NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Štap i šargarepa<br>Dragoslav Rančić
Evropske krizne trupe

Inspirisan ratnim poukama iz Bosne i sa Kosova, projekat je dalekosežan i ima, uz vojni, i veliki politički značaj. Hoće li nova evropska vojska biti rival ili samo dopuna NATO-a i nije li ona zapravo prvi korak ka federalizaciji Evrope?

      Uprkos postojanju NATO-a, Evropa teži stvaranju sopstvene armije. Takva zamisao sada se pojavila prvi put od Napoleonovog vremena i inspirisana je, u velikoj meri, ratovima na Balkanu. Da nije bilo iskustva NATO-a u Bosni i na Kosovu, ne bi bilo - tvrdi se u zapadnoevropskim prestonicama - ni projekta o stvaranju armije Evropske unije za brze intervencije, odnosno zajedničkih evropskih snaga za sprečavanje kriza i oružanih sukoba.
       Evropska unija nije se na Balkanu vojno proslavila pa je odlučila da ubuduće sopstvenim snagama gasi ratne požare na sopstvenom tlu, uz što manju podršku SAD, ali bolje obučenim trupama koje će u znatnoj meri, a svakako i za dobre pare, opremiti američki proizvođači oružja.
       Projekt je dalekosežan i ima, uz vojni, i veliki politički značaj. U tom smislu se postavlja pitanje da li će ta nova evropska vojska biti rival ili samo dopuna NATO-a i nije li ona zapravo prvi korak ka federalizaciji Evrope - od čega neke zemlje, kao Britanija, veoma zaziru, a čemu druge, kao Nemačka, po naslućivanjima, pa čak i optužbama, drugih, teži.
       Prema planu koji su ministri odbrane zemalja Evropske unije već prihvatili, evropske krizne trupe brojale bi oko 60 000 vojnika i bile bi, počev od 2003. godine, osposobljene da najkasnije za dva meseca intervenišu u području u kojem preti opasnost od rata ili u kojem je oružani sukob već izbio. Predviđena intervencija trajala bi godinu dana, a trupe bi imale radijus kretanja od 4 200 kilometara, što znači da bi se mogle slati i van Evrope, recimo na Bliski istok, u Severnu Afriku ili na Kavkaz. Štab armije je u Briselu, a prvi komandant je Nemac, general Rajner Šuvirt. Armija ne bi bila stalna, nego bi u njen sastav, po planu za brzo dejstvo, ulazile nacionalne formacije koje se već nalaze u NATO-u.
       Od 60 000 vojnika, koji bi se smenjivali na svakih šest meseci, pa samim tim nužno imali i bar dvostruko veće rezerve, glavninu - po 12 000 do 13 000 - davale bi tri najveće zapadnoevropske vojne sile, Nemačka, Francuska i Britanija. Ratna avijacija ove vojske imala bi najmanje 350 borbenih aviona, a mornarica oko 75 brodova. Problem u formiranju armije nije ni ljudstvo - jer ponuda već premašuje tražnju - ni broj aviona i brodova, nego namena i kvalitet ratne tehnike. Za masovne operacije nužni su, na primer, transportni avioni i brodovi koje u NATO-u imaju samo ili uglavnom Amerikanci, a koje sutra treba da imaju i evropske krizne trupe. Slični problemi postoje još u logistici, elektronici i vojnim obaveštajniim službama.
       To bi, po američkim sugestijama, trebalo da bude vojska koja omogućava Evropi da sama više vodi brigu o svojoj odbrani (i u nju više ulaže) i da premosti tehnički jaz koji je deli od armije SAD. Šta je ta vojska, sa političkog stanovišta, za Evropljane, mnogo je teže odgovoriti sudeći po tekućim raspravama. Za jedne je to podrivanje, a za druge dopuna NATO-a. Za jedne je to pouka sa Kosova da Evropa previše zavisi od SAD, za druge je priprema za osiguranje Starog kontinenta od mogućeg američkog izolacionizma ili umanjenog američkog prisustva na evropskom tlu.
       Za razliku od drugih rasprava u ostalim zemljama Evropske unije, gde je ideja o stvaranju zajedničke krizne vojske prihvaćena bez većih dilema, debata u Velikoj Britaniji je bila dosta oštra pa se iz nje dobro vide i protivurečnosti samog projekta i rezerve evroskeptika bez obzira na preuveličavanja u međustranačkim verbalnim sukobima.
       Prema mišljenju lidera konzervativaca Vilijema Hejga, Blerova laburistička vlada "žrtvuje britansku politiku odbrane da bi pomogla stvaranje federalne Evrope po svemu, sem po imenu". Za baronesu Margaret Tačer, koja se u debatu uključila u svom starom žestokom stilu, stvaranje evropske vojske "pogoršava nacionalnu bezbednost" i predstavlja "monumentalnu budalaštinu". Ukratko, podriva se NATO, razbija se savezništvo Amerike i Evrope i pravi se osnova za stvaranje neke evropske superdržave, u kojoj će položaj Britanije biti oslabljen, tvrde torijevci.
       Laburisti se brane tvrdnjom da se NATO ne rastura, nego, naprotiv, da će zajedničke snage za brze intervencije "ojačati evropski stub alijanse". Bleru je u pomoć pritekao DŽordž Robertson, njegov bivši ministar odbrane i sadašnji generalni sekretar NATO-a. On ukazuje na različite uloge dve vojne formacije: "NATO ostaje kamen temeljac evropske bezbednosti i naš jedini mehanizam kolektivne odbrane. Evropljani ne teže ni rivalstvu ni dupliranju strukture, nego samo kažu da mogu da učine više u svom dvorištu." A on se valjda ne može optužiti da razbija organizaciju na čijem je čelu.
       Možda bi se evroskeptici u Britaniji manje uzbudili da se stvaranje evropske vojske nije podudarilo sa obnovljenim zahtevima Nemačke za reformu Evropske unije. Šef nemačke diplomatije Joška Fišer ponovo je tražio da se predsednik Evropske unije ubuduće bira neposredno, kako se u mnogim zemljama biraju šefovi država, i da mu se daju šira ovlašćenja radi veće efikasnosti rada. Ako se želi širenje Evropske unije, a 13 zemalja na osnovu ugovora čeka na učlanjenje - da se o ostalima i ne govori - onda se moraju ojačati i institucije na kojima ova zajednica počiva.
       Iako je Fišer izbegao i samu asocijaciju na federaciju, pa čak istakao da neće biti "ni evropske superdržave ni sjedinjenih evropskih država", ostale su sumnje u iskrenost nemačkih namera. U stvari, te sumnje su i pouzdani predznaci da ni stvaranje tako velikog i složenog mehanizma kao što je evropska vojska neće teći jednostavno, čak i ako bi se u ovom trenutku zanemarile dodatne surevnjivosti.
      
       DRAGOSLAV RANČIĆ


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu