NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Sačekao je satanin dan

Hitler - Čovek Čudnih sposobnosti (4)

      Postoji jedna apokrifna priča po kojoj je Vinston Čerčil, početkom jeseni 1940, napisao sledeći službeni zahtev: "ASTROLOG, komada jedan, Ministarstvu rata, na upotrebu." Bio zahtev istinit ili ne, astrolog je postojao. Bio je to jedan mađarski izbeglica imenom Luj de Vol, koji se britanskoj obaveštajnoj službi pridružio negde septembra 1940. Debeo, sa obaveznom cigarom u ustima, sličan samom Čerčilu, De Vol nije dugo ostao u tajnoj službi, premda je i sam radio na nekoj vrsti proročke propagande kao i njegov nemački kolega Kraft. A kako se uopšte našao u redovima britanske obaveštajne službe, jedna je od najčudnijih stvari u celom ratu.
       U februaru 1940, Kraft je, prema Himlerovom naređenju, pisao rumunskom poslaniku u Londonu Virgilu Tilei, pokušavajući da ga privuče na stranu nacista. Tilea je, međutim, bio žestoki antinacist. Što je još važnije, lično je dobro poznavao Krafta i znao čime se on bavi i odakle dolazi. Budući da je pismo upućivalo na to da je Kraft u Berlinu, Tilea je pretpostavio da je postao Hitlerov savetnik. Stoga je sastavio jednu genijalnu belešku i prosledio je britanskim vlastima. Ne bi li, pitao se on u belešci, saveznicima bilo korisno da znaju šta se Hitleru savetuje? I ne bi li bilo dobro da Britanci nabave sebi jednog astrologa, čiji bi posao bio da određuje kakvu vrstu astrološke perspektive Kraft izlaže fireru?
      
       Britanski obaveštajci su se saglasili, pa je tako na scenu stupio De Vol. Ali, on nije bio jedina ezoterijska opozicija nacistima. Krajem maja 1940. izgledalo je da je nacistička Nemačka dobila rat. Vreme koje je od tada proteklo ne dopušta nam da do kraja shvatimo razmere iznenađenja nastalog tom prilikom, ali je činjenica da je nemački vojni uspeh, s tačke gledišta tadašnjih posmatrača, bio gotovo čudesan.
       U sivo praskozorje 1. septembra 1939, nemačke armije nasrnule su na Poljsku, kresnuvši varnicu koja je konačno izazvala Drugi svetski rat. Osamnaest dana kasnije, s Poljskom je bilo gotovo. Poljska armija bila je uništena, poljska vlada zbačena - njeni članovi pobegli su iz zemlje. Varšava se držala nešto duže, ali je vojna pobeda Nemačke usledila posle samo tri sedmice.
       Posle prvih borbi u Poljskoj, usledili su meseci onoga što se zvalo "smešni rat", minimalnih dejstava na kopnu, moru i u vazduhu. To nije moglo da potraje i - nije. "Ekonomski rat" - a to je, u stvari, ono na šta se "smešni rat" svodio - svršio se naglo, 9. aprila 1940. godine, kada su nacističke snage okupirale Dansku i Norvešku.
       Desetog maja, Hitler je udario ponovo, ovog puta po Holandiji, Belgiji i Luksemburgu. To je još jasnije obznanilo da je "ekonomski rat" gotov i da je počeo onaj pravi. "Bitka koja počinje danas" poručio je Hitler svojim trupama u dnevnoj zapovesti, "odlučiće budućnost nemačke nacije za sledećih hiljadu godina." A njegove trupe bile su, naizgled, nepobedive. Holandska armija (nekih pet stotina hiljada ljudi) kapitulirala je za pet dana. Nemcima je trebalo osam dana da stignu do Brisela. A što je najvažnije do 17. maja francuska "neprobojna" Linija Mažino, odbrambena struktura smatrana za najjaču u Evropi toga doba, bila je zaobiđena i probijena. Do kraja maja, Holandija i Belgija bile su pregažene, severni deo Francuske bio je okupiran, Prva, Sedma i Deveta francuska armija bile su razbijene, a čuvena akcija povlačenja preko Denkerka bila je u toku. Četrnaestog juna pao je Pariz. Nekoliko dana kasnije, francuski maršal Peten zatražio je primirje.
       Većina ljudi u Berlinu smatra da će Hitler sada pokušati da osvoji Britaniju
       Tako je rođena operacija "Morski lav". Konačna nemačka pobeda nad Engleskom, kako je primetio jedan nacistički general, bila je samo pitanje vremena.
       A vreme je prolazilo...
      
       "Morski lav", operacija prvobitno zakazana za 15. septembar, odložena je jednom, pa drugi put, pa treći put. U čemu je bio problem, niko nije znao da kaže, a ne zna ni danas.
       Jedan od nezvaničnih istoričara dao je odgovor koji bi trebalo razmotriti. Međutim, bilo bi korisno da prvo razmotrimo njega samog. NJegovo ime bilo je DŽerald Broso Gardner.
       Gardner je bio veštac, jedan od prvih koji se usudio da svoja interesovanja obnaroduje.
       Od 1946. bio je član saveta Društva za folklor u kojem je, izgleda, zaprepastio svoje, akademskom pristupu sklonije kolege izjavom da bi u drevnim legendama moglo biti i elemenata istine. Kao i mnogi drugi okultisti, ubrzo je podlegao želji za akademskim počastima i ugledom, pa je 1950. proglasio sebe doktorom Gardnerom. Ali, njegove diplome (doktor filosofije i literature), po svoj prilici, nije izdala nijedna poznatija obrazovna institucija. Godine 1954. objavio je svoju drugu knjigu Veštice danas. Na veoma pristupačan način ponovio je tezu Margaret Marej prema kojoj ovaj kult predstavlja odjek drevnog kulta plodnosti, upražnjavanog još u kamenom dobu (dr Marej je napisala uvod za knjigu). Ali, Gardner je iznenadio svoje čitaoce tvrdnjom da taj kult, onakav kakav je bio od davnina, postoji i danas. U primerku knjige koji posedujem, Gardner je opisan kao "član jednog od drevnih krugova veštičjeg kulta koji je preživeo u Engleskoj". U to doba Gardner je bio i direktor Muzeja magije i veštičarenja u Kesltaunu, na ostrvu Man.
      
       "Veštice su bacile čini kako bi sprečile Hitlerovu invaziju pošto je Francuska pala. Sastale su se, oformile moćan energetski krug i upravile ga ka Hitlerovom mozgu sugerišući mu: Ne možeš preći more. Ne možeš preći more. Ne možeš doći. Ne možeš doći... Ne kažem da je to zaustavilo Hitlera. Samo želim da spomenem da je organizovan obred sa ciljem da se utiče na njegov um, a nešto slično činjeno je i kasnije; i mada je njegova invaziona flota bila spremna, Hitler nije ni pokušao da pređe Kanal. Veštice i vešci rekli su mi da su se njihove prababe i pradede svojevremeno okupili kako bi nešto slično sugerisali i Boniju (nadimak koji su Englezi dali Napoleonu Bonaparti).
       I uprkos ogradama, Gardner je, u stvari, rekao da su veštice uticale na Hitlera. Dalje u knjizi Gardner piše o svom stavu:
       "Već sam ranije spomenuo kako su se vešci i veštice okupili i uticali na umove onih koji su kontrolisali invazionu flotu.
       To je, doduše, samo moja teorija, i možete reći kako proizlazi iz sujeverja, ali smatram da su veštice u stanju da učine isto sa onima koji kontrolišu hidrogensku bombu."
       Gardner je tvrdio da je bio očevidac obreda kojim je zaustavljen Hitler. Ali, možemo li ga prihvatiti kao pouzdanog svedoka?
      
       Frensis King, istoričar magije, objavio je 1970. dokaze da je postojao bar jedan veštičji kružok pre nego što se na pozornici pojavio Gardner. Kružok je operisao u Hempširu. I ne samo da je funkcionisao, nego se čini da je to bio upravo onaj koji je organizovao skup s kojeg je poslata telepatska poruka Hitleru. Kingova verzija opisa obreda još je zanimljivija od Gardnerove, budući da on tvrdi da je deo obreda bila i ljudska žrtva.
       Veštice i vešci, koji tradicionalno izvode svoje obrede bez ikakve odeće na sebi, mažu se obično mašću po celom telu, slično plivačima na duže staze, kako bi se zaštitili od hladnoće. Tom prilikom, najstariji i najslabiji član kružoka dobrovoljno je pristao da se ne zaštiti ničim, kako bi umro za vreme ceremonije i tako svojom životnom snagom podržao obred. King dodaje da ne samo da je taj dobrovoljac umro, već i to da su još dva člana kružoka kasnije podlegla upali pluća.
       Kao što možemo verovati da su Hitler i vodeći nacisti bili uvereni da su u savezu sa silama tame, a da u postojanje takvih sila ne verujemo, ništa nas ne sprečava da verujemo i u to da su britanski vešci i veštice pokušali da mu se suprotstave magijom, makar i ne verovali da bi tako nešto imalo ikakvog efekta. A što se tiče ovog poslednjeg, postoji još izvesna sumnja. Istraživanja modernih parapsihologa nedvosmisleno su dokazala da jedan ljudski um može uticati na drugi na daljinu, bez posrednika. Laboratorijski eksperimenti pokazali su da, uz pomoć telepatije, čoveku koji spava određeni snovi mogu biti indukovani.
       Oktobra 1944. dogodio se jedan od najčudesnijih incidenata u naopakoj istoriji Trećeg rajha. Osvedočeni neprijatelj jevrejske rase Hajnrih Himler, uporni istrebljivač jevrejskog naroda, oličenje mržnje prema svemu jevrejskom, pristao je da se sastane sa dr Žan-Mari Musijem, predsednikom švajcarskog Altbunda, kako bi porazgovarao sa njim o budućnosti onih Jevreja koji su se još nalazili u nemačkim rukama. Možda još čudnije - premda čudesno nije reč koja bi u tom slučaju bila prejaka - na tom sastanku Himler je pristao da oslobodi sve Jevreje koji su bili u nacističkom zatočeništvu i da ih pusti da pređu u Švajcarsku. To čak nije bilo ni prazno obećanje. Po povratku iz Beča, gde je sastanak održan, izdao je naređenje da se smesta prestane sa istrebljivanjem Jevreja u koncentracionim logorima, dodajući da bolesnima i slabima mora biti pružena pomoć. Dva meseca kasnije, rajsfirer je otišao korak dalje. Saglasio se s tim da svi skandinavski zatočenici koncentracionih logora budu prebačeni u specijalni logor kod Hamburga, gde bi ih hranio švedski Crveni krst, i odakle bi postepeno svi bili prebačeni u Švedsku. Potpredsedniku švedskog Crvenog krsta naloženo je da se pobrine oko transporta.
       Šta se to, čoveku dođe da se zapita, dogodilo sa čudovištem? Zašto je Himler bio spreman da prihvata sporazume koji su bili protivni svemu u šta je verovao? Najlakše je pretpostaviti da je, pred mogućom pobedom saveznika, želeo da sebi obezbedi lično osiguranje. Ali, to objašnjenje ne "drži vodu" baš sasvim. Neminovnost nemačkog poraza u to doba nije Himleru bila tako očigledna. Hitler mu je rekao da će trupe Trećeg rajha ponovo zagospodariti Evropom 20. januara 1945. Bio je to poslednji, očajnički i bezuspešan pokušaj da povrati svoje proročke moći, potpuno uništene lekovima koje mu je davao njegov omiljeni doktor-prevarant. Ali, Himler je verovao u proročanstvo.
       Pa ako ga na takve postupke nije naterao interes za sopstvenu kožu, šta je onda?
       Odgovor na ovo pitanje, fantastičan kao i bilo šta drugo u celoj ovoj fantastičnoj priči, jeste da se Hitlerovom satanskom uticaju suprotstavio, bar delimično, uticaj jednog belog maga.
      
       Feliks Kersten rođen je u Finskoj, mada se kasnije smatrao Holanđaninom, budući da je u toj zemlji dugo živeo. Bio je to debeli, dobroćudni i uspešni bonvivan, prilično samopouzdan. Ali, iza tog spoljnog opisa osobe okrenute svetu ležali su sposobnost i znanje najčudnijeg tipa.
       Zanimala ga je medicina, tako da je u mladim danima u Finskoj proučavao masažu. Ova veština, bez sumnje, više je cenjena na kontinentu nego u Britaniji, pa tako dobar i kvalifikovan maser u Evropi po statusu stoji odmah iza lekara. Pošto je proučio muskularnu masažu, Kersten se okrenuo drugoj vrsti masaže, koja se bavi manipulacijom nervnim centrima. Iza te masaže stoji teorija prema kojoj su mnogi bolovi izazvani nervnom napetošću (u fizičkom, pre nego u psihološkom smislu). Odgovarajućom masažom nerava postiže se opuštanje pojedinca, što donosi olakšanje.
       Kersten je u tome bio dobar. Obrazovao se u Finskoj, ali se ubrzo preselio u Berlin, gde je započeo uspešnu praksu. Već je uživao u ugodnom životu - da ne pominjemo izuzetne manire u ponašanju sa bolesnicima - ali ga ezoterija nije zanimala nimalo. Tada je, sasvim slučajno, sreo istočnjačkog okultistu po imenu Ko.
       Iako Kinez, Ko je kroz medicinsku obuku prošao na Tibetu. Kao što su sami nacisti verovali da su posvećenici tibetanskog crnog okultizma, tako je i Ko verovao da je posvećenik bele magije poreklom iz te zemlje. Prvo što je naučio Kerstena bilo je ne da manipuliše, već da meditira. Tokom dugih i napornih sedmica i meseci, Kersten je postepeno učio teške mentalne discipline koje su mu uskoro omogućile da po volji svoje svesti središte prenese iz svog uma u vrhove svojih prstiju. Kada bi sada položio ruke na pacijenta, osećao je kao da celo njegovo biće prelazi preko njegovih prstiju u telo pacijenta. Misao mu je slobodno lutala kroz same bolesnikove ćelije. Kersten je ubrzo shvatio da u tom stanju, koje je imalo očigledne sličnosti sa stanjima transa koje srećemo u jogi i drugim okultnim sistemima, može da postavi dijagnozu jednostavno položivši ruke na pacijenta i potraži ono što želi da vidi. Čini se, takođe, da je bio u stanju da nešto od sopstvene energije prenese na pacijenta - pomalo kao vrač.
       Uprkos Kirlijanovoj fotografiji, koja nam pruža naučni dokaz da je takav transfer energije moguć i merljiv, skloni smo da tvrdnje takvog tipa uzimamo s nešto opreznosti. Ali, što se tiče Kerstena, sistem je funkcionisao. Od dobrog masera postao je, podučavan od Koa, neuporedivi maser. NJegova sposobnost da otkloni bol bila je čudesna.
       Kersten i Ko radili su nekoliko godina kao partneri, a njihova praksa je, kao što se može i pretpostaviti, cvetala. A onda je jednog dana mali Kinez obznanio da odlazi. Kersten je bio zapanjen, ali Ko nije hteo da promeni svoje mišljenje. U njegovom horoskopu je pisalo da će uskoro umreti. Želeo je da sačeka smrt u svojoj azijskoj otadžbini.
       No, čak i kad je Kersten ostao sam, posao je nastavio da cveta. Postajao je sve poznatiji i poznatiji. Postao je lični doktor holandske kraljevske porodice. A onda je, 1938, primio jedan zloslutni poziv. Od njega je zatraženo da poseti zloglasnog šefa SS-a Hajnriha Himlera. Pošto se neko vreme dvoumio, odlučio je da se odazove pozivu.
       Još od rane mladosti Himler je patio od žestokih stomačnih grčeva. U vreme kada je preuzeo komandu nad SS-om, ti bolovi su postali neizdržljivi i - hronični. Bio je na takvom mestu da je mogao da zatraži pomoć najboljih lekara u Nemačkoj, ali su, u najboljem slučaju, njihovi lekovi donosili tek delimično i povremeno olakšanje.
