Narodno pozorište u Tuzli odolelo je pritiscima da se nacionalno preimenuje, otvara se ponovo prema teatrima bivše Jugoslavije, ali brine sasvim mirnodopske brige drugih teatarskih sredina

      Poslednji put se pozorišna Jugoslavija u malom okupila u Tuzli u poznu jesen 1991, dok je buktao rat u Hrvatskoj. Sledeće godine počeo je rat u Bosni. Na izmaku dvehiljadite u Tuzlu je, na tradicionalne Pozorišne dane, između ostalih stiglo Narodno pozorište "Toša Jovanović" iz Zrenjanina, u poslednji čas otkazali su Somborci (zabavljeni brigama u svojoj kući), prvi put su gostovali pozorište iz zapadnog Mostara, tamošnje Hrvatsko narodno kazalište, i hrvatski teatar iz Pečuja, veče pred prepunom dvoranom imala je Mira Stupica... "Tuzla je otvoren grad", reći će Eldin Tabučić koji je na čelu tuzlanskog pozorišta od 1989. Zbog dokazivanja te otvorenosti, odnosno otvaranja tuzlanske scene beogradskim pozorištima, optužen je, u proleće 1992, da srbuje po "građanskoj Tuzli". Sledile su i druge optužbe. "Mene su", kaže, "od devedeset druge četiri puta smjenjivali". Privođen je, izvođen pred sud. Dopušta da se sve to dešavalo i zato što se nije priklonio nijednoj stranci. Kome je to smetalo? Onima što su smatrali da se pozorište može, i mora, organizovati po stranačkom principu. Tabučić, i danas stranački neopredeljen, veruje da takvo pozorište ne bi bilo duga veka. "Može biti zanimljivo i privlačno u prvi mah, zbog finansija i pažnje politike. Ali, dugoročno ne bi uspjelo. Ovdje bar ne bi uspjelo. Za šest-sedam mjeseci raspao bi se ansambl."
      
       "Šaroliko ne uspjeva"
       "Ovdje se odmotavala strahotno tamna priča, i iz te priče nije moglo biti izuzeto pozorište", veli Nijaz Alispahić, umetnički direktor tuzlanskog teatra, podsećajući da je devedeset druge, devedeset treće, pa i devedeset četvrte bilo velikih pritisaka da pozorište promeni ime, kao što je to učinjeno u Zenici (Bosansko narodno pozorište). "Ne znam kako su mislili da to uradimo, kad su pod istim krovom i Srbi, i Hrvati i Muslimani. Jeste, kolektiv se na početku rata prepolovio, ali ono što je ostalo, opet je bilo šaroliko. Na ovom tlu ništa ne može uspjeti ako nije šaroliko." Do 15. maja 1992. u ansamblu su bila dvadeset četiri glumca. U nekoliko dana potom Tuzlu je napustilo njih trinaestoro. Tabučić: "Sa svima smo se uglavnom rastali prijateljski pa i danas komuniciramo."
       O ratnim sezonama tuzlanskog Narodnog pozorišta Alispahić je sakupio obimnu dokumentaciju i objavio je u knjizi pod naslovom "Sire, došli su ratnici". Prvu "ratnu" premijeru pozorište je izvelo u novembru 1992, u baru hotela "Bosna", gde je bilo najbezbednije. Prikazane su "Hamzine ujdurme" Ali Beja, komad koji je devetnaest godina ranije u Tuzli režirao Dejan Mijač. Jednog novinara je na konferenciji za štampu, seća se Alispahić, najviše zanimalo da li je reč o ujdurmama ili hujdurmama. (Mijač priznaje da je te 1973, kad je predstava na festivalu u Jajcu bila izložena grubim vanteatarskim kritikama, prvi put shvatio da postoji delikatna ravnoteža između naroda u Bosni i da se on o tome nije na vreme obavestio. Mijač je, da se pomene, u Tuzli 1957. radio diplomsku predstavu i u tuzlanskom pozorištu proveo svoje prve četiri sezone. Pamti grad iz tog doba kao jednu od nacionalno najtolerantnijih bosanskih sredina.)
       Repertoar u ratu, sve u svemu dvanaest premijera, činili su pretežno komadi tuzlanskih pisaca. Biće ih u lepom broju i u kasnijim, mirnodopskim sezonama. "Otimali smo se nacionalnom repertoaru, ali smo ga ipak morali zastupati." Upitan zašto su morali, Alispahić ponavlja kao da se odgovor podrazumeva: "Morali smo." I dodaje: "Recimo, igrali smo 'Velikog vezira' Derviša Sušića. To nije nacionalna, niti nacionalistička predstava, ali jest malo obojena. Čim je 'Veliki vezir', to odmah tukne na zeleno." Direktor Tabučić: "Može jedna predstava biti jedne boje, ali se na jednoj boji pozorište ne može održati." U međuvremenu, u obližnjem Husinju osnovano je Hrvatsko narodno kazalište "Soli". Osnovao ga je Vlado Kerošević, glumac i svojevremeno umetnički rukovodilac tuzlanskog pozorišta. Tabučić misli što misli o nacionalno jednobojnim teatrima, ali dozvoljava da neki osećaju potrebu za njima. Lično, kaže, nikada ne bi poželeo, na primer, muslimansko pozorište u Tuzli.
      
       Dolazi Atelje 212
       Eldin Tabučić potvrđuje kako je blizu istini bila informacija koju su nedavno objavile i beogradske novine da je pozorište u Tuzli pred zatvaranjem. "Ostali smo u jednom času prepušteni sami sebi. Od prošle godine pozorište nije ni carsko ni spa'ijsko." Priča je poduža, ali je suština u tome da opština, kao osnivač, ne želi da prenese svoja prava na kanton, status pozorišta nije definisan, pa niko nije u obavezi da ga finansira.
       Nadaju se da će vrlo brzo, pošto bude konstituisana nova vlast, pozorište kao ustanova od posebnog interesa preći na stabilan, kantonalni budžet. Očekuju da će za godinu-dve u ansamblu imati samo školovane glumce, sa mlade tuzlanske Akademije scenskih umjetnosti koju vodi Miralem Zupčević. U Tuzli će, prema čvrstom dogovoru, režirati LJuboslav Majera. Računa se na obnavljanje saradnje sa Dejanom Mijačem koji je u predvečerje rata u tuzlanskom pozorištu režirao Kovačevićevu "Urnebesnu tragediju". "Naša vrata su širom otvorena za sve teatarske ljude i teatre, i sa istoka i sa zapada", kaže Tabučić. Vrata tuzlanskom pozorištu u januaru će otvoriti beogradski Atelje 212. Sledi uzvratno gostovanje. Za početak.
      
       FELIKS PAŠIĆ