NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Slava jednoj sramoti

Najpoznatiji viktorijanski pisac Oskar Vajld osuđen je kao homoseksualac na najtežu zatvorsku kaznu. Umro je ponižen i odbačen. Posle sto godina, na svečanom komemorativnom skupu, unuk njegovog ljubavnika svirao je na klaviru irskoj predsednici Meri Mek Alis

      (Specijalno za NIN iz Dablina)
      
       Dok je DŽejms DŽojs pisao "prljavo", a živeo kao svetac, Oskar Vajld je pisao pitko i lepršavo, a živeo skandalozno. DŽojs je bio samotnjak i namćor, a Vajld je bio najzabavniji čovek Londona. Princ od Velsa bio je jednako nestrpljiv da ga upozna, kao poznate dame i glumice krajem prošlog veka u Londonu, Dablinu i Parizu. Rasipnik genija, kako ga najkraće opisuju njegovi biografi, očaravao je publiku više svojim nastupom nego svojom umetnošću. "Da bi neko ušao u najbolje društvo, on mora ljude da zabavi, ili bar da ih šokira", govorio je Vajld.
      
       Šokiranje Londona
       Oskar Vajld šokirao je London talentovano i neprestano. Kada ga je na premijeri jedne njegove drame publika ogromnim aplauzom izmamila na binu, izašao je pušeći cigaretu, što je u to vreme bilo novo i drsko ponašanje. Zatim je zahvalio publici na "inteligentnom prijemu ove predivne drame; vidim da vam se svidela skoro koliko i meni".
       Skromnost mu nije bila vrlina, pa je izjavio : "Na putovanja uvek nosim svoj dnevnik. U vozu mi je potrebno senzacionalno štivo." Na putu za Ameriku, na carini je teatralno izjavio: "Nemam ništa da prijavim osim svog genija." "Volim London!" rekao je jednom, "Komponovan je od divnih idiota i briljantnih ludaka, baš onako kako društvo treba da izgleda." Verujući da "ništa nije tako uspešno kao preterivanje", bio je sklon uživanjima u jelu i piću, novcu, zabavama. Oskar je pričao o svakoj temi na svetu, sve je znao, u sve se razumeo. Satima je mogao da zabavlja publiku smišljajući priče "u letu", vesele prirode, zabavan, duhovit, dečačkog duha."Želim da probam sve plodove iz svetske bašte!" izjavio je nadahnuto, ne znajući da će mu ta želja doći glave. Naime, šokiranje Londona otišlo je predaleko onda kada je četrdesetogodišnji Oskar Vajld, srećno oženjen i otac dva sina, spoznao svoju homoseksualnost zahvaljujući 17- godišnjem zavodniku Robiju Rosu. Ros će do kraja ostati njegov najverniji prijatelj, ali ne i najveća ljubav.
       "Jedna od najvećih romansi viktorijanskog doba bila je ljubavna veza između Oskara Vajlda i mladog lorda Alfreda Daglasa, zvanog Bouzi. Bouzi je najpre bio očaran romanom "Slika Dorijana Greja". Dvostruko mlađi od Vajlda, dekadentni lord anđeoskog lica, zaveo je pisca i postao njegova najveća ljubav i uzrok njegove propasti. Bouzijev otac markiz od Kvinsberija, autoritaran, ali i uticajan, rešio je da uništi Vajlda, podigavši tužbu protiv njega. Iako je perverzni mladi lord bio veća opasnost za Vajlda nego obratno, Vajldu je sudija zbog "nakaznog ponašanja" izrekao najgoru moguću kaznu - dvogodišnji prinudni rad. Bouzi je Vajlda uvukao u krug mladih muških prostitutki, sa kojima je orgijao s vremena na vreme, koje je Bouzijev otac kasnije potplatio da svedoče na sudu o Vajldovoj perverznosti. Viktorijanski London okrenuo je tada leđa Oskaru Vajldu, lordu reči, dotadašnjem najomiljenijem žitelju. Od najpoznatijeg viktorijanskog pisca postao je preko noći najpoznatiji viktorijanski kriminalac. NJegova porodica je posle sudskog skandala emigrirala u Švajcarsku, promenivši prezime u Holand. Žena ga je jednom posetila u zatvoru.
       "Ja sam Irac po rođenju, Englez po odgoju, osuđen da koristim jezik Šekspira." Zaljubljen u život i večiti optimista, do svoje 40. godine nije proveo nijedan dan nesrećan.
       Govorio je da se ljudi i te kako procenjuju po svom izgledu, u zrelim godinama izgledao je kao predimenzionirani dečak. U Parizu ne samo da se oblačio po pariskoj modi, nego je i svoje dugačke negovane pramenove kose ukovrdžavao. Kovrdže mu je i mama negovala u detinjstvu, ignorišući činjenicu da je Oskar dečak, oblačila ga je u čipke i odgajala kao devojčicu sve do devete godine. Možda bi i nastavila, ali je Oskar bio veoma krupan za svoj uzrast, a u međuvremenu je dobio i sestru. Za mlađu sestru je bio emotivno vezan mnogo više nego za starijeg brata, umrla je kao devojčica a Oskar je čuvao njen uvojak kose celog života u kutijici.
      
       Srećni princ
       Oskarov otac bio je lekar i arheolog, veoma uspešan u svemu čime se bavio. Za razliku od svog sina, hobi su mu bile žene, pa je pored zakonite dece imao još nekoliko nezakonite. Nikad potpuno pijan, ali zato retko sasvim trezan, važio je za najprljavijeg Dablinca, iza čijih leđa su pričali vic: "Zašto doktor Vajld ima crne nokte?" "Zato što se počeškao." Oskarova majka bila je za nijansu čudnija od oca. Bila je neurotični nacionalista, neuredna i pričljiva, a njen hobi bilo je objavljivanje rodoljubive poezije pod pseudonimom "Speranca". Uvek je lagala da je pet godina mlađa. Jedan Vajldov biograf primetio je: "Jadno dete iz ovakvog braka."
       Kao mladić rekao je: "Potpuno sam siguran da ću biti slavan, ili bar ozloglašen." Bio je u kratkom periodu i jedno i drugo. Prva godina zatvora uništila ga je i duhovno i telesno. U Londonu ga odjednom niko više nije spominjao. To ga je duhovno ubijalo: "Samo je jedna stvar gora od toga da svi o tebi pričaju, a to je - da prestanu!" Teški uslovi života u zatvoru uništili su mu zdravlje. Posle zatvora živeo je samo još tri godine, uglavnom u siromaštvu i izbegavan, objavljujući novinske članke pod pseudonimom "Sebastijan Melmut" u Parizu. Nije odoleo još jednom susretu sa Bouzijem, ali njihov zajednički život u Francuskoj trajao je veoma kratko. Ubrzo je umro od meningitisa, bez novca, bez publike, bez glamura. U pohabanoj pariskoj hotelskoj sobi mrzeo je tapete na zidu, na samrti je rekao: "Jedno od nas će morati da ode!"
      
       Luksuz u čast genija
       Stogodišnjica smrti slavnog dendija bila je obeležena istovremeno u Parizu, Londonu i Dablinu. Ambasadori Irske i Britanije digli su u Parizu čaše sa skupocenim šampanjcem u čast genija, a katolički sveštenik održao je dirljiv govor o nekad izgubljenom sinu koji je ponovo nađen...
       U Londonu je lord Daglas, unuk Vajldovog najpoznatijeg ljubavnika Bouzija, svirao polku na klaviru za predsednicu Irske Meri Mek Alis. Irska predsednica je svečano otvorila londonsku izložbu o Oskaru Vajldu u Britanskoj biblioteci. Troškove oko Vajldove izložbe u Londonu pokrila je kompanija "Taitinger" koja proizvodi šampanjac. Ista kompanija pokrila je i troškove Vajldovog unuka Merlina Holanda u najskupljem pariskom hotelu "Krilon". U Dablinu je komemoracija prošla najskromnije - okupljanjem nekoliko desetina ljubitelja ispred Vajldove rodne kuće, gde je danas prometna stanica metroa. Interesantno je da su i Dablin i London tek pre dve godine podigli spomenik Oskaru Vajldu. U Londonu je spomenik 1998. godine ponosno otkrio britanski sekretar za kulturu, Kris Smit, inače otvoreni homoseksualac. On je zahvalio Vajldu što je dao svoj život da bi danas zaživelo društvo koje toleriše različitosti. Na spomeniku su uklesane Vajldove reči: "Svi smo mi u provaliji, samo neki gledaju u pravcu zvezda".
       U Dablinu je Vajldov spomenik poznat po skupocenom žadu od kojeg je vajar napravio Oskarov kaput. Mermerni Oskar Vajld ležerno se naslonio na kamen u Merion parku, gledajući preko drveća u svoju kuću u kojoj je proveo najsrećnije godine detinjstva. Jedna polovina njegovog lica izražava osmeh, a druga bol.
      
       JULIJA NOVAČIĆ
      
      

.Poezija :"Ravena" (1878), "Balada o tamnici" (1898). Proza: "Srećni princ i druge priče" (1888), "Slika Dorijana Greja" (1890), "Zločin lorda Artura Savila i druge priče" (1891), "De profundis" (pisma izdata posle njegove smrti 1905). Drame: "Dorijan Grej" (1890), "Salome" (1891), "Obožavatelj ledi Vindermer" (1892), "Žena bez značaja" (1893), "Vojvotkinja od Padove" (1893), "Idealni muž"(1895), "Važno je zvati se Ernest"(1895).


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu