NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Muke federalizma

Čečenija odavno važi za "rusko Kosovo", ali je problem predsednika Vladimira Putina u tome što je još mnogo sličnih "Kosova", uglavnom na jugu Rusije, gde se naročito ističe Tatarstan

      (Specijalno za NIN iz Moskve)
       Ova reforma političkog sistema na federalnom nivou, uključujući jačanje uticaja centra (Kremlja) na regione, otvorila je za Vladimira Putina pomalo neprijatnu debatu o tome šta čeka Rusiju u idućem milenijumu. Glavno pitanje koje postavljaju njegovi oponenti svodi se na sumnju da bi Rusija mogla da doživi sudbinu Sovjetskog Saveza. Povod tome je stvaranje, prema predsedničkom ukazu, sedam federalnih okruga u koje su smeštene sve ruske oblasti, autonomne republike i republike, ali sada u prvi plan izbija protivrečnost između federalnog ustava i zakona i pravnih normi i prakse u pojedinim regionima, u prvom redu na Severnom Kavkazu i u Tatarstanu. Pobornici "neodrživosti takvog stanja" upravo su dobili nov i jak argument kad je predsednik Tatarstana Mintimer Šajmijev i treći put izabran na taj položaj uprkos tome što federalni zakon "o zakonodavnim i izvršnim organima državne vlasti u subjektima Ruske Federacije" za takve funkcionere predviđa samo dva mandata.
       Na jednoj strani, ruski predsednik tvrdo stoji na stanovištu da svi regioni "žive u skladu sa federalnim ustavom i zakonima", a na drugoj je prosto prisiljen da vodi računa o specifičnostima u "spornim" regionima, kao i o specifičnoj težini i autoritetu na lokalnom nivou njihovih lidera.
       Za Šajmijeva to posebno važi. Jer, uprkos tome što je Šajmijev veoma ranjiv (iz ugla liberalnih demokratskih kriterijuma, proklamovanih za nosioce vlasti u Rusiji), on je Rusiji, u prvom redu Kremlju, veoma potreban. To je razlog što svi važni faktori u njegovoj republici, a ni oni u Moskvi koji se ozbiljno bave unutrašnjom problematikom, ni najmanje nisu sumnjali da će on i treći put postati predsednik. Problem prave "okoreli zakonopoštovaoci" - kako primećuju domaći politikolozi - koji zahtevaju da se poštuje norma da svaki šef izvršne vlasti u bilo kojem regionu može biti legalno biran samo dva puta uzastopno!
      
       Države u državi
       Nasleđeno je i stanje na Severnom Kavkazu, ne samo faktičko ratno stanje sa Čečenijom (nastavilo se uprkos sprazumu o prekidu vatre i o odgađanju "konačnog rešenja" njenog statusa) već i sa svim okolnim republikama - Dagestanom, Severnom Osetijom, Ingušetijom, Adigejom i Karačajevsko-Čerkeskom Republikom. Sve one su, a pored njih i Baškirija (ili Baskiristan - kako se ova republika sama nazvala), neka vrsta "ruskog Kosova" iliti prave države u državi s obzirom na to do koje su mere sopstvene zakonodavne norme i praksu stavile iznad federalnog ustava i zakona koji bi morali da se primenjuju na celoj teritoriji Rusije.
       Kad je Putin proletos izdao ukaz o stvaranju federalnih okruga, od kojih je Severnokavkaski (potom preimenovan u Južni) obuhvatio 13 federalnih jedinica (među njima osam republika), proglasio je ovaj deo svoje zemlje "strategijski izuzetno značajnim za Rusiju". Prema ocenama analitičara, on je imao na umu ne toliko njegov geopolitički položaj, koliko unutrašnje prilike, činjenicu da njegove republike, u okviru političkog sistema i društvenog uređenja, predstavljaju previše samostalna "ostrva vlasti". To se ticalo regionalnih izbornih pravila koja su prenebregavala norme federalnog izbornog zakona, ustava pojedinih republika koji su utvrđivali njihov neprikosnoven suverenitet (slučaj sa Dagestanom, Ingušetijom i Severnom Osetijom) ili prioritet lokalnog ustava nad federalnim (u Kabardino-Balkariji), ili "prava na proglašenje vanrednog stanja (u Adigeji i Ingušetiji), što je inače, po Ustavu Federacije, prerogativ isključivo federalne vlade. Faktički, postoje mnogobrojna "razmimoilaženja" između federalnih i lokalnih zakona, tako da je Duma zaključila da "nijedan subjekt nije potpuno čist u odnosu na Osnovni zakon" Rusije.
      
       Uvažavanje specifičnosti
       Uprkos "surovosti" koju je Putin ispoljio prema lokalistima, i koja se sastoji u faktičkom ograničavanju njihove (u mnogo čemu, do sada, neprikosnovene) vlasti u atarima kojima vladaju, pogođeni lideri bili su spremni da u jačanju vertikalne hijerarhije pre vide "učvršćenje državnosti" Rusije, negoli sputavanje svojih ovlašćenja. Moglo bi se, međutim, reći da je taj odziv bio više verbalan nego stvaran, pošto njihova pozicija Putinovim novinama (reformama) nije bila i realno ugrožena. Koliko je lokalna vlast bila spremna da iziđe u susret šefu države pokazuje i slučaj - koji su novinari nazvali "interesantnim" - kada je parlament Severne Osetije odbacio inicijativu da se u ovoj republici legalizuje mnogoženstvo.
       Dagestanski lider Magomed Magomedov je otišao i dalje, unevši u lokalni ustav, odnosno ovlastivši sebe da svojim dekretima stavlja van snage odluke federalnih vlasti koje je ocenjivao da "protivreče interesima" Dagestana. S obzirom na eksploziju vahabizma u njegovoj republici, predvideo je i "usklađivanje ruskih zakona sa dagestanskim" - u interesu "borbe protiv verskog ekstremizma". On je, međutim, prvi odstupio i u svemu dao za pravo Putinu i podržao i izmene strukture Saveta Federacije i stvaranje Državnog saveta.
       Danas, šest meseci posle početka te reforme kojom je novi ruski predsednik zakoračio na put modernizovanja države i, faktički, uspostavljanja "unitarne strukture Federacije", čini se da je opasnost da će i Rusija "završiti kao SSSR" mnogo manja nego u vreme kad je Boris Jeljcin bio na početku svoje predsedničke decenije. Možda najviše zahvaljujući tome što su obojica, a Putin naročito, uspešno spojili svoje koncepcije jačanja federalnog centra s uvažavanjem interesa i specifičnosti regionalnih centara i njihovih lidera.
      
       BRANKO STOŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu