U prošli petak, a u skladu sa prognozama, predsjednik Srpske je povjerio mandat za sastav vlade lideru PDP-a dr Mladenu Ivaniću. I mada je nakon inauguracije predsjednika i potpredsjednika Republike (Šarović i Čavić), konstituisanja parlamenta i izbora "spikera" (Kalinić) tako obavljen i pretposlednji korak u zaokruživanju nove garniture vlasti kod "prekodrinskih Srba", tek sada sve postaje komplikovano i neizvjesno...
       Baš kod formiranja nove izvršne vlasti zatvorio se, naime, začarani trougao. Nadležni stranci su višekratno i eksplicitno najavili da će, ukoliko ministri iz SDS-a uđu u vladu, uskratiti neophodnu inostranu finansijsku podršku. Pobjednička SDS, pak, nema interesa da predlaže mandatara koji će joj uskratiti legalan i legitiman pristup izvršnoj vlasti. A mandatar Ivanić je, opet, svjestan da bez podrške prvih ne može dugo ostati a bez podrške drugih ni postati premijer. Kao iskusan političar, on, naime, dobro zna da će SDS teško prihvatiti izlaz u vidu neke nestranačke vlade eksperata koja bi zadovoljila strance. Kao što kao iskusan ekonomista, takođe dobro zna da bez redovne infuzije evra i dolara, nema dugog života ni domaćoj privredi, ni vladi, pa ni njemu kao premijeru.
       Tokom prethodnih pet godina, međunarodni implementatori Dejtonskog sporazuma u BiH bezuspješno su nastojali da sve tri ratne stranke pomjere sa vlasti. Favorizovanje građanske odnosno socijaldemokratske alternative, poput Lagumdžijine SDP, Zubakove NHI i Dodikove SNSD davalo je ograničene efekte, a defavorizovanje SDS-a, HDZ-a i SDA pokazalo se čak kontraproduktivno. Smjene, diskvalifikacije i zabrane "ekstremnih nacionalista" samo su im povećavale popularnost u sva tri nacionalna korpusa. A ovakve autoritarne intervencije OHR i OSCE predstavljale su ove ispostave UN i EU kao nedemokratske i antidemokratske. Nova izmijenjena strategija, pripremljena za posljednje izbore, glasila je: podrška umjerenim nacionalističkim partijama centra kako bi najprije uzele glasove "ekstremno nacionalističkim ratnim strankama" potom se pridružile građanskim, to jest socijaldemokratskim. To objašnjava i upadljivo međunarodno gledanje kroz prste Silajdžiću i Ivaniću, koji su nekažnjeno vodili nacionalno agresivnije predizborne kampanje nego SDA i SDS.
       Što se tiče izbornog rezultata, nova formula, koja dosta podsjeća na septembarsku beogradsku (umjereni nacionalista Koštunica plus građanski DOS), izgledalo je da je sve u najboljem redu. Međutim, partije centra (Stranka za BiH i PDP) nisu se opredijelile za postizborno sastavljanje parlamentarne većine sa SDP-om i SNSD. Ispostavilo se, naime, da su ti "centrumaši" Silajdžić i Ivanić, dosljedno svojim nacionalno obojenim kampanjama, lakše našli zajednički jezik sa SDA odnosno SDS. OHR i OSCE nisu krili svoje razočarenje ali ni spremnost da sa kompromitovanih administrativnih pređu na ne manje efikasne ekonomske sankcije. Zaprijetili su da će ratnim partijama u oba entiteta ostaviti da same spasavaju svoje nesamoodržive privrede. Razapeti između SDA i SDS, koji imaju legitimitet da imenuju mandatare i uslovljavanja EU i SAD, koji takođe imaju suvereno pravo da odluče kome hoće a kome neće da daju svoje pare, Silajdžić je otišao u inostranstvo na liječenje a Ivanić u Sarajevo u obilazak inostranih ambasada i Banjaluku u obilazak lokalnih stranačkih direkcija.
       Preciznije rečeno, mandatar za novu vladu RS uglavnom manevriše između američkog ambasadora Milera i lidera SDS-a Kalinića. Pokušavajući sa mnogo, njemu svojstvene, diplomatske vještine da ubijedi prvog da prihvati barem simboličan broj ministara iz reda stranke koja je demokratski osvojila najveće povjerenje naroda, a drugoga da prihvati ekspertsku vladu u koju će SDS predložiti samo nekolicinu i to bar formalno vanstranačkih ministara. U tom delikatnom pregovaranju koje traži mnogo strpljenja, takta, istrajnosti, sigurno niko od lokalnih političara nije ravan Ivaniću. Ali, mora se reći da su mandataru, sa mnogo požrtvovanja pomogli i predsjednik i potpredsjednik Republike te spiker parlamenta u svojstvu užeg rukovodstva pobjedničke stranke. Da bi povećali međunarodni kredibilitet SDS-a, oni su, naime, u posljednjih nekoliko nedjelja pokazali toliki stepen kooperativnosti da OHR-u i OSCE-u ponestaje mašte da im postave uslove koje oni ne bi bili spremni odmah da prihvate i potpišu. Već su crno na bijelo pristali i na jačanje zajedničkih organa, i na obnovu svih džamija, i na objedinjavanje oružanih snaga, i na isporučivanje haških optuženika. Zato postaje zaista čudno zašto na to već do sada nisu pozitivno reagovali stranci, odnosno zašto na to već do sada nije negativno reagovalo nacionalno biračko tijelo.
       Ivanić uživa uravnotežene simpatije i u zemlji i u inostranstvu kao jedan od rijetkih političara u Srpskoj koji je bio javno prisutan od početka građanskog rata ali uvijek na distanci od vlasti, te samim tim i bez hipoteka i ove još aktuelne i njoj prethodeće vlade. Dva prethodna mandata koja je već ranije dobijao, jednom od lijevog a jednom od desnog bloka stranaka, istina nije realizovao. Taj dvostruki mandatarski neuspjeh u pokušajima promovisanja vlada nacionalnog jedinstva, Ivanić je uspio da predstavi javnosti kao gest dosljednog političara kojem je više stalo do principa nego do vlasti.
       No, ukoliko bi se isti ishod ponovio i po treći put, u javnom mnjenju bi to već vjerovatno bilo protumačeno kao hroničan lični nedostatak motivacije i energije, odlučnosti i hrabrosti. Tim prije što njegova "igra isključivo na sto odsto sigurno" u očima bosanskih Srba ionako predstavlja slabost ovog odista najpopularnijeg političara u RS koji je na individualnom autoritetu preko noći izgradio jednu od najjačih srpskih stranaka. Ivanić je i sam toga potpuno svjestan. Zato bi, bez obzira što mu se po glavi vjerovatno već vrte neke druge manje riskantne kombinacije, ovoga puta i radi vlastite političke budućnosti, morao da formira vladu. Pa makar to bilo, kako već najavljuje, na svega četiri mjeseca.
       U SDS-u zato već strahuju da poslije sto dana ne bi uslijedila premijerova ostavka koja bi Kaliniću, Šaroviću i Čaviću ostavila odriješene ruke za sastavljanje neke nove većine sa SNSD, nego da bi Ivanić mogao biti taj koji bi formirao takvu većinu sa istim partnerom da bi obezbijedio priliv kasnije još potrebnijih ino-sredstava. S obzirom na protivrječnost između vanjskih i unutrašnjih pritisaka, treba očekivati da će Ivanić, u svakom slučaju, čekati posljednji zakonski rok da predloži vladu, kako bi i posljednji od predviđenih 40 dana iskoristio za omekšavanje i Milera i Kalinića.
       Međunarodna zajednica, međutim, istovremeno i nezavisno, vodi spornu paralelnu akciju, koja u velikoj mjeri relativizira problem vlade RS. Prvo, uvođenjem svojih komesara u ključna ministarstva, poput unutrašnjih poslova, finansija i sl., stvara praktično kabinet u užem sastavu podređen isključivo i direktno OHR-u, pa premijer entitetske vlade ostaje nadležan za manje važne resore. Drugo, forsiranjem, na nivou BiH, "alijanse za promjene" koju čini većinski savez poslanika svih parlamentarnih stranaka izvan trolista SDA-SDS-HDZ, stvara institucionalni oslonac prenošenja težišta vlasti iz entiteta u zajedničke organe.
       Možda će tako projektovanu razvlašćenu vladu Ivanić lakše i sastaviti i tako doći do mandatarske treće sreće.
      
       NENAD KECMANOVIĆ