NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Treći čovek

U znak sećanja na svog dragocenog višedecenijskog saradnika, Redakcija donosi dosad neobjavljen zapis iz Mihizove zaostavštine, namenjen nezavršenom, trećem delu "Autobiografije - o drugima"

      Vratolomnom vožnjom, daltonistički ne razlikujući crveno i zeleno svetlo, vozi me Ratko Dražević u hotel Metropol i kaže:
       - Čuj, ovako ćemo! Ti mu skreši u brk da scenario ne valja i kaži mu kako da ga popravi, ja ću mu skresati procenat, pa ako oće-oće, ako neće - uzdravlje i do viđenja!
       Čovek kome sam imao da skrešem u brk da mu scenario nije dobar bio je, ni manje ni više, no - Orson Vels.
       - Prvo i prvo, on ne nosi brkove, a drugo, znaš li ti, Ratko, koja je on veličina u filmskoj umetnosti? Kako da solim pamet čoveku koji je već svojim prvim filmom napravio jedno od najznačajnijih dela svetske kinematografije?
       - Znam ja ko je on, al' znam i da su svi njegovi poslednji filmovi finansijski propali načisto, pa ne može u svetu da nađe producenta. Da može, ne bi dolazio kod nas!
       Orson Vels je ponudio Avali na koprodukciju svoj scenario za glomazan, veoma skup istorijski spektakl iz vremena krstaških ratova i sinopsis za film Ponoćna zvona po Šekspirovim komedijama. On bi, predlagao je, kao svoje učešće uneo u filmove sebe kao režisera i glumca (i tražio je za to neuobičajeno visok procenat od prodaje filma), sve ostalo imala bi da finansira Avala.
       Mene je privukao sinopsis po Veselim ženama vindzorskim, Henriku IV i nekoliko drugih Šekspirovih dela, prosto sam opipljivo video Orsona Velsa, onako krupnog, impresivnog u raskošnoj ulozi Falstafa.
       Ratko za Šekspira ni da čuje:
       - Šta sladiš ti tu meni, Orson Vels je ko stvoren i baš je u pravim zrelim godinama za tog Falstafa, kako li se zove! Bio je on kao stvoren i za onu crnčugu Otela. Snimio je taj film, pa mu sad producent cvili u bankrotu i dugovima do guše. Šekspira ne pominji, ne da čujem i bog! Pregovaraćemo samo o krstaškom ratu pa i to jedino ako pristane da popravi scenario i prepolovi budžet za film i svoje učešće.
       U apartmanu u Metropolu Orson Vels nas dočeka ljubazno i ponudi pićem. Ratko me predstavi kao svog stručnog saradnika i ustupi mi reč.
       Da smanjim očiglednu pretencioznost svoje uloge, ja je još podvukoh i pokušah da je omekšam prastarim sredstvom neravnopravnih susreta - laskom. Rekoh da znam pred kim sedim i kako je neumesno da ja, anonimni dramaturg iz beznačajne kinematografije, dajem savete i preporuke tvorcu Građanina Kejna, ali me moja služba i interes preduzeća u kome radim na to obavezuju.
       Ratko se mrštio na moje svilenisanje, a Građanin Kejn samo izvi obrve i rezervisano procedi:
       - Da čujem.
       Govorio sam dugo i činilo mi se pametno. Scenario je pre opširan, razdešen, nedozvoljivo trom za film akcije i spektakla. Preveliki broj nedovoljno profilisanih pratilačkih ličnosti i nepotrebne digresivne scene usporavaju ritam filma i ometaju protagoniste u razvoju. Kako sam iz iskustva znao da uopštene primedbe ne znače mnogo, predlagao sam konkretna rešenja, producentski jeftinija i efikasnija, štrihove i skraćenja, spajanja nekih ličnosti, zaoštravanje dramatike scena i moguće dodatne crte prilično bledom liku glavnog junaka.
       U početku bacao sam obazriv pogled na čoveka kome govorim, a sa njegovog zakopčanog lica nisam mogao da pročitam ništa. Sve više sam se, kako to kod mene biva, zagrevao sopstvenim rečima i idejama. Mora biti da sam žestoko preterao, jer Orson Vels, paleći po drugi put svoj ugašeni tompus, šumno izdahnu dim iz širokog meha svojih ogromnih pluća, prekide me i saseče:
       - Slušajte, gospodine! To Vi kad budete pisali svoj sopstveni scenario ili kad Vam neko to dozvoli, primenjujte te svoje recepture, a ja dalje da Vas slušam neću.
       Okrete se Ratku:
       - Mene zanima hoće li Avala-film i pod kojim uslovima da uđe u produkciju ovog scenarija tako kako je napisan? Tel ljuel!
       Dražević tvrdo i ledeno postavi uslove: obavezna prerada scenarija, prepolovljen budžet i režiserov procenat.
       Orson Vels odlučno odbi.
       Nasta mučna tišina.
       Ja je prekidoh. Nezadovoljan i glupom prepotencijom svoje prethodne intervencije i još više njenim ishodom, prekrših Ratkov non imprimatur na Šekspira i otpočeh razgovor o Ponoćnim zvonima. Iskreno ubeđen ubedljivo sam isticao vrednost i nosivost ideje, inteligentno i skladno uklapanje u celinu odlomaka iz četiri Šekspirova dramska dela. Dramatizator u meni nije mirovao i predložih zamenu jedne scene iz Henrika V drugom, kraćom i efektnijom. Podsećao sam da ove godine svet slavi četiristogodišnjicu Šekspirovog rođenja i unapred video Velsov film kao glavni događaj sezone.
       Falstaf živnu. Goropadni lav preobrati se u čudno umiljato, pripitomljeno zvere. Bila je to sada druga ličnost: srdačna, žovijalna, duhovita. Živo je stupio sa mnom u razgovor, vrcalo se od njegovih dosetki, aforizama, komparacija, prisećanja i sasvim neočekivanih povremenih autoironičnih ispada protiv sebe sama. Nije se to više reditelj borio za svoj projekat, to je veliki filmski umetnik strasno uživao u svojoj ideji i rado je delio sa nekim ko ga razume i podržava.
       Dugo bismo mi tako šekspirisali, on na omiljenu, ja na zabranjenu temu, da nas ne prekide Dražević. Ustade, uprepodobi se i pokuša nemoguće - da bude učtiv: iskreno mu je žao, kaže, što Avala ne može da se izloži riziku skupog i finansijski neizvesnog filma; ovoga puta nismo, nažalost, uspeli da se sporazumemo, ali možda jednom drugom prilikom.
       - Ima više dana nego kobasica - zaključi Dražević i dodade da će Avala (nije na to bila obavezna) snositi troškove Velsovog puta i boravka u Beogradu, pa stade da se prašta.
       Razgovor je vođen na francuskom i Orson Vels nas isprati jednim rezigniranim:
       - Dommage!
       Sedajući za volan, Dražević svoju rezignaciju iskaza na srpski način:
       - E, jebi ga! Svrši se i ovo!
       - Svrši se kobasicama - obrecnuh se ja.
       - Šta fali kobasicama!?
       - Fali im to što ih vi levi revolucionari, materijalisti, glupo zloupotrebljavate. Tvoj kolega Pera Todorović...
       - Koji Pera?! Nemam ja nikakvog kolegu Peru Todorovića.
       - Nemaš ga ti, imao ga je tvoj Svetozar Marković. E, vidiš, taj tvoj kolega - samo što ćeš ti od revolucionara postati policajac, a on renegat - napisao je u mladosti da par dobrih kobasica i njihov kobasičar vrede više od Šekspira i njegovih dela.
       - E, to si se baš lepo setio - smejao se Ratko - vodim te zato u Maderu na kobasice.
       Celu jednu nedelju, iz dana u dan, spopadao sam Draževića da promeni mišljenje, da pokuša da za kofinansijera Ponoćnih zvona dobije nekog od velikih američkih distributera, Kolumbiju ili Junajted artists. Nije popuštao i ja već digoh ruke od propalog posla kad me on jedno jutro iznenadi:
       - Razgovarao sam sinoć sa Frankovićem iz Kolumbije. Nije rekao ne! Traže da vide scenario, podelu i budžet. Celo sam jutro jurio Orsona Velsa po belom svetu.
       Ratka je telefon slušao kao da je počeo da telefonira od malih nogu dok je sa svojim tetkom Minom čuvao ovce po bačijama na Kopaoniku. Našao je Velsa u Činečiti u Rimu.
       - Šta kaže? - pitao sam nestrpljivo.
       - Kaže, a uživa badža što sam se zajebao, da smo zakasnili. Prekjuče je potpisao ugovor sa Špancima, a distributer će po svoj prilici biti "Junajted artist". Ali, ti si dobio kompliment! Pozdravite, kaže, onog momka što je sa vama bio na pregovorima. Ima interesantne ideje. Drzak je, ali je inteligentan. Sheekdž but intelligent.
       Tako ja dobih priznanje, Ratko (koji je mene pomalo smatrao svojim ličnim vlasništvom) priliku da telali ovu rečenicu po celom Beogradu, a Treći Čovek špansku produkciju Ponoćnih zvona sa sobom, Kitom Baksterom, DŽonom Gilgudom, Žanom Moro, Marinom Vladi, Fernandom Rejom i Margaretom Raderford u nosećim ulogama. Bio je to jedan od retkih kasnih filmova Orsona Velsa koji nije doživeo finansijski fijasko.
      
       (BORISLAV MIHAJLOVIĆ MIHIZ)


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu