Zašto je "najvažnija knjiga koja se nakon dugo vremena pojavila u Hrvatskoj" - prećutana u tamošnjoj javnosti. O čemu to svedoči Ilija Jakovljević u "Konclogoru na Savi"

      Ima li javnost, koja je gotovo prećutala pojavu knjige "Konclogor na Savi" Ilije Jakovljevića ("Konzor", Zagreb, 1999), moralno pravo da saleće Vojislava Koštunicu da se u Zagrebu (kao učesnik međunarodne konferencije EU i balkanske zemlje) izvinjava? U stvari, posle ovakvog pitanja valja odmah izuzeti Jakovljevićev spis iz političke svakodnevice. Jer, u tom zapisu o zločincima i žrtvama ima nečeg univerzalnog, nečeg što se - tome smo i sami bili svedoci - ponavlja NJima, ali i Nama, u manjem ili većem intenzitetu, manjem ili većem obimu (iako se neće reći da to nije važno), ali uvek sa nekom primarnom brutalnošću koju autentično mogu prepričati samo retki.
       Pojava "Konclogora na Savi" u Zagrebu ima dva lica: došlo je vreme da se tako šta može objaviti, ali i da se to, ipak, nerado čita. Ivo Banac je napisao da je "ovo najvažnija knjiga koja se u Hrvatskoj pojavila nakon dugo vremena". U pogovoru knjige stoji da bi "otkriće rukopisa Ilije Jakovljevića o zatočeništvu u ustaškom logoru u Staroj Gradiški 1941. i 1942. godine moralo biti jedan od najvažnijih događaja moderne hrvatske književnosti" (Ivan Lovrenović). Odnosno: "Ni ta književnost, ni općenito hrvatska građanska 'slika o sebi, poslije ove knjige ne može ostati ista."
       Tako misle zatočenici iluzije o značaju knjige u društvu. I nije prvi put da ih život prizemljuje.
      
       Trovanje dece
       Ipak, ima tu nešto. Jednom objavljena važna knjiga traje "odavde do večnosti" i njena misija nije okončana odbijanjem neke javnosti da je uoči. Jer, Ilija Jakovljević, advokat, urednik "središnjeg haesesovskog lista Hrvatski dnevnik", predsednik Društva hrvatskih književnika beše pre svega - Čovek. Mučio je svoju muku, ali i patio zbog ljudskog stradanja kome je bio svedok 1941/42. (Knjiga je, inače napisana 1943/44) Navodimo:"U drugoj polovini lipnja, dok ludovah gledajući kako se za rešetke podrumskog prozora hvata jedan dječačić, mali Mrkonjić iz Okučana, potužih se ovom drugu da me živci počinju izdavati. Dadoh mališanu nekoliko kinina i aspirina, sve u glupoj nadi da će barem ovo dijete biti pošteđeno...
       - Beskorisno se izlažete - odgovori mi liječnik. - Vi se uzbuđujete zbog sudbine jednog djeteta, a što bih onda ja rekao o tisući njegovih malih drugova. (...)
       Već mi se prije tužio da mu je toliki pomor djece sumnjiv. Činilo mu se da im nešto stavljaju u hranu. Osobito mala djeca imaju strašne grčeve. Valjda im u čaj miješaju sodu.
       Dvadeset i trećeg lipnja, duhovno potresen, ispričah mu sudbinu Mudroga i maloga Mrkonjića.
       Gledao me tupo.
       - I s mojom djecom je svršeno! Bilo ih je preko tisuću i pet stotina. Sada ih je svega oko tri stotine. (...)
       - Kada? Zar su i njih sinoć?
       - Ne! Još su početkom mjeseca odveli i odnijeli nekoliko stotina u onu staru tursku kuću kraj pravoslavne crkve. Zastavnik Ante i još jedan zatukli su ih čekićem. Bilo je tu i nešto većih dječaka, koji su shvatili što se događa i užasno vriskali. Ubijanje je trajalo tri i pol sata. Zastavnik se tužio da se jako izmorio."
       Svedočanstvo iz samog pakla ima nešto više od golog vriska nad strahotama na koji smo mi, u prošloj državi, godinama navikavani. Na kraju je prevladao "rat brojkama". "NJihovi" su smanjivali do broja žrtava veće međuseoske tuče, a "naši" gurali do milion! Ma, šta je i milion. Do milion i po... Zaboravljeno je sasvim da su to ljudi: krv, meso, volja za život. A s druge strane: mržnja i cinizam.
       "Nesnosna jasenovačka zima. U baraci nekoliko stotina nesretnika. Dolazi povjerenik i zgraža se.
       - LJudi moji, pa to je neizdržljivo! Kako tu izgleda? Bez postelje, bez ogrjeva, čovjek na čovjeku. I vi ste ljudi! Mora se nešto za vas učiniti. Među vama sigurno ima i bolesnih.
       - Ima... - javi se preplašen glas.
       - Jasno da ima. Treba nešto učiniti za vas. Ne možemo odjednom sve, ali neka se jave najbolesniji! E... čekajte, ne možete svi! Zasad samo oni koji su sasvim iscrpljeni. NJima treba najprije pomoći.
      
       Krvavi sneg
       Izašlo je iz barake osamnaest bolesnika, sa stvarima, poređalo se pred barakom. Povjerenik ih je začas izliječio. Mitraljezom. Osamnaest leševa okrvavilo je ugaženi snijeg."
       Da moć kolektivne brutalnosti uveliko nadmašuje potencijale pojedinca lepo se vidi iz ove knjige. "Mislim da nikad neću zaboraviti nekog mladog Varaždinca, metalca. Prije vojničkog sloma Jugoslavije bijaše upisan u Hrvatskom junaku. Odatle ga po nekoj odredbi preuze Ustaška mladež. Znao je biti potišten, valjda je osjećao potrebu da se pred nekim izjada."
       Sledi ispovest: "Drugo je kad se posvadiš i razbijesniš ili kad si u borbi. Pucaju oni, pucaš ti - što ti drugo preostaje? - ali kao provalnik sići u podrum i klati ljude koji se ne mogu braniti, i to još bez suda, potajno - to nije za nas. (Zagorce, prim. red., odnosno to se Zagorac žali Jakovljeviću Hercegovcu, na njegove zemljake.) Niti znaš koga ubijaš, niti zašto ga ubijaš. Ne znaš je li kriv ili je nedužan. Ako je kriv, zašto mu se ne sudi, zašto se radi tako podmuklo? Ubija svatko kome se prohtije. Tko je to još vidio! Kad se naloču, idu na klanje kao na zabavu. Fuj!"
       Da, tu je i odgovor na pitanje koje je posle rata stalno postavljano: zašto se tolike žrtve okupljene na jednom mestu ne pobune protiv znatno manjeg broja krvnika. Evo odgovora: "Netko je iz zapovjedništva održao govor, rekao im je da će u NJemačku na rad. Kakvi ste zamazani i ušljivi - govorio im je - državu ćete nam osramotiti! Svi na Savu da se okupate! (...)
       - A nakon toga?
       - Sve veselo! Boga ti - kažu - nisu oni ustaše tako loši kako smo mislili... Dopratili smo ih do jednoga spruda. Bilo ih je oko tri stotine. Svukli su se, pobacali odijela na kup, većina je bila bosonoga... sirotinja... i poskakali u vodu. Da ste čuli taj smijeh! Morao sam se savladati da ne zaplačem. (...) LJudi su se kupali, potcikivali...nakon nekog vremena pozvali smo ih da idu polako, svaki put po pet, u susjednu šumicu, gdje će dobiti odjeću i obuću. Sa spruda se vidio stol u toj šumici, kraj stola nekoliko dužnosnika koji su svakog zapisali. Ništa sumnjivo. I tako, eto, kad bi ih tamo zapisali, poslali bi ih malo dalje po novu odjeću. Tamo bi ih iznenada udarili maljem po glavi oni od crne legije i pobacali ih u jamu što je bila zaklonjena drvećem. Kupači od vlastite buke nisu ništa čuli, prskali su se vodom..."
      
       Srbi i Cigani
       Na jednom malom sijelu u logoru, uz alkohol, jedan ustaški intelektualac - koji je rano "zglaizao" pa su ga sklonili u Gradišku - objašnjavao je ideološko-strateški pristup Ustašije (termin Jakovljevićev) pitanju nacionalnog čišćenja. Zapodenuo se razgovor o lumpovanju, pa se postavi pitanje kako će to ići bez Cigana. "U novinama su objavljene bilješke kako se temeljito rješava cigansko pitanje. Cigani se neće više uokolo skitati, varati po sajmovima i krasti djecu. Poslani su u Jasenovac gdje će raditi i postati korisni za društvo. (...) Poručnik Ratko, moj znanac iz predratnih vremena, govorio mi je da ih je u Jasenovcu poubijano pedeset i četiri tisuće.
       - Kad lažeš, laži skladno! Nije ih u cijeloj Jugoslaviji bilo toliko. Pogledaj statistiku!
       - Šta će meni tvoja statistika kad mi imamo svoju? Valjda mi znamo najbolje koliko smo ih potamanili. Nismo dirali samo u muslimanske cigane, jer se ostali muslimani pobuniše, a baš je te trebalo najprije maknuti. Najzaostaliji su.
       - Vi sve pretjerujete. Da je po vašim riječima, ne bi nigdje bilo živa ni Srbina.
       - To je druga pjesma. Spirjanili smo mi i njih dosta, ni ne pitaj koliko, ali ih je previše i ne dadu se. Kukaju da ih poklasmo preko milijun, ali toliko zbilja nismo. Nismo, vala, ni pola milijuna. Lažem, i to je previše. Đavo će ih u tako kratko vrijeme toliko poubijati. (...)
       - Šta su vam cigani smetali? Oni barem nisu političari?
       - A što će nam cigani? Niti rade niti vojsku služe. Ako je baš do toga, ja bih prije vlaha ostavio. On barem ore i kopa... ako se prorijede, neće biti opasni. S vremenom će sve to postati jedan narod. Eto, i moja je mati bila pravoslavka, a nema ljuće Hrvatice od nje. Čim se udala za katolika, pohrvatila se i pokatoličila... nije se ni prekrštavala... što bi se prekrštavala, kad je krst jedan?"
      
       Pravdanje osvetom
       Da je Jakovljevićeva knjiga objavljena pre poslednjeg srpskohrvatskog rata, neko bi mogao optuživati izdavača da je "podučavao" izazivače ovog rata. Naravno, bila bi to glupost. LJudi koji nožem i maljem sve rešavaju ne čitaju. Evo, usput, skice za portret jednog od njih: "Što ti, bolan ne bio, uvijek nešto pišeš? Zar ti sve to vadiš iz glave? Samo iz glave. Nije to lak posao. Imam ti ja jednu knjigu, 'Hasanaginicu', nekakvu dugačku pjesmu. Ne da se to meni čitati. Ako hoćeš, dat ću ti je, pa prema njoj štogod napravi. Bit će ti to lakše. Ovako ćeš iz pameti izaći."
       Tako misle oni koji nisu "izašli iz pameti" nego izgleda iz samog podzemnog sveta. Pripoveda onaj ustaša-ideolog o tome kako su u Hercegovini "četnici sredinom travnja 1941. poubijali dosta hrvatskih seljaka i popališe mnogo kuća". On držaše da je to bila dobra vest jer "osveta nije izostala", a i "tužio se što u svakom hrvatskom selu nije planula kuća ili pala koja glava... Prilika je bila 'divna'... Ta divna prilika nije dovoljno iskorištena. Trebalo je svugdje napraviti povoda - govorio mi je - a povoda nažalost nije bilo toliko koliko je trebalo... U većini sela ne podiže srpski seljak ruku na hrvatskog seljaka, pa ni on na njega. Ali da je bilo dosta pravih hrvatskih rodoljuba koji bi potpalili nekoliko hrvatskih kuća, u gdjekojem selu poubijali dva-tri ugledna čovjeka, eto ti slobode akcije u svim okolišnim selima! Sve okreneš pod nož!"
       U onom ludilu Ilija Jakovljević beše usamljenik koji je video, razumeo i držao se principa. Zapisa: "A što rezultati četničke akcije, barem u to doba, bijahu manji, uzrok tome ne treba tražiti u plemenitosti nego u tehničkoj nemogućnosti da svoj plan ostvare u zamišljenom opsegu. U hercegovačkom selu Bišini nađeno je u džepu jednog poginulog četnika šesnaest očiju. Nije važno tko je 'prvi počeo'. Ustaše su tvrdili da samo vraćaju nemilo za nedrago, četnici su se valjda isto tako izgovarali, kao da se zločin može opravdati zločinom. Ali neka drugi pišu o četničkim zvijerima!"
       Možda će književni kritičari jednom u stilu i jeziku "Konclogora na Savi" naći neku otupelost - nešto što sugeriše iskustvo pred kojim pisac "polaže svoje oružje", imaginaciju i profinjenost emocije, i priznaje da reči to ne mogu obuhvatiti. Ili to mi koji nismo bili tu na korak od tako strašnog zločina mislimo da za to trebaju jače reči:
       - Onda, da dovedem i onog drugoga, (odnosi se na Jakovljevića, prim. red.) pa da već jednom i s njim svršimo? - predloži Gazda vrativši se. - Baš mi se noćas kolje. Već dosta dugo nisam ništa klao.
       - Nikola, ne izazivaj! - opomenu ga Uzvišeni. - Zašto još više uzrujavaš gospođu? Zar ne vidiš da je Viktor odustao?
       - Meni o tome ništa nije poznato. Ja imam nalog koji još nije povučen - uzvrati krvnik, obliže nož i mljacnu jezikom. - Što je slatka ljudska krv!
       Tomić zagrohota.
       - Hajdučino, hoće ti se još, a? Fino, zar ne? E, nećeš, kurvo, više noćas. Dosta je! Hajde, zovi da operu pod. Sve nam je zasmrdio... Što u toj trupini ima krvi! (...)
       -...Uh, što mi se uvijek pjeva kad nekog zakoljem. Ne znam zašto u tim prilikama pjevam baš onu: Kad ja pođem na Bembašu.
       Zapjevali su ispod glasa, no njihovo se pjevanje ipak čulo u tišini srpanjske noći. U tri sata su se razišli da bi sutra nastavili s radom."
       Ne, ovo nije književnost u kojoj pisac gradi likove nekom posebnom metodom. Ovo je život pretočen u slova, spušten na beli papir kao na odar i sklopljen u knjigu. Retka književnost, svakako. I pre nego sklopimo tvrde korice i vratimo se u naše živote dajmo sebi za kraj nešto što bi se u ovom zapisu moglo označiti kao romantičan delić. Ovako izmoždeni pisac završava jedno od 23 poglavlja užasa: "Pogledah prema travnjaku. Puteljkom je išao ubrzanim korakom jedan čovjek. Za njim ustaša. Čovjek je posrtao od udaraca u leđa, do mene je dopirala kletva. To je ustaša psovao žrtvi 'Majku kurvu'. Oko mene su prelijetali vrapci sa grane na granu."
       * * *
       Ilija Jakovljević (1898-1948) "romansijer, pripovjedač, pjesnik i publicist", rođen u Mostaru, završio gimnaziju u Sarajevu, studirao u Zagrebu "iz ustaškog logora izlazi 1942. Odlazi 1944. u partizane; počinje surađivati u 'Vjesniku'. Građanska politička orijentacija i kršćanski svjetonazor dovode ga u sukob i s novom vlašću te 1948. biva zatvoren i skončava navodnim samoubistvom". Nestaje i njegovo delo iz javnosti. Pola veka kasnije, "Konclogor na Savi" je u Hrvatskoj primljen - hladno. Šire - nepoznat. Ima li uopšte nade za (nestašne, slobodno misleće) ljude poput Ilije Jakovljevića. "U tom srećnijem vremenu, kad hrvatska kultura postane dijelom evropske kulture, a hrvatska povijest samokritična, Jakovljević će zablistati u punini svoje logoraške kronike." (Ivo Banac) Za njih izgleda, uvek, ostaje samo budućnost.
      
       SLOBODAN RELJIĆ