći. Moja ćerka je sa pet godina prvi put rekla, "Tata, imam problem sa tobom, pogledaj me u oko" i od tada uvek se pogledamo u oko ako imamo problem i rešimo ga. Moj sin na šaljivo pitanje zašto ja tebe toliko volim, odgovara mi s potpunim mirom u duši "Zato što sam pametan, zato što sam dobar, zato što sam lep i zato što sam tvoj."
       Možda nam sada, kada nam je svet pružio priliku za nov početak, više nego ikada treba intelektualne snage, običnog ljudskog stida i poštenja da se pogledamo u oko kad imamo problem i da ga rešimo. Onako kako ga rešava civilizovan svet. Pre nego što nas preraste i izađe iz kuće. Možda bi to mogao biti deo odgovora na pitanje šta da se radi: da prepoznamo na vreme probleme sa svetom i sa njime ih ravnopravno, na vreme rešavati, s punim pravom iskreno verujući da smo koliko i taj svet pametni, dobri, lepi i autentično svoji.
      
       (Autor je šef poslovnice 1 AD Putnik)


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu