NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Preokret u 10 tačaka

Ograničeni kontakti van očiju javnosti su mogući i do sada su i jedna i druga strana poslale signale da su na njih spremne

      Političke vođe kosovskih Albanaca izgleda dobro znaju da je "rat nastavak politike drugim sredstvima" i ne ustežu se da se late oružja svaki put kada im se za to ukaže prilika. Za to imaju najmanje dva jaka razloga: prvo, njima je poznato da je Kfor na Kosovo došao da bi štitio Albance od Srba a ne Srbe od Albanaca i, drugo, oni znaju da izgleda, ni nova vlast u Srbiji još nije pronašla način kako da se Albancima, suprotstavi a da na sebe ne navuče gnev međunarodne zajednice, bolje rečeno Sjedinjenih Država i NATO-a. Stanje na jugu Srbije posle upada oko hiljadu dobro naoružanih albanskih gerilaca u "zonu bezbednosti" postalo je svojevrsna politička bomba koja otkucava preteći da Srbiju uvuče u još jednu spiralu nasilja i sukob sa Zapadom ili da na političku scenu vrati pristalice starog režima što bi imalo gotovo podjednako pogubne posledice. Dilema "intervenisati ili ne intervenisati" nametnula se u javnosti uoči republičkih izbora 23. decembra pre kao refleks jedne stare i neuspele politike i odsustva ozbiljnih političkih inicijativa nego kao okvir za suštinski drugačiji prilaz kosovskom problemu i svemu što je s njim u vezi.
       Pretpostavimo da su nove vlasti u zemlji ipak odlučile da nalože vojsci i policiji da silom isteraju albanske gerilce iz njihovih uporišta u "zoni bezbednosti" koja je juna prošle godine uspostavljena unutar srpske teritorije duž (još uvek) administrativne granice sa Kosovom i Metohijom. Zabluda da će SAD i NATO tolerisati brzu i efikasnu vojno-policijsku operaciju, srpsku verziju "Bljeska" ili "Oluje" izgleda da je navela prošle godine režim Slobodana Miloševića u avanturu koja se završila oružanim sukobom sa NATO-om i gubitkom suvereniteta nad Kosovom i Metohijom. Drugim rečima, vojno-policijska operacija u "zoni bezbednosti" na jugu Srbije mogla bi biti klopka iz koje bi se teško izašlo i jedino što u ponašanju aktuelne vlasti u Beogradu čudi je to što je ona uočena u minut do dvanaest, neposredno pre isteka ultimatuma postavljenog albanskim gerilcima.
       Političku cenu ima i pasivnost pred ukopanim pripadnicima OVK i očekivanje da će samo diplomatija i novostečena naklonost Zapada biti dovoljni da razreše ovu krizu u interesu Beograda. Za pristalice prethodne vlasti stanje na jugu Srbije nije znak slabosti nove vlasti nego i dokaz da ipak "Zapad nije napadao Srbiju zbog Miloševića nego Miloševića zbog Srbije" a da je konačni cilj uništenje i "treće Jugoslavije" i same Srbije na čemu velikim delom počiva njihova predizborna propaganda.
       Stoga se, prema ovom problemu, i od sadašnje i od svake buduće vlasti u Srbiji i Jugoslaviji očekuje politika na osnovu koje će se ceniti i sposobnost Beograda da uspešno igra ulogu koja mu, hteo to ili ne, pripada na nemirnom jugoistoku Evrope. Elementi jedne politike prema kosovskom problemu i čitavom sklopu srpsko-albanskog sukoba mogli bi se sažeti u sledećih deset tačaka.
      
       1. Sprovođenje mandata Unmika i Kfora iz Rezolucije Saveta bezbednosti UN 1244
       - Rezolucija SB 1244 će u dužem vremenskom periodu verovatno ostati glavni dokument UN na kome će počivati politika međunarodne zajednice prema Kosovu iz jednostavnog razloga što je teško zamisliti da bi Savet bezbednosti mogao da postigne kompromis za njenu reviziju. Međunarodna administracija, međutim, nije uspela da ostvari svoju misiju ni u pogledu demilitarizacije Kosova (OVK je formalno raspuštena ali su njene strukture očuvane u Kosovskom zaštitnom korpusu) ni u pogledu razoružanja paravojnih grupa. Političko i etničko nasilje se nastavlja a na njegovoj meti su srpsko i ostalo nealbansko stanovništvo kao i politički neistomišljenici među samim Albancima.
       Utisak je da su Unmik i Kfor, čiji je mandat da garantuju bezbednost lica i imovine i povratak izbeglica, češće spremni da pomognu iseljavanje nealbanskog stanovništva nego povratak izbeglica. U drastičnom porastu je kriminal a prema podacima američke organizacije "Pravnici protiv droge" promet narkotika na Kosovu prošle godine je udvostručen. Upadi u opštine Preševo i Bujanovac i pritisak na saobraćajnicu Niš-Skoplje ugrožavaju Makedoniju i bezbednost u širem području južnog Balkana. Ocene da "raspad Jugoslavije nije završen dok Kosovo i Crna Gora ne dobiju nezavisnost", predlozi o održavanju konferencije dejtonskog tipa povodom Kosova (Ričard Holbruk) i opštih izbora na Kosovu i Metohiji u proleće 2001. godine mogu samo prejudicirati rešenja koja ne vode stabilizaciji juga Balkana.
      
       2. Reafirmacija političkog sporazuma iz Rambujea
       - Sama rezolucija (član 11), mandat Unmika na Kosovu, počiva na političkom delu dokumenta iz Rambujea koji je albanska strana prihvatila dok ga je srpska odbacila zbog vojnih odredbi i odredbi o budućem statusu pokrajine. Najveći deo teksta, međutim, počiva na Hilovom papiru koji je krajem 1998. godine imao više revizija i koji je uzeo u obzir i pokušao da nađe kompromis između srpskih i albanskih stavova. Drugim rečima, reafirmacija ovog dokumenta ima svoju pravnu osnovu. Glavni razlozi zbog kojih je zvanični Beograd ovaj dokument odbio otpali su već samim ishodom rata dok sporazum iz Rambujea i u političkom i u vojnom pogledu sadrži mnogo povoljnija rešenja nego Vojno-tehnički sporazum iz Kumanova. Na primer, sporazumom iz Rambujea predviđeno je da na Kosovu i Metohiji bude raspoređeno 5 000 jugoslovenskih vojnika i policajaca, Kumanovskim sporazumom taj broj je sveden na 1 500 ali sve do danas njima nije dopušteno da se vrate u pokrajinu.
      
       3. Revizija Kumanovskog sporazuma
       - Nepreciznosti Vojno-tehničkog sporazuma ostavile su prostor za upade albanskih gerilaca u tri opštine na jugu Srbije, stvaranje Oslobodilačke vojske Preševa, Bujanovca i Medveđe i tekuću krizu na ovom delu teritorije Srbije. Stoga se danas predlaže, između ostalog, da se pored "zone bezbednosti" unutar teritorije Srbije slična zona uspostavi unutar teritorije Kosova kao i da Vojska Jugoslavije i Kfor podele odgovornost za njihovo obezbeđenje i uspostave odgovarajuće oblike koordinacije i saradnje. NATO, međutim, odbacuje inicijative za reviziju ovog sporazuma tezom da "ima poverenje u nove jugoslovenske vlasti ali ne i u komandu Vojske Jugoslavije i specijalne snage policije".
      
       4. Ulazak Jugoslavije u program "Partnerstvo za mir"
       - Navedeni problemi u primeni Vojno-tehničkog sporazuma iz Kumanova mogli bi se ublažiti i otkloniti ulaskom Jugoslavije u program NATO-a "Partnerstvo za mir" koji danas okuplja gotovo sve zemlje bivše Istočne Evrope, uključujući Rusiju. Za veliki deo srpskog javnog mnjenja NATO će još dugo godina biti oličenje agresije ali je teško zamisliti da bi se teški bezbednosni problemi vezani za Kosovo a delimično i za Bosnu i neka druga područja mogli rešiti izvan ovog okvira. To je, uostalom, bio razlog zbog koga je i Moskva dosta rano ušla u ovaj program i razvila složene oblike odnosa i saradnje sa Severnoatlantskim paktom.
      
       5. Dijalog s kosovskim Albancima
       - Politički preuranjeni pokušaji srpsko-albanskih kontakata poput posete Adema Demaćija Beogradu ili konferencije koju je "Projekt za etničke odnose" Prinstonskog univerziteta organizovao početkom decembra u Atini pokazali su da još uvek nema uslova za politički dijalog vlasti u Beogradu i kosovskih Albanaca. Demaći je svojim dobronamernim slušaocima u Beogradu "skresao u brk" šta Albanci misle o Srbima i budućnosti Kosova, ali je pravu političku štetu albanskoj strani napravio kada je na pitanje o sudbini nestalih i otetih Srba na Kosovu odgovorio da su oni verovatno svi mrtvi jer "OVK nije imala vremena da brine o zarobljenicima".
       Dijalog je stoga moguć jedino o humanitarnim pitanjima kao što su sudbina nestalih i otetih Srba na Kosovu i pitanje albanskih političkih zatvorenika u Srbiji. Jedan broj albanskih političkih zatvorenika u srpskim zatvorima, poput Fjore Brovine, oslobođen je zahvaljujući zahtevima demokratske javnosti u Srbiji koja danas s pravom očekuje da se i Brovina i druge javne ličnosti i organizacije među kosovskim Albancima (na primer, Kosovski helsinški komitet) zauzmu za oslobađanje otetih i nestalih Srba ili otkrivanje istine o njihovoj sudbini.
      
       7. Mere za jačanje poverenja i bezbednosti
       - Kontakti na nivou humanitarnih i drugih nevladinih organizacija mogu biti od velikog značaja za otvaranje do sada gotovo nepostojećih kanala komunikacije srpske i albanske strane kao prve u nizu mera za jačanje poverenja i bezbednosti. Pokušaj predsednika SRJ, Vojislava Koštunice, da obraćanjem lideru Demokratskog saveza Kosova, Ibrahimu Rugovi, uspostavi direktan kontakt završio se neuspehom i oštrim odgovorom Rugove u intervjuu nemačkom nedeljniku "Špigl". Ograničeni kontakti van očiju javnosti su, ipak, mogući i do sada su i jedna i druga strana poslale signale da su na njih spremne izvan formalnih i, naročito, političkih okvira.
      
       8. Normalizacija diplomatskih odnosa sa Albanijom
       - Iako su i srpska i albanska javnost veoma osetljive na pitanje normalizacije diplomatskih odnosa dve zemlje ona bi, nesumnjivo, bila u interesu mira i stabilnosti u čitavom regionu, uključujući Kosovo. Za razliku od nacionalnih, gerilskih ili terorističkih pokreta države su racionalni činioci a u svojim diplomatskim odnosima dužni su da se pridržavaju normi koje su prihvatili članstvom u UN, OEBS-u i drugim međunarodnim organizacijama, kao što je to slučaj i sa Albanijom i Jugoslavijom. Pri tome, poruke vlade u Tirani da "želi da govori u ime svih Albanaca na Balkanu" ne bi trebalo ni da zbune ni da obeshrabre: dužnost vlada i jeste da štite legitimne interese svojih sunarodnika širom sveta a u konkretnom slučaju verovatno je da bi bilo bolje da to čini albanska vlada u okviru međunarodnih normi nego paravojne grupacije OVK na Kosovu.
      
       9. Intenziviranje odnosa državnih organa SRJ sa Unmikom i Kforom
       - Situacija na jugu Srbije kao i na samom Kosovu i Metohiji nalaže veoma intenzivne kontakte jugoslovenskih državnih organa sa Unmikom i Kforom. Da li su za tu svrhu dovoljni odgovarajući državni komiteti ili bi bilo potrebno formirati i specijalizovane resore (ministarstvo za Kosovo) stvar je političkog opredeljenja ali nema sumnje da je potrebno relativno brzo utvrditi strateška opredeljenja povodom ovog pitanja i obezbediti im nacionalni konsenzus ali i međunarodnu podršku.
      
       10. Zajednički stav Srbije i Crne Gore prema kosovskom problemu
       - Jedna od možda najvećih grešaka režima Slobodana Miloševića bila je što je istovremeno otvorio političke frontove i prema Crnoj Gori i prema kosovskim Albancima. Vlasti u Podgorici niko nije pitao ništa ni o Rambujeu, ni o ratu sa NATO-om niti o bilo čemu što je vezano za kosovski problem. Tokom prošlogodišnjeg rata Podgorica je bez mnogo oduševljenja prihvatila jedan broj izbeglica sa Kosova sledeći politiku međunarodne zajednice dok je sve donedavno snosila veliki deo posledica međunarodnih sankcija prema SRJ uprkos tome što je njena politika bila sve dalja od politike Miloševićevog režima. Postoje, međutim, brojni razlozi zbog kojih bi, sve dok postoji srpsko-crnogorska federacija, stavovi Beograda i Podgorice morali biti usaglašeni i kada su u pitanju unutrašnji i kada su u pitanju međunarodni aspekti kosovske krize.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu