NASLOV: "Odgovornost filozofa"
AUTOR: Ričard Bernštajn
IZDAVAČ: "Beogradski krug", 2000, Beograd

      Nenad Daković
      
       Evo knjige na koju bi zaista valjalo skrenuti pozornost naše javnosti koja je i inače, sticajem okolnosti, već deceniju, okupirana pitanjem odgovornosti, ili krivice i to, pre svega, činovnika znanja ili mišljenja, intelektualaca i filozofa sa ovih prostora, jer ona u samom središtu postavlja pitanje njihove odgovornosti. Nesumnjiva je zasluga urednika ovog zbornika Bernštajnovih tekstova (Obrad Savić) da je tekstove izuzetne lucidnosti i stilske preciznosti nekadašnjeg urednika internacionalnog izdanja časopisa "Praksis" i filozofa međunarodnog renomea koji je gotovo nezapažen nedavno boravio u Beogradu - sabrao upravo oko pitanja odgovornosti filozofa u zlim vremenima u kojima imamo "sreću" da živimo, odnosno, kako bi to rekao sam Bernštajn, "unutrašnjeg odnosa mišljenja i zločina".
       Rekao bih da je moje pravo da izdvojim ovaj problem kome su, neposredno, posvećena poslednja dva eseja iz ovog izbora, povodom dela Hane Arent, koju Bernštajn s pravom smatra najznačajnijim političkim filozofom dvadesetog veka, ili "veka zla", kako veli na jednom mestu, misleći na tragično iskustvo nacističkog i boljševičkog totalitarizma u ovom veku. Naravno, akcenti su mogli biti i drugačiji.
       Sam Bernštajn ne skriva svoju početnu inspiraciju Đuijem i njegovim "principom pogrešivosti", odnosno, njegovim nastojanjem da samu filozofiju učini relevantnom za pitanja svakodnevnog života. Filozofija mora biti bliska ostatku ljudske kulture, veli on, jedne "kritičke zajednice onih koji ispituju". U tom pogledu podela na "kontinentalnu" i "anglo-američku" filozofsku zajednicu može biti jedino veštačka.
       Ovde su ispitana brojna središnja pitanja filozofije dvadesetog veka: priroda racionalnosti, razumevanje, interpretacija, kritika normativizma, problem moći, totalitarizma, liberalizma, demokratije i, kao što sam rekao, zla. Sam Bernštajn ove teme svodi na tri osnovne: kritika, drugost i dijalog, zaključujući da kao i Arentova veruje da je u našem vremenu "najalarmantniji upravo neuspeh da se misli". "I kao i Arentova verujem", piše Bernštajn, "da je mišljenje izuzetno važno kada smo suočeni sa etičkim i političkim krizama. Mišljenje i rasuđivanje ne određuju nam šta da činimo.
       Ali ukoliko ne mislimo, ne pitamo i ne pružamo otpor prihvatanju pomodnih dogmi i ideologija, neće biti ničega da nas zaštiti od mnogih lica zla." Tako su mišljenje ("mišljenje mišljenja") i problem zla došli prirodno, imajući u vidu Đuijevu okrenutost problemima svakodnevnog života, u samo središte Bernštajnovog filozofskog napora. Na tragu Hane Arent on će tako odbranu od totalitarnog ništavila postaviti kao osnovni zadatak filozofa našeg vremena ophrvanim totalitarnim zločinima i na Istoku i na Zapadu. Između Sokrata, koji razara ovu unutrašnju vezu između mišljenja i zločina, i Hajdegera koji se sklanja u stranu, Bernštajnova naklonost je na Sokratovoj strani, tako da se ovi eseji mogu čitati i kao "odbrana Sokratova", koji se ovde pojavljuje, ne kao apologet Platonovih političkih stavova, nego kao njihov ovovremeni kritičar.
       Kako je tako nešto moguće? Analizirajući razliku koju je, da bi shvatila totalitarno zlo, ustanovila Arentova između "radikalnog zločina" koji prirodno proističe iz totalitarnog sistema i same "banalnosti zla", jer "samo dobro ima dubinu", Bernštajn će se pozabaviti samom prirodom mišljenja i ovim novovekovnim "neuspehom da se misli". Jer, savest postoji jedino kao razlika unutar našeg identiteta, što znači da mišljenje nema supstancu ako se ne aktivira. Zato ne postoji garancija protiv zla a život zasnovan na poslušnosti svodi mišljenje na minimum.
       Kako može postojati fenomenologija nečega što nije fenomen? (o tome sam pisao u "Ogledu o sablasnom"). Ajhmanov zločin nema dubinu, on je, naprotiv, "banalan", pošto može biti protumačen jedino njegovom plitkoumnošću, ili nesposobnošću da misli. To je poražavajući epilog ovih analiza o unutrašnjem odnosu mišljenja i zločina. Radikalno zlo ne podrazumeva nikakvu radikalnu filozofsku dubinu. Ono što zbunjuje je upravo njegova "banalnost". Zato je tako tragičan napor žrtava totalitarnih logora da ovom zločinu pronađu neku dubinu ili smisao. Ova inverzija smisla je zato suština njegove "banalnosti".