       Kada su se sreli, Himler je bio veoma ljubazan. Već ranije smo, uostalom, videli da je u privatnim kontaktima svojim ponašanjem Himler retko pokazivao o kakvom se čudovištu u ljudskoj koži, u stvari, radi. Ali, ovom prilikom bio je pod bolovima. Nešto je izazvalo nov napad žestokih grčeva. Kersten mu je rekao da se razodene i legne na divan. Potom je Kersten položio ruke na njega i pokrenuo čudne psihičke procese kojima ga je naučio Ko. Ubrzo je otkrio dve stvari: Himler je trpeo strašne bolove izazvane poremećajem nervnog sistema, i to je bilo moguće ukloniti. Bacio se na posao, i za nekoliko minuta bol je prestao. Da se radilo o manje čudovišnoj osobi, Himlerova zahvalnost izgledala bi, čak, dirljivo: "Konstatovao sam mnoge nemačke lekare i nijedan od njih mi nije mogao pomoći. Pomozite mi, molim Vas, pomozite mi, profesore." Kersten je, posle kraćeg razmišljanja, pristao. Od tada pa nadalje postao je Himlerov lični lekar i postepeno, čak, neka vrsta njegovog ispovednika i veoma uticajna osoba.
       Kako je koristio taj uticaj, stvar je istorije. Godine 1947, profesor N. V. Postumus, tadašnji direktor Instituta za istoriju rata, naimenovan je za šefa Komisije koju je oformila holandska vlada kako bi istražila Kerstenovo ponašanje za vreme Drugog svetskog rata. Posle tri godine intenzivnog istraživanja, ova Komisija objavila je prve rezultate: usluge koje je Kersten učinio čovečanstvu i stvari mira bile su bez presedana u istoriji.
       Finski Jevreji tek su, hronološki gledano, prvi na spisku onih koji duguju svoj život Kerstenu. Za vreme jedne večere sa Himlerom, održane 1944, on je iznenada postavio pitanje koje se ticalo Jevreja i, prema svedočenju jednog očevica, "ponašao se tako zabrinuto i potišteno sve dok Himler nije obećao da će iz osnova izmeniti postupak prema Jevrejima - naravno, u korist Jevreja." Sastanak između Himlera i Musija organizovao je Kersten, kao što je smislio i plan koji je Himler odobrio, a koji se ticao prebacivanja zatočenika koncentracionih logora u Švedsku.
       U okruženju satanističkih zamki i lutanja "Okultnog rajha" čak su i moći belog maga ostajale nemoćne, suočene s naopakim i morbidnim moćima Hitlera, kome je bilo dovoljno da skrene pogled svojih staklastih, sivih očiju na Himlera, pa da ovaj potpuno potpadne pod njegovu vlast.
       April 1945. godine. Ne baš sjajno vreme za naciste u Nemačkoj. Rat kao rat bio je gotov. Aleksanderove armije polako su napredovale kroz Italiju. Paton je bio u Bavarskoj, a Beč je pao u ruke Rusima, koji su, takođe, pretili Drezdenu i samom Berlinu. Francuzi su bili na Dunavu, a Britanci u Bremenu i Hamburgu. Samo je uski koridor (koji se sve više sužavao) ostao u rukama nacista. Kao neka gigantska pesnica, sužavali su ga Rusi sa istoka i Amerikanci i Britanci sa zapada.
       Otpora je, ipak, još bilo. NJegov centar bio je smešten u pretrpanom bunkeru sa osamnaest soba, ispod petnaest metara debele ploče u bašti kancelarije Rajha. Bio je to Hitlerov lični bunker, uglavnom nekorišćen tokom rata, sada pretvoren u njegov glavni štab i poslednje sedište nacističkog dvora. Improvizovana radio-antena, obešena o balon iznad bunkera - poslednje sredstvo komunikacije Hitlera sa spoljnim svetom.
       U jednom trenutku Hitler je postao očajan. Kada se to dogodilo, on je učinio ono čemu pribegava svaki crni mag u takvoj situaciji - pokušao je da sklopi sporazum.
       Sporazum je veoma stari oblik magije: sam po sebi, oblik potpuno crne magije. Za razliku od svega što je Hitler dosad pokušao, nije zasnovan na psihičko-duhovnom planu, na kojem, u suštini, ljudski um menja tok događaja. Pre bi se reklo da je to sistem trampe. Nastojeći da racionalno - ako se ta reč uopšte može primeniti na tako suludi čin - sagledamo proces, videćemo da u njegovoj osnovi leži verovanje da demoni iz pakla obitavaju u dimenziji bliskoj našoj, da se ti "pakleni demoni" zanimaju za ljudske poslove i da su, za određenu cenu, ti moćni entiteti spremni da pomognu crnom magu koji ih prizove. Sam savez je jednostavno sporazum, ponekad pisani, ponekad ne, između očajnog ili pohlepnog poluljudskog bića i demona. Ugovor, kao i svaki drugi. Magu je potrebna usluga. Demon može da je pruži. Mag pristaje na cenu.
       I tu se, eto, nalazi ključ svakog takvog saveza: žrtva. Mag uvek mora biti spreman da učini žrtvu, jer to je cena koju, tradicionalno, traže pripadnici paklenih legiona. I što su, prirodno, magovi zahtevi veći, to je i žrtva koja se kao naknada zahteva veća. Budući da imamo posla direktno sa "silama Haosa", žrtva mora da sadrži razaranje, uništenje i, ako je to moguće, ljudski život.
       "Gubici nikada nisu preveliki!", rekao je jednom prilikom Hitler maršalu Valteru fon Rajhenauu. "Oni su seme buduće veličine." Tako je mogao da govori samo mag ubeđen da će žrtva Satani ubrzo doneti rezultate i uspostaviti poljuljanu ravnotežu. "Poslednjih dana života," obaveštava nas Trevor-Rouper, "u danima NJernjolf radija i samoubilačke strategije, Hitler je ličio na nekog ljudožderskog boga, koji se raduje uništenju sopstvenih hramova. NJegova bezmalo poslednja naređenja odnosila su se na egzekucije: zarobljenici su morali da budu pobijeni, njegov stari hirurg takođe, kao i njegov zet - svi izdajnici, bez daljeg upuštanja u to šta sve podrazumeva izdaju, morali su biti pobijeni. Kao neki drevni heroj, Hitler je želeo da u grob bude ispraćen ljudskim žrtvama..." A stare knjige o crnoj magiji uče nas da nema žrtve koja je slađa Satani od bliskog prijatelja ili rođaka - kao što su dugogodišnji lični lekar, zet...
       Hitler je pozvao Alberta Špera, ministra ratne proizvodnje, čoveka na koga već dugo nije imao onaj hipnotički uticaj. "Ako rat mora biti izgubljen", rekao mu je, "s porazom će umreti i nacija... nema nikakvog smisla uopšte razmatrati osnove makar i za najprimitivniju egzistenciju. Naprotiv, bolje je razoriti i nju, i, još bolje, moramo to učiniti mi sami..." Time je Hitler izdao nalog da se vodi taktika spaljene zemlje. Od Nemaca se zahtevalo da sravne sa zemljom svoje fabrike i gradove, sruše mostove, razore pruge i čitave kompozicije vozova - da uništavaju i uništavaju sve dok imaju šta. Šper je bio zadužen za sprovođenje takvih naređenja. Naravno, sabotirao ih je. Naravno - zato što nije bio mag.
       Je li, dakle, Hitler verovao u Satanu i saveze? Ono što sigurno znamo jeste da je verovao u žrtve: "Gubici nikada nisu previsoki". Nema načina da u ostalo budemo apsolutno sigurni, jer bi za to bilo neophodno da čitamo diktatorove misli. No, istovremeno, u prilici smo da proučavamo njegovu karijeru. To je karijera maga. Možemo proučavati i njegove postupke. To su postupci sataniste. Ukratko, Hitler je živeo, mislio i delovao onako kao što bi živeo, mislio i delovao neki satanist.
      
       Došao je 20. april - Hitlerov rođendan. Planirao je da napusti Berlin toga dana i preseli se u Obersalcberg, svoju planinsku rezidenciju, kako bi odande upravljao ostatkom rata. Ali, Lucifer se nije držao svog dela pogodbe. Opšta situacija izgledala je loše kao i do tada. Hitler je oklevao. Vreme za oklevanje nije bilo baš povoljno, isticali su njegovi generali. Ruski obruč oko grada se zatvarao. Bilo je samo pitanje vremena, možda čak pitanje časova, kada će postojeći put ka jugu biti presečen. Te noći nacističke glavešine masovno su napuštale Berlin. Ali, Hitler je ostao miran. On je slušao druge glasove.
       Sledećeg dana pokušao je još jednom, poslednji put. Naredio je da se pređe u protivnapad na Ruse, koji su sada krčili sebi put kroz južna predgrađa Berlina. Napadom je trebalo da zapoveda general SS-a Feliks Štajner. Sve raspoložive trupe bile su dužne da mu u tome pomognu. Ali, mada je Štajner zaista postojao (iako niko u bunkeru nije tačno znao gde se on, u stvari, nalazi), kontranapad je, u suštini, bio čest magijski obred. To znači da su se pokreti trupa odvijali samo u umu maga, u ovom slučaju Hitlera.
      
       Oko tri sata popodne 22. aprila, primio je vesti o ruskom proboju. To je, najzad, uništilo ludački optimizam koji ga je do tada održavao - mada, kao što ćemo uskoro videti, nije uništilo i veru u mračno božanstvo kome je tako dugo služio. Obuzeo ga je jedan od onih, za njega tako karakterističnih, napada besa, i najzad je doneo presudnu odluku: on neće ići na jug, ni tada ni kasnije. Ostaće gde je, "da odbrani Berlin".
       Berlin je, naravno, bio neodbranjiv. Svako u bunkeru je to znao; pretpostavljamo da je to znao i sam Hitler. Zašto je onda odlučio da ostane?
       Kao i njegov saposvećenik Haushofer, Hitler je bio odlučio da je jedini način na koji on može okončati život - samoubistvo. Nije, kako je objasnio, želeo da njegovo telo padne u ruke Rusima, sebi nije mogao da dozvoli ni da pogine boreći se. Ova napomena može biti veoma važna. Leševi Musolinija i njegove ljubavnice obešeni su javno na trgu, naglavce. Pomisao da bi se i njemu moglo dogoditi nešto slično užasavala je egoističnog firera. A ipak, on je i dalje čekao, premda su saveznici bili sve bliži. Bilo bi, na primer, sasvim razumljivo da se ubio 22. aprila, kada su stigle vesti o neuspehu Štajnerovog protivnapada. Ili je to mogao da učini bilo kog dana posle toga, budući da je u tako očajnoj situaciji jedan dobar kao i drugi - osim ukoliko nepovoljni događaji ne počnu da se odvijaju takvom brzinom da je svako dalje odlaganje nepreporučljivo. U noći 26. aprila, prve ruske granate pale su na samu Rajhskancelariju.
       A Hitler je još oklevao.
       Šta je čekao? Ako se već bojao da će se njegovi neprijatelji, sada tako blizu, domoći njegovog leša, zašto je čekao i odlagao samoubistvo?
       Dana 28. aprila oženio se Evom Braun, i nesvesno ispunjavajući četiri stotine godina staro Nostradamusovo proročanstvo. Pre kraja, pripremio je i politički testament - iako je jedan takav posao čak i umu kao što je bio njegov morao da izgleda prilično jalov.
       Čitajući o tim poslednjim danima, teško se možemo odupreti utisku da je Hitler čekao neki određeni čas.
       A taj čas, kada je već došao, nije bio posebno dramatičan. Završio je ručak i, zajedno sa Evom Braun rukovao se sa svima koji su još ostali u bunkeru. Tada su se on i njegova žena, koja je to postala tek nekoliko dana ranije, povukli u svoje odaje. Nekoliko trenutaka kasnije Eva Braun je umrla od otrova. Hitler je sebi pucao u usta.
       Datum je bio 30. april. Mračni posvećenik ostao je veran svojem mračnom "vjeruju" do samog kraja, pa je čak i dan njegove smrti morao biti žrtva silama Tame - 30. april je, naime, od davnina bio praznik Beltane, dan posle kojeg sledi Valpurgijska noć. To je jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji datum u satanističkom kalendaru.
      
       (Kraj)


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu