NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Beket prijatelj

      Četiri godine posle romana Dekartova smrt (1996) Radomir Konstantinović objavljuje novu knjigu pod naslovom Beket prijatelj (Otkrovenje, Beograd, 2000). Ta knjiga će svojim sadržajem, kako se pretpostavlja, biti iznenađenje ne samo za ovdašnju književnu i kulturnu javnost već i za onaj deo inostrane koja u slavnom Ircu i autoru Godoa gleda svog kultnog pisca. Nagoveštaje u tom smislu već je pružio doajen francuske književne kritike, izdavač i dugogodišnji direktor Kenzen Literera Moris Nado, interesujući se za nju još dok je bila u pripremi za štampanje. Ovo, zasad poslednje Konstantinovićevo delo, u krajnje svedenoj formi, lišenoj ovakvoj literaturi obično svojstvenih indiskretnih i anegdotskih pikanterija, sačinjeno je od tridesetak pisama koja je Samjuel Beket slao svojim srpskim prijateljima, Kaći Samardžić i Radomiru Konstantinoviću, i od isto toliko propratnih memoarsko-esejističkih napomena dopisanih rukom pisca osmotomnog Bića i jezika.
       Uz saglasnost izdavača i autora, NIN će prvi objaviti u nekoliko nastavaka odabrane odlomke iz knjige Beket prijatelj, u opremi redakcije.
      
       Kaća je prevodila
       Ovo su pisma Samjuela Beketa.
       To nije sve što je on poslao Kaći Samardžić i meni. Nešto je izgubljeno, a veći deo je uništen, u našoj rovinjskoj kući, u kojoj smo provodili dobar deo godine i na čiju adresu (Montalbano 27) često nam je pisao.
       Nemam ni kopije naših pisama njemu. Ta pisma Kaća je prevodila na francuski ili ih je sama pisala. Ona bi znala, da je ovde, mnoge stvari kojih se ja ne sećam. Ali nije stigla čak ni da prekuca na pisaćoj mašini ova pisma, za mene teško čitljiva: nervozan, Beket je bio i slabog vida, tako da su njegove rečenice često kao kakva nerazumljiva šara, poruke-crteži čiji smisao duboko je skriven. Nešto kao sam Beket: ima ovde dva-tri lista za koje mislim da su nehteni (nesvesni), a sjajni, autoportreti Samjuela Beketa.
       Gospođa Slavica Miletić uspela je da dešifruje Beketov rukopis. Omogućila mi je tako da budem još koji put sa Beketom. I sa Kaćom. Zahvalan sam. (Iako uvek je to i susret sa njihovom smrću. Kad pročitam, na dopisnici sa Mantenjinim Mrtvim Hristom: "Poljubite Kaću za mene", onda to nisu reči od 6. juna 1966, nego meni to noćas kaže mrtav Beket za mrtvu Kaću. Onda je to mrtav Hrist.) Napomene, koje sam pisao uz pisma, ako nisu puke informacije, jesu tragovi ovih časova. Iako su ovo prijateljska pisma, ponekad samo pozdravi, kao oni sa razglednica koje nam je Beket takođe slao (i koje je voleo: što više slike, to manje reči?), poneka rečenica, ili samo reč, ili čak samo poneki naglasak, obećavali su mi njegovo lice. Pokušavao sam da ga vidim; i da ga zadržim, što mogu duže. Čitao sam njegove knjige i tekstove, po ko zna koji put. Ali sad na marginama ovih pisama. Video sam ga. Nije me zaboravio.
      
       Beograd, krajem jula 2000.
      
       Pojava jača od govora
       6 Rue des Favorites
       Pariz 15
       24. 4. 58.
       Draga gospođo,
       Izvinite što se sa ovolikim zakašnjenjem zahvaljujem za vaše pismo, za članak gospodina Konstantinovića, koji mi se mnogo dopao i, na kraju, za poslastice koje ste mi tako ljubazno poslali. (1) Pogostio sam se.
       Susret sa vama kod Jakobe van Velde pričinio mi je veliko zadovoljstvo i nadam se da ću uskoro imati priliku da vas vidim u Parizu. (2)
       Jakoba je još u Holandiji. Mislim da će se vratiti u Pariz sledećeg juna.
       Nadam se da vas oboje zdravlje dobro služi i da posao napreduje.
       Prijateljski pozdrav oboma, Samjuel Beket
       1) To je članak Samjuel Beket, objavljen u Nedeljnim informativnim novinama 18. avgusta 1957. (Sa Beketom smo se prvi put sreli juna iste godine.) Prevod ovog članka Kaća je poslala Beketovom francuskom izdavaču Žeromu Lendonu (Les Éditions de Minuit), uz molbu da ga on preda Beketu. Lendon je obavestio Kaću, pismom od 17. marta 1958. da nije postupio po njenoj želji: "Hvala vam za pismo. Ali moram nešto da vam priznam: nisam predao Samjuelu Beketu prevod vašeg članka, ni vaše pismo, iz dva razloga. Najpre zato što nije bio u Parizu, vratio se tek ovih dana, a onda i zato što se toliko užasava studija o sebi, i još više intervjua u kojima se govori o njemu, da se plašim da ću ga povrediti predajući mu vaš pohvalni članak. - Naravno, ako insistirate, ja ću to ipak učiniti, ali strahujem od posledica. Što se mene tiče, pročitao sam članak o Beketu s velikim zanimanjem i, uopšte, zahvaljujem vam na svemu što činite u Jugoslaviji da biste odbranili književnu formu koju volim."
       Ne znam da li je Beket rekao Lendonu da mu se članak "mnogo dopao", ali pretpostavljam, na osnovu Lendonovog pisma Kaći od 15. juna 1958, da to nije učinio. To pismo je odgovor na Kaćinu molbu da nam, za naše izdanje Moloa i romana Gral gusarski (Graal flibuste) Robera Penžea (objavljenog u Kosmosovoj biblioteci Svetski roman danas, koju sam ja uređivao, iste 1958), pošalje pored ostalog i njihove potpise, na posebnim listovima hartije, kako bi oni bili što bolje reprodukovani u knjizi. (Beketov potpis tražila je zato što nije htela da ovo, prvo Beketovo pismo daje u štampariju, iz bojazni da se ne izgubi.) Lendon je poslao potpis Robera Penžea, ali ne i Beketov, sa ovim objašnjenjem: "Što se tiče potpisa Samjuela Beketa, savetujem vam da iskoristite taj koji imate i da ne čekate drugi, jer on (Beket) sad nije u Parizu. Inače, pretrpan je poslom, zbog toga vas usrdno molim da ne tražite od njega nikakvu saradnju, na primer na prevodu radio-drama vašeg muža, koji mi pominjete."
       Pukim slučajem sačuvan je koncept Kaćinog pisma Beketovoj Suzani (Suzanne Deschevaux - Dumesnil): "Zbog mog rđavog francuskog došlo je do nesporazuma između mene i g. Lendona u toj stvari, G. Lendon, koji se ponaša kao lav kad je reč o g. Beketu, razumeo je iz mog pisma (zbog prokletog 'njemu', ali ono se odnosi na prevodioca, a ne na g. Beketa) da ću dosađivati g. Beketu, pa me je zamolio da to ne činim jer je on sad u velikom poslu. Ako vidite g. Beketa, molim vas, draga gospođo, da mu prenesete moje izvinjenje". Sačuvan je i prepis ovog pisma koje je izazvalo nesporazum (pismo je od 20. juna 1958): "En ce ljui concerne la traduction de l'article je me permets de vous demander votre opinion, car n'étant pas Françéaise je n'ai pu juger cette traduction, et je me demande si j'ose lui donner ŕ traduire le radio-drame de mon mari ljui m'a été demande par la Radio-Paris. Comme je connais vos capacités littéraires je vous laisse juger de la chose en ljuestion". ("Što se tiče prevoda članka, biću slobodna da zatražim vaše mišljenje; kako nisam Francuskinja, nisam bila u stanju da procenim prevod i pitam se smem li njemu da poverim prevod radio-drame mog muža koji mi je tražio Radio-Pariz. Pošto poznajem vaše književne sposobnosti, prepuštam vama da o tome prosudite.")
       2) Poznanstvo sa Beketom dugujemo Kaća i ja Jakobi van Velde, čiji roman Velika sala objavio sam (na predlog Ota Bihaljija) u biblioteci Kosmos. Beket je drugovao, još pre Drugog svetskog rata, sa njenom braćom Gerom i Bramom van Velde, istaknutim holandskim slikarima. (O njima je pisao i govorio; posebno je važan njegov razgovor sa Dituijem u transition 49, o Bramu van Velde.) Jakoba je prevodila Beketa, svojevremeno pokušavala da zainteresuje izdavače i pozorišta za njegove stvari.
       Možda nije beznačajno, za moj doživljaj Beketa, da sam njega, Hama i Klova, sreo gotovo istovremeno: tek jedno veče pre susreta sa Beketom gledali smo Kraj partije. U Jakobinom stanu Beket nije bio tvorac Hama i Klova,
       onaj koji ih je napisao njihov Bog, dakle: onaj koji ih je stvorio), nego neko kao oni. On je čak i fizički, svojom pojavom (sasušeno drvo u Godou, za Đakometija?) pripadao njihovom svetu. Nema kod Beketa razlike između njega i njegovog fantazma. Beket je fantazam Beketa. Kad sam, posle ovog susreta sa njim kod Jakobe, po drugi put gledao Kraj partije, otkrio sam: on bi mogao da se pojavi na sceni, usred predstave, a da to ne poremeti predstavu. Baš ni najmanje. Ovo su mi kasnije potvrdile fotografije sa pojedinih proba njegovih komada, koje je on sam režirao. (Sve ovo u Revue d'Esthétiljue, 1990, posvećenoj njemu već mrtvom. Imam je i sad na svom stolu: to su možda najpre fotografije iz Šiler-teatra, u Berlinu, 1975, sa probe Čekajući Godoa, - fotosi A. Heuera, - i one sa probe Geister Trio, u Štutgartu, 1977, H. Jehlea.) Tu suštinsku istovetnost njegovog tela i njegove imaginacije, njegovog lica i njegove filosofije (antifilosofske, zna se), doživljavao sam u prvom susretu sa njim kao nešto "neprijatno, do fizičkog bola". (Ovo u članku iz 1957) U svojoj beležnici iz 1964. našao sam i ovo: "NJega treba gledati, a ne slušati". Oštro rečeno (pa i nespretno: kao da ga ne treba slušati?), ali takva je bila opozicija između njegovog govora i njegove pojave. NJegova pojava bila je jača od njegovog govora. NJegovo prisustvo kao da je umanjivalo značaj njegovoga govora i, tako (kroz to?), svakoga govora. Pomišljam da bi moj pravi govor o njemu bio govor o magiji njegovog prisustva kao antijezičkoj magiji. Zar ta magija nije u osnovi njegovih tekstova? NJegove lične poetike, njegovoga stila? U početku, bilo mi je teško to ćutanje, ali s vremenom ta teškoća bivala je sve manja. Učio sam da slušam Beketa gledajući ga. Kao da gledati Beketa jeste slušati Beketa. Bio sam fasciniran njime: jedino fascinacija posvećuje u ovo prisustvo u kome iščezava razlika između gledanja i slušanja. Ali koga on nije fascinirao? Ko nije doživeo, u susretu sa njim, ovu "rečitost" njegovog tela, i lica, ovu suvišnost govora? Osećam ja snagu njegovog prisustva u onima koji su se pitali, posle susreta sa njim, da li je on mistik, ili svetac, ili ludak. (Alfred Simon, Samuel Beckett, 1983, p. 193.) To je njega vređalo. Naročito su ga vređale mistifikacije o njegovom "svetaštvu". Ali sam je bio vinovnik toga: ako je misticizam, ali i ludilo (ludilo svetaštva, svetaštvo ludila), prekoračenje granice između teksta i egzistencije, tela i reči, onda je ovaj bezvernik bio i svetac i mistik, onda je ovaj čovek izuzetne lucidnosti bio neporečan ludak. U tome je moć njegovog prisustva. U razgovoru, u tekstu, Beket je ovo prisustvo. NJegov odnos prema jeziku isti je i u njegovom govoru i u njegovom tekstu. Moris Nado, koji se ne daje lako fascinaciji, kaže da je proveo sa Beketom nekoliko sati u Ussdž-sur-Marne, gde je Beket imao malu kuću, da su malo govorili ali da njemu, Nadou, to nije smetalo: bilo mu je dovoljno njegovo prisustvo ("Sa présence nous suffit").
      
       Pet dana u Beogradu
       Hotel Beograd
       Lovran
       16.7.58 (1)
       Dragi prijatelji,
       Ovo mesto nam se mnogo dopada i nadamo se da ćemo ovde ostati desetak dana. Nisam zaboravio ono što ste me pitali i pozabaviću se time čim se vratim u Pariz. (2) Često mislimo na vaše srdačno gostoprimstvo i na veliku ljubaznost koju ste nam pružili. Prijateljski pozdrav oboma i još jednom hvala za sve.
       Sam Beket
       Ostala je još 1 tegla i 1/4 slatkog!
       Suzana
       Sve najbolje
       Žan Marten
       1) Beket je došao u Beograd sa Suzanom 7. jula 1958. Odseo je u hotelu Mažestik. Boravio je u Beogradu pet dana, do 12. jula, kada je avionom otišao za Zagreb, da bi odande, dan kasnije, otputovao za Lovran. U Lovranu, u hotelu Beograd, ostao je do 27. jula.
       Sa Beketom i Suzanom bio je Žan Marten, glumac, koji je došao iz Venecije, gde je učestvovao u predstavi Kraja partije, kao Klov (na XVII venecijanskom festivalu). Gledali smo ga u istoj ulozi 1957. u Studio des Champs-Eldžsees, i ja ni noćas, gotovo pola veka kasnije, ne mogu da čitam Kraj partije (knjigu bez koje ne mogu), a da ne čujem i njega, Martena (pre svega ono: "Je me dit ljuellju'fois: Clov..."). Pre toga, bio je Laki, u prvom prikazivanju Čekajući Godoa, u Théâtre de Babdžlone, 1953. a kasnije, 1970, u Théâtre Récamier, u režiji Beketovoj, govorio je monodramu Poslednja traka. Učestvovao je i u tumačenju Beketovih radiofonskih tekstova Tous ceux ljui tombent u Cendres (1959), a godine 1963. u Cascando.
       2. Ne znam o čemu je reč.
      
       (Nastaviće se)
      
       RADOMIR KONSTANTINOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu