U ovoj seriji koja je izazvala veliku pažnju nemačke javnosti korišćen je arhivski materijal nacističkog ministarstva za propagandu, nepoznati dokumenti, kao i intimni filmovi Eve Braun

      S izvesnošću se može reći da tema holokaust (od grčkog "holos" = ceo, potpun i "kaustos" = sagoreo), najsingularnijeg zločina u istoriji svekolikog čovečanstva, nepojmljivog fakta uništenja šest miliona Jevreja u nemačkim koncentracionim logorima, i posle pola minulog stoleća nije izgubila u paradoksu banalnosti zla, metafizici apsurda i odsustvu svake teodiceje.
       Urednik dokumentarnog programa na drugom programu državne televizije u Nemačkoj (ZDF) Gvido Knop, koji je stekao renome različitim serijama o "Hitleru i njegovim soldatima", "Hitleru i njegovoj deci" i drugim temama Trećeg rajha, pripremio je ovu seriju o holokaustu na osnovu novih istraživanja i dosad neobjavljenih dokumenata. Spilbergov projekt "Šoa" bio je bitan uzor Knopu, koji je on "interpolirao" autentičnim filmskim materijalom o Jovovoj sudbini jevrejskog naroda.
       Kad je doneta odluka o masovnom i konačnom uništenju Jevreja? Kako su funkcionisale fabrike smrti - Aušvic, Majdanek, Trebljinka i mnoge druge? Ko snosi odgovornost za taj singularni zločin - Hitler, njegovi paladini ili pak "sasvim normalni Nemci"? - to su okosnice ove didaktičke serije, koja poprima grotesknu aktuelnost u svetlosti najnovijih nasrtaja neonacista, mahom iz pokrajina negdašnje DDR (one koje nisu prošle denacifikaciju i radikalnu školu demokratije), na sinagoge i jevrejska groblja, sa jedne, i hajku na tamnopute azilante i strance, s druge strane. Povampirenje stoglave smeđe beštije zadaje nedoumice nemačkim demokratskim partijama a najvećma etničkim minoritetima koji su žrtva neonacističke hipoteke - patološke rasne mržnje i iracionalne, projektivne agresivnosti.
       U šest segmenata - "lov na ljude", "odluka", "geto", "fabrika smrti", "otpor" i "oslobođenje" - opisuje Knop put od napada na Sovjetski Savez i odluke o "konačnom rešenju" (Endlösung) na "Vanze konferenciji", deportaciji u logore i oslobođenju logoraša. Istovremeno je objavljena i knjiga Guido Knopp: "Holokaust", C. Bertlesmann, München 2000, koja komplementarno ovoj seriji nudi dokumentovane podatke o dramatis personae ovog istorijskog fanala. Kuriozitet predstavlja ortografija reči holokaust. Dosad je pisana s latinskim "s", shodno engleskoj varijanti holocaust. Autor ove serije je mišljenja da bi taj pojam valjalo ubuduće pisati sa "k", ne samo zato što se grčko kapa korektno transkribuje sa k već i stoga što je holokaust postao imanentan deo nemačke istorije.
       Filmske sekvence, mahom arhivski materijal nacističkog ministarstva za propagandu montirane su naporedo sa filmovima iz privatnih arhiva vojnika sa fronta, intimnim filmovima Eve Braun, američkim i sovjetskim filmskim hronikama, što seriji daje heterogen dokumentarni karakter. Ova televizijska serija biće prikazana u više evropskih i transatlantskih zemalja, kao i u Izraelu.
       Dijalozi sa preživelima holokausta kojih je iz godine u godinu sve manje (sa žrtvama i krvnicima, koje je američki istoričar Danijel Goldhagen nazvao "dragovoljnim egzekutorima"), kao i rasprave s ekspertima, istoričarima internacionalnog renomea a koje su, shodno prirodi te singularne teme, kontroverzno vođeni - čine ovu seriju jedinstvenim svedočanstvom i neponovljivim dokumentom protiv zaborava najvećeg zločina u ljudskoj istoriji.
      
       ZORAN ANDRIĆ