NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Tri Havelova entiteta

Odnosi između Beograda i Vašingtona obnavljaju se velikom brzinom, o čemu obe prestonice rado govore. Ono o čemu se i u Beogradu i u Vašingtonu radije ćuti, jeste uloga Podgorice kao remetilačkog faktora u njihovoj vezi

      Neko će se setiti da je prvi znak pažnje Klintonove administracije prema "oslobođenoj Srbiji" bila dodela hitne pomoći za kupovinu struje u iznosu od deset miliona dolara. Lep gest, ali te pare nikad nisu stigle u Srbiju, jer je Mič Mekonel, republikanski senator iz Kentakija i predsednik uticajnog potkomiteta u američkom Senatu koji odobrava finansijska sredstva za spoljnopolitičke operacije, stavio zabranu na isplatu novca. Razlog: Crna Gora. Senator, naime, spada u krug ljudi koji su proteklih godina ozbiljno uzeli k srcu prođukanovićevsku retoriku Stejt departmenta i usput postali veoma prijemčivi na argumente Podgorice za odvajanje od Beograda.
       Oni koji razumeju prirodu odnosa između različitih centara moći u Vašingtonu znaće da je sada Stejt departmentu kasno da Kongresu objašnjava kako Milo Đukanović nikada, u stvari, nije ni bio ubeđeni demokrata i liberal (kako je predstavljan u raznim kongresnim telima ne bi li njegovom režimu bile odobrene desetine miliona dolara američke pomoći), već samo manje zlo u odnosu na Miloševića, korisna protivteža američkom neprijatelju u Beogradu. (U postoktobarskom napadu iskrenosti, američki zvaničnik u anonimnom ćaskanju za NIN kaže: "On je bio lukaviji od Miloševića, i verovatno je sam sebi svojevremeno rekao: neću valjda da padnem zajedno sa ovim idiotom. Nama se činilo da će on ubrzati Miloševićev pad, a da ga nismo podržali, pao bi on sam. Sada ide na otcepljenje jer verovatno računa da će ga, ako ostane u Jugoslaviji, demokratski proces pomesti sa scene. NJegov način vladanja nije tako različit od Miloševićevog.")
       Takva iskrenost pred američkom javnošću bila bi politički nezdrava, tim pre što je
       Stejt department Đukanovićev junački otpor Miloševiću uvek upisivao u svoje, ionako dovoljno retke balkanske političke podvige. Stejt department sada može samo da se duri što njegova kreacija neće da se vrati u skromnije političko odelo od onog koje mu je prvobitno skrojeno za nastup na američkom političkom tlu. Gotovo da ima neke "pesničke pravde" u relativnom uspehu samostalnog nastupa ovog opsenarskog lika koji se odjednom oteo iz ruku veštog manipulatora.
       Ovih je dana "pukla bruka" i u vodećem prestoničkom dnevniku, "Vašington postu", gde je senatorov štab izjavio da "Mekonel podržava sve što Crnogorci žele i ne veruje da SAD treba da ih ucenjuje da čine nešto što im se ne dopada". Američka vlada na istom mestu uzvraća da se protivi jednostranim koracima Crne Gore ka otcepljenju pre svega zbog toga što se plaši da bi to moglo da ugrozi Vojislava Koštunicu, koji predstavlja "najbolju nadu za stabilnost Balkana i njegovo integrisanje u Evropu". Otcepljenje bi dovelo Koštunicu u položaj "čoveka koji je izgubio Crnu Goru", vajkaju se naglas u Stejt departmentu, doduše anonimno.
       Kada je u Beogradu prošle sedmice po drugi put posle 5.oktobra boravio specijalni Klintonov izaslanik za Balkan DŽejms O'Brajen, novinar NIN-a ga je pitao kakav zaključak treba izvući iz činjenice da je američka vlada Srbiji dodelila 100 miliona dolara pomoći, a Crnoj Gori 89 miliona dolara. Sume su približne, a razlike u broju stanovnika ogromne; O'Brajen je to dosta neuverljivo objašnjavao činjenicom da je reč o pomoći za "demokratizaciju", što je sličan proces i u Srbiji i u Crnoj Gori, dodavši da će taj disparitet biti ispravljen prilikom dodele pomoći u hrani, koja će bolje odraziti razliku u broju stanovnika. No, gruba letimična računica pokazuje da je Crna Gora od Amerike za ovu godinu dobila 150 dolara po stanovniku, a Srbija svega 12 dolara.
       Da bi se ta razlika kompenzirala, Srbija bi morala dobiti 500 miliona dolara pomoći u hrani, a već je zvanično saopšteno da će iznos za hranu biti deset puta manji, odnosno, oko 45 miliona dolara. Nesrazmerni obim pomoći je pre svega rezultat činjenice da je američka donacija Crnoj Gori u visini od 89 miliona dolara obećana pre nego što su bili poznati rezultati predsedničkih izbora u Jugoslaviji. DŽejms O'Brajen bio je sasvim izričit u izjavi za NIN: "Gospodin Đukanović od nas ne čuje apsolutno nikakvo podstrekavanje na nezavisnost." Gospodinu O'Brajenu se bez sumnje može verovati, i nije odgovoran za to što do ušiju predsednika Crne Gore iz Amerike ne dopire samo njegov, već i glas senatora Mekonela, a i glasovi drugih, iz galerije uticajnih likova, koji su proteklih godina postali svojevrsni antijugoslovenski lobisti u Vašingtonu.
       Tu treba dodati i neke evropske glasove. Evropske vlade nisu nikad tako prilježno i entuzijastično pratile ovaj deo američke politike na Balkanu; one su se zato brže i sa manje skrupula odmakle od Đukanovića. Napadno su posle 5.oktobra u Podgoricu poslale finansijske kontrolore. Za Podgoricu je pitanje raspodele sredstava međunarodne pomoći posebno bolno i osetljivo, iako ga domaći mediji retko postavljaju.
       No, javna je tajna da crnogorska vlada nerado o tome govori, račune domaćoj javnosti ne podnosi, a strancima uvek odgovara da se izveštaji tek prave, dok malenom republikom caruju korupcija i šverc, što ne znači da Milo Đukanović širom Evrope nema dobrih prijatelja na koje uvek može da računa: jedan takav prijatelj, Vaclav Havel, upravo je, u duhu podrške osamostaljenju Crne Gore, predložio da se na isti način reši pitanje "sva tri entiteta: Srbije, Crne Gore i Kosova".
      
       LJILJANA SMAJLOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu