"Srbima u Hrvatskoj trebalo je reći da su oni njeni ravnopravni građani, i da nema ni 'Velike Srbije' ni 'Velike Hrvatske', jer smo svi jednaki i dalje moramo živjeti zajedno. Umjesto toga, podleglo se radikalima i sve je završilo ratom. A u ratu, znate, ginu oni koji se ne poznaju, baš zato jer ih tamo šalju ljudi koji se jako dobro poznaju"

      U ovih deset godina imali smo velikih promašaja, a samoizolacija nas je udaljila od Europe", konstatuje u razgovoru za NIN predsednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić. Za nekadašnjeg gradonačelnika Orahovice i poslednjeg predsednika Predsedništva bivše SFRJ na februarskim izborima glasalo je 56 odsto građana Hrvatske. Stjepan Mesić pridobio ih je ne samo litrama crne kafe koju su zajednički popili, nego i neformalnim pristupom tzv. visokoj politici. Pet miliona hrvatskih građana danas zna da njihov predsednik nema predrasuda prema homoseksualcima, da voli ukusnu hranu koju i sam dobro priprema, da nije novokomponovani vernik i da ne zazire od muškaraca koji nose konjski rep. Prvi politički potezi Stjepana Mesića pokazali su da je ono od čega predsednik Hrvatske i te kako zazire, pljačkaški pohod ratnih elita u državama bivše Jugoslavije na sopstvene građane.
      
       Gospodine predsedniče, koliko se današnja Hrvatska razlikuje od zemlje čije ste interese zastupali u Predsedništvu bivše SFRJ pre desetak godina? Šta se, osim vlasti, promenilo u Zagrebu i Hrvatskoj?
       - Kad sam bio u Predsjedništvu Jugoslavije, bio sam sasvim svjestan da se ona ne može sačuvati, jer su nestali elementi koji su je održavali. Nestala su i tri osnovna koheziona faktora. Nije više bilo predsjednika Tita i njegove karizme, nestala je Komunistička partija ili Savez komunista Jugoslavije, a praktično srbizirana armija prešla je na stranu Slobodana Miloševića. Zaključio sam da se Jugoslavija ne može održati, ali da bi bilo dobro da se iskoristi ustavna mogućnost i da se republike sporazumno rastanu.
      
       Tih godina služili ste se neuobičajenim terminom "razdruživanje"....
       - To je, na kraju, bila i ustavna mogućnost, jer su republike po Ustavu iz 1974. godine bile države, bio je to, u stvari, konfederalan model vlasti. Međutim, bilo je tu i sasvim drugih ambicija, posebno kod tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića. On je smatrao da je došao trenutak da se na ruševinama Jugoslavije stvori "Velika Srbija". Zato je i inzistirao da Slovenija što prije ode iz Jugoslavije. NJegova poznata uzrečica tada je bila: "Idite, bre, što pre". Zašto? Pa iz prostog razloga što u Sloveniji nije bilo autohtonog srpskog stanovništva. Da bi stvorio veliku i etnički čistu Srbiju, Slobodan Milošević morao je izazvati rat, a na Gazimestanu ga je i najavio. U ratu je popuštao kad je na to bio prisiljen, a išao je u napad čim mu se pružila prilika. U Hrvatskoj je pobunio Srbe kako bi dobio inicijalno paljenje za osvajanje Bosne i Hercegovine, jer to mu je bio glavni cilj. Srbi u Hrvatskoj, u stvari, nisu ga ni zanimali. On ih je samo upotrijebio. Kad su se hrvatski Srbi ispred "Bljeska" i "Oluje" povlačili u Srbiju, on za njih nije pokazao nikakav interes, jer su ti ljudi u njegovom planu svoj dio posla već obavili. Nije im dao državljanstvo, a sada se vidi da ih je čuvao kao rezervu za naseljavanje Kosova kad potisne kosovske Albance.
      
       Šta se u međuvremenu događalo u Hrvatskoj?
       - Tuđman je bio impresioniran Miloševićevim uspjesima, a promatrao je i kako međunarodna zajednica dopušta da se na ovim prostorima situacija odvija kako se odvijala. Rat se, ipak, previše širio, a plan stvaranja "Velike Srbije" je propao. Ali ni Tuđman nije do kraja uspio iskoristiti Miloševićeve ambicije kako bi na račun Bosne i Hercegovine proširio granice Hrvatske. Jedan je osnovao Republiku Srpsku, a drugi Herceg-Bosnu. Obojica su išli na razbijanje Bosne i Hercegovine da bi onda ostala jedna "zemljica Bosna", jedna islamska državica koja bi bila okružena neprijateljskim državama.
       Tuđmana sam napustio kad se udružio s Miloševićem i počeo dijeliti Bosnu. Shvaćao sam da se ta Bosna ne može podijeliti, ona je bila država u povijesti, ima svoj državni kontinuitet. Mi smo Hrvate uvijek smatrali mostom suradnje s drugim državama i narodima, a ne svojim pravom na osvajanje tuđih teritorija. To da svi Hrvati mogu živjeti u jednoj državi, samo je iluzija. To niti mogu Francuzi, niti Nijemci, niti Mađari, ne može nitko. Kad bi, recimo, svi Nijemci ozbiljno poradili na tome da žive u jednoj državi, sutra bismo imali novi "anšlus". Samo pet milijuna Mađara živi u susjednim državama. Kad bi uspio model stvaranja etnički čistih država, onda bi i drugi pošli tim putem. Tuđmanu i Miloševiću to nije uspjelo, a mi sada imamo ratne posljedice.
       U Srbiji je problem taj što dobar dio opozicije nije optužio Miloševića zato što je išao u rat, nego zato što nije uspio u ratu, zato što nije ostvario ratne ciljeve. Dok smo mi Tuđmana uvijek optuživali zato što je s Miloševićem išao u dogovore i podjelu Bosne i Hercegovine. I rat u Hrvatskoj i rat u Bosni i Hercegovini ostavili su posljedice. Kod nas je razorena privreda, imali smo preveliku koncentraciju vlasti u rukama uskog kruga ljudi. To nismo htjeli. Htjeli smo demokratske procese, ali za vrijeme rata to nije bilo moguće. Danas to možemo i današnja Hrvatska sve svoje građane smatra jednakopravnima.
       Interes nam je da se svi Srbi, naši građani, vrate u Hrvatsku, a tako pokazujemo i zrelost svoje demokracije. To bi moglo pomoći i Srbiji da se dehomogenizira na ciljevima koje je imao Slobodan Milošević. Srbi treba da se okrenu promociji demokratskih procesa u svojoj zemlji. Mi moramo surađivati, htjeli ili ne htjeli. Imamo kompatibilne privrede, nikad u povijesti nismo ratovali i sasvim je logično da surađujemo. Zato nam je stalo da se naši građani vrate, da imaju sigurnost, da im se obnove kuće i da aktiviramo privredu. Danas otvaramo vrata Europi i želimo se uključiti u njene integracije, a sva otvorena pitanja bilateralno ćemo riješiti sa svojim susjedima.
      
       Da li smatrate da Hrvati danas imaju razloga za strah od saradnje i zbližavanja sa ostalim narodima bivše Jugoslavije? Koliko je, po vašoj proceni, realna mogućnost obnove neke šire, nadnacionalne političke zajednice na ovom prostoru?
       - To je propaganda među onima koji su pljačkali svoje vlastite narode. Svoj narod možeš pljačkati samo onda ako je izoliran, a takvog ga možeš i indoktrinirati. Ako se granice otvore, ako dobijemo europske standarde, onda više nema mogućnosti za pljačku, jer sve dolazi na stol. Sve će biti vidljivo i svatko mora odgovarati za ono što je učinio. Moramo i možemo surađivati. NJemačka i Francuska su u zadnjih sto i nešto godina tri puta ratovale, uvijek na različitim stranama i uvijek zbog teritorija. Danas su to dvije zemlje koje promoviraju upravo demokraciju. Prednjače u uspostavi međusobnih i europskih veza. A baš je to rješenje, kako za male, tako i za velike narode Europe. Svi će, u stvari, doći u povoljniju poziciju. Ako svi narodi Europe trebaju surađivati, ni Srbija, ni Hrvatska, ni Albanija, ni Slovenija, ni Bosna i Hercegovina, ne mogu to izbjeći. A kad je tako, zašto to ostavljati budućoj generaciji, ako to može napraviti ova današnja?
      
       Uoči "Zagrebačkog sastanka na vrhu" i dolaska predsednika Jugoslavije dr Vojislava Koštunice, nekoliko puta ste se obratili domaćoj javnosti s porukom da predsednik Savezne Republike Jugoslavije ne dolazi u posetu Zagrebu, nego političarima Evropske unije koji su organizovali ovaj skup. Zašto je bilo potrebno da se to kaže?
       - U Hrvatskoj, kao i drugdje, postoje radikalne grupe koje se stalno boje nekakve Jugoslavije. Dva projekta stvaranja takve države propala su u krvi. I prvi projekt Karađorđevićeve unitarne Jugoslavije i drugi projekt Titove federalne i kasnije konfederalne Jugoslavije. Samo onaj tko je politički nepismen, išao bi i u treći projekt. Ono što radikali žele, svodi se zapravo na izoliranu Hrvatsku.
      
       Jedna od parola demonstranata u vreme održavanja "Zagrebačkog samita" glasila je čak "Bolje rat 1941. godine, nego pakt Zagreb-Beograd 2000. godine"...
       - Da, ali to govore oni koji bi u rat slali tuđu djecu. No, njima je jasno da do rata ne može doći. Jasno im je da ovdje sada postoji jedan europski kišobran. Ali oni se na taj način junače i tako žele sudjelovati u pljački u kojoj eventualno nisu dovoljno sudjelovali. To je ono što zanima te radikalne grupe. Niste vidjeli nijedan plakat na kome piše da traže posao, da su spremni prihvatiti bilo kakav posao za koji su kvalificirani. Ne, oni bi ratovali. A pošto nema rata, onda žele izoliranu Hrvatsku. Međutim, vidjelo se da su to sprege uskih krugova sa nekim medijima i to je na kraju potpuno propalo. Vidjele su se dvije poruke. Jedna iz hotela "Interkontinental" gdje se samit održavao i gdje je Europa otvorila svoja vrata Hrvatskoj i druga poruka ispred hotela, gdje je jedna uska grupa ljudi djelovala gotovo harlekinski. Nosili su nekakve guske i sve je to bilo prilično žalosno. Ali hrvatska javnost sasvim je svjesna da je naše mjesto u Europi, da ne želimo nikakav rat, nego suradnju sa susjedima. Budući da je predsjednik Koštunica ovdje došao kao gost Europske unije, a Hrvatska je bila samo domaćin, to svakako nije bila državna posjeta. No, i do njih će doći. Ako mogu surađivati Nijemci i Francuzi koji su uvijek ratovali, zašto to ne bi mogle Hrvatska i Srbija.
      
       Suprotno očekivanjima ovdašnje javnosti, predsednik Koštunica se nije izvinio u Zagrebu, ali vi niste insistirali na tome. Kako to?
       - Pustite isprike, isprika je jedna moralna kategorija i ostavimo to za kasnije. Sada treba surađivati sa Haškim sudom, isporučivati ratne zločince i spriječiti da se uporno promovira kolektivna krivnja. Narodi nisu ratovali. Ratovali su oni koji su bili upravljači, a onaj tko je okrvavio ruke, taj treba odgovarati. Prema tome, mi očekujemo jednu katarzu u Srbiji nakon izbora. Očekujemo baš te europske poruke. Da su Srbi izvan Srbije most suradnje sa Srbijom, a ne pravo za osvajanje drugih teritorija. Očekujemo da ćemo dobiti poruku da su nacionalne manjine zaštićene kao i svi drugi građani u Srbiji, da će se do kraja surađivati sa Haškim tribunalom i da će se isporučiti svi koje Tribunal traži. A što je još važnije, da će domaći sudovi procesuirati sve koji su činili ratne zločine. Da Srbija proradi kao pravna država. Jer nisu tenkovi išli iz Zagreba posuti cvijećem prema Beogradu, ali iz Beograda su dolazili tenkovi posuti cvijećem. Nisu zarobljenici zarobljavani u Srbiji pa su došli u hrvatske logore. Ali iz Hrvatske su hrvatski zarobljenici odvođeni u logore u Srbiji, od granice sa Srbijom do Niša. Mnogi su još izgubljeni, mi očekujemo i poruku gdje su i kako su završili ti naši građani. To su poruke koje očekujemo iz Beograda. A nakon toga sigurno ćemo surađivati, samo svi moramo poći od istih mjerila.
      
       Koliko god vas politički oponenti u Zagrebu kritikuju, u Beogradu vas danas doživljavaju kao prilično fleksibilnog političara, a donedavno ste bili "persona non grata", optužena za rušenje bivše države. Kako tumačite takvu promenu i porast popularnosti u susednoj državi?
       - Ovdje ja imam oponente samo u radikalnim krugovima i u medijskim krugovima koji su bili vezani za Tuđmanov režim. Oni još gaje neku iluziju da se mogu vratiti na vlast. Nisu u stanju procijeniti da od toga više nema ništa. Da je Hrvatska uzela jedan sasvim drugi kurs koji treba da koristi svim građanima. Moram reći da su me u Beogradu dočekali sasvim korektno kad sam došao. Ne mislim tu na političare. Protiv mene je bio Bora Jović, Milošević i oni koji su vodili taj režim. I vojni vrh. Oni su me dočekali s neprijateljstvom. Ali ja nijednu provokaciju na ulicama Beograda nisam doživio. Išao sam po restoranima, pojavljivao sam se među građanima, bio sam na pogrebu Juga Grizelja gdje sam došao samo s jednim čovjekom iz osiguranja. Mogao me svatko pljusnuti, gurnuti, mogao me pljunuti, ali ja nijednu provokaciju nisam doživio. Prema tome, situacija je, u stvari, sasvim drukčija.
       Kad je došlo do pobune u Hrvatskoj, želio sam sjesti s tim ljudima za stol. Pozvao sam sve predsjednike općina, njih šest koje su imale većinsko srpsko stanovništvo, da se nađemo i razgovaramo. Bilo je, istina, i radikalnih prijetnji, ali htio sam im reći da su to samo uski krugovi i da se ne trebaju plašiti jer mi želimo Hrvatsku kao pravnu državu. I oni su svi pristali. Osim Milana Babića iz Knina. On je jedini bio protiv i onda se drugi nisu usudili ići sa mnom na sastanak. Tada sam bio predsjednik Vlade Republike Hrvatske, a Babić je već tada komunicirao samo sa Slobodanom Miloševićem i tamo je dobijao zadatke.
       Pri jednom susretu sa Borisavom Jovićem prigovorio sam mu da prima Milana Babića i neke ljude iz Hrvatske i da bi bio red da i mene pozove, jer sam ja predstavnik svih građana Republike Hrvatske u Predsjedništvu SFRJ. Rekao sam mu "Slušaj Bora, kad bi meni došli Hrvati iz Vojvodine, iz Janjeva, sa Kosova, ja bih tebe zvao, jer ti si predstavnik Srbije i mi bismo zajedno razgovarali. Ovo nije korektno s tvoje strane". On je rekao: "U redu, kad sledeći put dođu, ja ću te zvati." I pozvao me. I razgovarali smo. Babić je bio samouvjeren, ali sam mu rekao da ga varaju, jer neće dobiti državu. Izgubit će sve, a nema potrebe da gubi. On je rekao da će državu dobiti prije ili kasnije. NJegova opčinjenost porukama koje su stizale od Slobodana Miloševića bila je tako velika da je on bio uvjeren da će ta Krajina biti država. Tamo su se zato pisale parole "ovo je Srbija" i sl.
       Ja sam jednom rekao da ne može Srbin u Hrvatskoj orati zemlju, a moliti Boga da kiša padne u Kragujevcu. To su mi jako prigovorili, ali sam zapravo govorio ljudima da su oni građani Hrvatske. Da u srcu treba da imaju svoju prvu domovinu i da s njom surađuju, ali da moraju biti lojalni građani Hrvatske i da tu treba da traže svoju poziciju. Kako bi bilo kad bi mi Hrvatima u Austriji, u Burgenlandu, govorili da će to jednom biti Hrvatska. Oni jesu porijeklom Hrvati, ali su lojalni građani Republike Austrije i jedino tako možemo zajedno surađivati. Htio sam da ta poruka dođe i do Srba. Mnogi su to, međutim, prihvatili kao provokaciju.
      
       Ali, verovatno ste svesni da je ljude u prvo vreme najviše iritiralo baš ono što se događalo iza kulisa službene političke retorike, počevši od simbola koji su ih podsećali na simbole države u kojoj su stradali. Govorilo se da je to iracionalan strah, spominjala se kolektivna paranoja, po novinama je bio vrlo ružnih pamfleta.
       - Moramo tu biti sasvim svjesni situacije u kojoj smo se našli. Jugoslavija se dijelila, Milošević je rekao da svi Srbi treba da žive u jednoj državi, da imaju pravo na samoopredjeljenje, jer to je način da svi budu u jednoj državi. Drugim riječima, da teritoriji na kojima oni žive, budu pripojeni državi. Međutim, Ustav tu mogućnost nije davao i Slobodan Milošević varao je vlastiti narod. Nije se moglo ići na samopredjeljenje naroda, nego na samoopredjeljenje država, republika. U tome je bila stvar. Ali Milošević je imao dvostruka mjerila. Kad je bila u pitanju Vojvodina, rekao je da je jasno da je to Srbija, jer tamo živi većinsko srpsko stanovništvo. Ali kad je Kosovo u pitanju, onda je bilo drugo mjerilo u igri. Tamo su Srbi zanemariva manjina, svega deset posto, ali to je "vekovna Srbija", Albanci tu ne mogu imati nikakva prava, jer su oni ispali manjina. I takvu je politiku tamo i vodio da bi na kraju slomio vrat. Srbija se tamo do kraja kompromitirala.
       Ono što je za ondašnje vrijeme bilo karakteristično, bilo je na jednoj strani Miloševićevo pozivanje Srba na okup, početak antibirokratske revolucije, priče da će Srbi doći do LJubljane, da će otresti čizme na Jelačić-placu u Zagrebu i sve će pasti kao kula od karata. Armija prelazi na stranu Srbije i običan čovjek misli da će to stvarno biti tako. A ako u tome sudjeluje, imat će i neke koristi kao Srbin zaslužan za stvaranje "Velike Srbije". Na drugoj strani imate Hrvate koji kažu "gledaj, ovi Srbi bi htjeli hrvatske dijelove odvojiti" i počinje kontrapropaganda koja mnogima dolazi do ušiju u smislu zaključka "svi su oni isti". I sad umjesto da se hrvatska politika, a to sam tada i predsjedniku Tuđmanu predlagao, ide boriti za Srbe u Hrvatskoj, jer su to njeni građani, umjesto da im kaže da nema "Velike Srbije", ni "Velike Hrvatske", nego samo Hrvatska u kojoj smo svi jednaki i moramo dalje zajedno živjeti, političari i mase su umjesto toga podlegli radikalima. Sve je završilo ratom koji je Slobodanu Miloševiću kasnije poslužio kao inicijalno paljenje za rat u Bosni. Kakva Virovitica, kakav Karlovac, kakav Karlobag! To je bila pjena koju su izbacivali razni Šešelji, nekakve vojvode koji su slali tuđu djecu u rat. A u ratu, znate, ginu oni koji se ne poznaju, baš zato jer ih tamo šalju oni koji se jako dobro poznaju.
      
       Oponenti vaše politike u Hrvatskoj povremeno vam ogorčeno prigovaraju zbog svedočenja pred Haškim tribunalom. Vi ste pravnik, i kako uvek napominjete, legalista. Kako onda doživljavate ovu instituciju, kao multinacionalnu pravnu savest sveta ili kao sredstvo političkog pritiska na "problematične zemlje"?
       - Kad bismo mi imali pravne države, svi zločinci bi već bili procesuirani. Ne bi bilo kolektivnog optuživanja, imali bismo već sjajnu suradnju. Krivci bi bili konkretni Srbi, konkretni Hrvati i konkretni Bošnjaci. Ali pošto nismo imali pravne države, a nemamo je još ni sada, nama je Haški tribunal došao kao dar s neba, da on individualizira krivnju i da mi budemo oslobođeni kolektivne odgovornosti. Zašto bih ja zato što sam Hrvat, zašto bi moja djeca, moji prijatelji, bili krivi zato što je netko ubio nečije dijete, neke civile? Neka onaj tko je to učinio za to i odgovara. Nema tog hrvatskog interesa za koji je potrebno učiniti ratni zločin. Ako do njega dođe, za to se mora odgovarati.
      
       Oni koji nisu glasali za vas misle da vaš Predsjednički ured čini sve da u javnosti kompromituje politiku pokojnog predsjednika dr Franje Tuđmana i članove njegove porodice. Kako to doživljavate? Porodica Tuđman čak je najavila da će tražiti sudsku zaštitu...
       - Pa svakako da u pravnoj državi svatko može tražiti sudsku zaštitu, pa i članovi obitelji Tuđman. Ali, tko god je sudjelovao u pljački, treba za to odgovarati, tko god je činio zločine, treba odgovarati, tko god je koristio svoju poziciju u državnoj ljestvici, a nije na to imao pravo, treba odgovarati i ja mislim da tako upravo štitim hrvatsku politiku i hrvatsku državu. Samo tako Hrvatska može biti prepoznatljiva. Ne može biti selektivne primjene zakona, ne može se ući u tuđu kuću i reći 'pa ovaj je otišao iz kuće, sad je to moje'. Do kuće se može doći nasljedstvom ili kupovanjem, ako nisi ni nasljednik ni kupac, ti si pljačkaš i ti nemaš pravo na tuđu kuću. A to se može primijeniti na sve one koji misle da su profitirali u bivšoj vlasti i da će tako ostati. Svi koji su profitirali, a na to nisu imali pravo, morat će izgubiti privilegije. I imaju pravo buniti se, pa i protiv mene.       
      
       Prilično ste omiljeni među novinarima, jer sa Pantovčaka odnedavno stižu zanimljive novosti o kojima se rado piše. Ponekad su to transkripti razgovora koji su se ovde vodili u vreme vašeg prethodnika, a često i dokumenti za koje se smatralo da su državna tajna...
       - Državna tajna je onaj dokument koji u određenoj proceduri biva proglašen vojnom ili državnom tajnom. A taj dokument po određenoj proceduri može i izgubiti tajnost i tad se može dati na uvid javnosti ili nekoj instituciji. Nijedan dokument koji smo ovdje našli, a to su tzv. transkripti razgovora koji su ovdje vođeni, nisu ni po kakvoj proceduri proglašeni ni vojnom a ni bilo kakvom drugom tajnom. I ovi koji mene zbog toga napadaju, to vrlo dobro znaju. Ali misle prevariti hrvatsku javnost. I to se javljaju oni koji su debelo profitirali u bivšem režimu i znaju da ću ih ja naći u ovim transkriptima, pa misle da će me tako zaustaviti. Znate, ne idu svi ti transkripti u povijest, velik dio ih ide u Hag.
      
       Druga vrsta kritike kojoj ste izloženi u javnosti tvrdi da ste, uprkos ustavnim promenama, zadržali većinu predsedničkih ovlašćenja bivšeg predsednika, uključujući i rezidenciju na Pantovčaku, kompleks na Brionima, nadzor nad tajnim službama. Kažu da ste se zapravo odrekli samo lente koju je nosio dr Tuđman. Jesu li u pravu?
       - Evo vidite, tu na zidu vise sva hrvatska odličja i ordeni. Ja nemam nijedan. Nijedan si nisam dao. Radi se ipak o podvalama. Tu nema nikakve nedoumice. Šef države mora imati svoj ured. Tu se prezentira i sama država. Prostor u kome se nalazimo bio je Titova vikendica, to nije građeno za ured, a nije ni funkcionalno. Vrlo bih rado otišao u Banske dvore koji su prikladniji, ali su tamo već vlada i premijer. Međutim, oni koji me kritiziraju da sam još ovdje sa svojim uredom, nikad nisu rekli gdje da se preselim. Na autobusni kolodvor da odem, nema smisla, na željeznički također, a ništa bolje mi nitko još nije ponudio. Ja sam zato da ovo posluži nekoj drugoj svrsi, ali nema adekvatne druge lokacije. Budžet nam je sada tako napregnut da se ništa novo ne može ni izgraditi. Ali čim pritisak malo popusti, rado ću se preseliti negdje bliže gradu. Što se tiče ljetovanja, ove godine sam bio na Hvaru sa svojom obitelji i to sam platio sam. Kad bih imao novca, možda bih i otišao na Brijune. Ja sam rekao, neka tamo ljetuju oni koji to sami mogu platiti, a ne da to ide na trošak državnog budžeta.
       A što se tiče predsjedničkih ovlaštenja, i sam sam se borio za to da nemamo više polupredsjednički sustav, nego parlamentarnu demokraciju. Sastavio sam komisiju najboljih pravnika kojima Hrvatska raspolaže. Predsjednik sada ne imenuje premijera i vladu, nego nudi mandat izbornom pobjedniku koji onda sastavlja prijedlog vlade koji parlament usvaja. Što se tiče obavještajnih službi, rekao sam još u predizbornoj kampanji da ih ne mogu kontrolirati, jer nemam nijednog mehanizma za to. A ni oni koji sutra dođu na moje mjesto. Pošto te službe ipak treba kontrolirati, neka to čini parlament. Da bih bio obaviješten, ipak moram sudjelovati u odabiru čelnih ljudi tih službi uz supotpis premijera. Nema tu nikakvih nepoznanica.
      
       Kakva je vaša saradnja sa premijerom Ivicom Račanom i njegovim ministrima? Može li se govoriti o jedinstvenoj politici hrvatskog državnog vrha i stabilnoj vlasti u zemlji?
       - Mislim da je vlast sasvim stabilna, vlada ima solidnu parlamentarnu većinu i u tom smislu je stabilna. Sada moramo početi sa decentralizacijom vlasti. Treba, zatim, napraviti reviziju privatizacije, procesuirati sve kriminalne slučajeve koji su još ostali izvan doticaja pravde. Tu se svi slažemo. Slažemo se i u vezi s otvaranjem Hrvatske prema Europi, ostvarivanja naše i želje i sudbine da se nađemo u Europi.
      
       Da li bi to mogao da bude i nacionalni interes Hrvatske? Je li to ulazak u Evropu, saradnja i pomirenje sa susedima ili su prioritet ipak pitanja ratne odštete, uzroka rata i odnosa pobednika i poraženih?
       - Ono što želimo je sukcesija bivše Jugoslavije koju što prije treba završiti. Imovinu treba podijeliti po zajednički dogovorenom ključu. Tu su zlatne rezerve, zamrznuta sredstva u inozemstvu, želimo riješiti pitanje arhiva, ali sve to korektno i sporazumno. Želimo podijeliti i nekretnine koji su po cijelom svijetu, a naše su zajedničko vlasništvo. Sada je to daleko lakše, jer je predsjednik Jugoslavije rekao da on traži prijem SRJ u međunarodne institucije, a to znači da se odriče sukcesije u korist Jugoslavije. Svi smo, dakle, sukcesori i to nam omogućuje da što prije uspostavimo dobre odnose sa susjedima. Što se Hrvatske tiče, više ne smijemo gledati u retrovizor i okretati se onome što je tko radio u ratu. To neka bude za povijest, neka se povjesničari time bave. Pred nama su današnji problemi i to veliki. Imamo tri stotine i šezdeset tisuća nezaposlenih, moramo aktivirati svoju privredu, kao zona sigurnosti moramo privući strani kapital. Hrvatska je sada realnost, sačuvali smo teritorij i granice, imamo vojsku i institucije pravne države, jedna demokratski izabrana vlast, bez obzira kakva je bila, otišla je sa političke scene, druga demokratski izabrana vlast je došla na scenu i to je dokaz zrelosti naše demokracije. Želimo funkcionirati kao pravna država koja će biti ugodna za život svim njenim građanima.
      
       U predizbornoj kampanji nastupali ste pod geslom građanina-predsednika koji je istovremeno predsednik svih građana Hrvatske. Kako se nosite s tom ulogom? Počelo je da se govori o vašem povišenom holesterolu, o posnoj kuhinji, o dijetama kojih se morate pridržavati? Smatrate li se zdravim čovekom?
       - Ima problema. Znate, kad sam ušao u predizbornu kampanju, imao sam normalan kolesterol. Kad sam završio kampanju, imao sam 6.2, a kad je porastao na 9.4, onda sam se malo konzultirao s liječnicima i sad je 7.4, dakle ima tendenciju pada. Ali gledajte, mi smo sada najveći dio posla ipak obavili. Država može funkcionirati, njene institucije su stabilne, tako da sada mogu slobodno reći da u ovih nepunih godinu dana nisam iskoristio nijednu svoju ovlast koja se u Tuđmanovo vrijeme čak ekstenzivno tumačila, sam sam pristao na to da ne koristim sve ovlasti koje sam imao, a sada kad su ustavne promjene provedene, držat ću se samo onoga što je u Ustavu zapisano kao moja obaveza. Tako će i pritisak na mene biti manji.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