NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Prašina sa Kosova

Da bi se razumele razmere opasnosti treba još znati da 100 grama sagorelog osiromašenog urana proizvodi jedan kilogram radioaktivne prašine. Najveći deo ove prašine se slegne u krugu od 200 metara ali ne postoji zaista nikakva garancija da je vetar odatle neće razneti tokom naredne četiri i po milijarde godina, koliko je takozvano vreme uranovog poluraspada. To inače, ne znači da će ni posle četiri i po milijarde godina ova supstanca postati potpuno bezopasna, ali u ovom času nas to, iz razumljivih razloga, ne zabrinjava. Prema podacima Vlade SRJ, tokom agresije NATO je ispucano oko 50.000 ovih zrna (NATO kaže 31.000) od čega 3-5.000 na ciljeve van Kosova i, da ne zaboravimo, Metohije, zbog toga što su upravo Metohija i područje uz albansku granicu primili najveći deo radioaktivne municije

      Građani Srbije bez Kosova (ova naznaka je ovoga puta možda umesnija nego ikad) imaju, prema informacijama nadležnih, dobre šanse da se spasu od "balkanskog sindroma", bolesti koja se povezuje sa smrću od leukemije 23 vojnika zapadne alijanse koji su boravili u Bosni i na Kosovu, i većim brojem onih sa zdravstvenim problemima.
       Šta daje osnova ovoj prognozi? Najpre, dejstvu osiromašenog uranijuma, prema najnovijim službenim podacima, izloženo je samo pet lokaliteta izvan područja Kosova. Prema vojnim podacima od ponedeljka, ugroženih lokacija je šest. Prošlogodišnji podaci bivše jugoslovenske vlade govore o osam takvih mesta. U svim slučajevima, reč je o lokacijama na području Bujanovca i Preševa, jednom kod Vranja i na poluostrvu Luštica u Boki. Sve ovo važi, da ponovimo, za područja van Kosova. Što se Kosova tiče situacija je sledeća: ekološka katastrofa zasad nesagledivih razmera.
      
       Alfa-zračenje
       U svim ovim slučajevima do zagađenja je došlo usled dejstva američkih vazduhoplova A-10 koji su ispalili municiju sa punjenjem od osiromašenog uranijuma (engleski depleted uranium, odatle skraćenica DU ili DPU), namenjenu borbi protiv oklopnih vozila i utvrđenih objekata.
       Zvanični stav NATO-a, potvrđen u utorak kada je odbijen zahtev Italije i Nemačke za privremenu zabranu ovog oružja, glasi da nema pokazatelja kako je siromašni uranijum škodljiv po zdravlje, a Medlin Olbrajt je dan ranije rekla da nema dokaza na osnovu kojih se slučajevi leukemije mogu povezati za ovim radioaktivnim sastojkom. To je, strogo uzev, tačno. "Nauka zasad vrlo, vrlo teško može da utvrdi da su rak ili leukemija prozrokovani baš dejstvom urana a ne nekim drugim uzrokom, recimo pušenjem", objašnjava Radojko Pavlović, rukovodilac reaktorske dozimetrije Instituta za nuklearne nauke u Vinči, inače od početka rata angažovan na analizama potencijalno radioaktivnih lokaliteta i objekata. Amerika, praktično, igra na kartu ovog ograničenja medicinske nauke.
       Analize osiromašenog urana (ne samo NATO-analize) kažu da je reč o materijalu prihvatljivog nivoa gama-zračenja, zbog čega ovaj teški metal ima i civilnu primenu: pošto je skoro duplo teži od olova služi kao protivteg za balansiranje aviona, pa se čak koristi i kao obloga u zaštiti od radijacije! Kako je onda došlo do toga da naizgled ne tako opasni sastojak postane globalna pošast?
       Municija za avione A-10 je manje-više običan poveći metak (30 mm) koji umesto uobičajene čelične košuljice ima jezgro od osiromašenog urana. Taj uran je vrlo težak i tvrd i, kako objašnjava Radojko Pavlović, namena mu je da kinetičkom snagom probija oklop tenka. Tom prilikom 292 grama teško uranijumsko jezgro većim delom sagoreva - oksidiše i, laički rečeno, pretvara se u prašinu. Prašina, kao svaka prašina dospeva u pluća i organizam, tu poprima hemijski stabilan oblik i više se ničim ne može odstraniti. I tada se ispoljava najgore dejstvo ovog uranijuma: alfa-zračenje. O alfa-zračenju sa manje govori zbog toga što je u većini situacija u životu ono bezopasno: domet mu je samo nekoliko milimatara, a zaustavlja ga običan list hartije. Međutim, kada se ispolji u organizmu, nastaje strahovito razorno delovanje na ćeliju izazivajući mutagene, onkogene i slične promene. Poređenja radi, za žive organizme alfa-zračenje je 20 puta razornije od zračenja njegovog mnogo popularnijeg brata, gama-zračenja. Postoji, razume se, i beta-zračenje koje je kod osiromašenog urana takođe prisutno, i štetno, ali ćemo ga ovom prilikom da zanemarimo.
      
       Sreća i veština
       Da bi se razumele razmere opasnosti treba još znati da 100 grama sagorelog osiromašenog urana proizvodi jedan kilogram radioaktivne prašine. Najveći deo ove prašine se slegne u krugu od 200 metara ali ne postoji zaista nikakva garancija da je vetar odatle neće razneti tokom naredne četiri i po milijarde godina, koliko je takozvano vreme uranovog poluraspada. To inače, ne znači da će ni posle četiri i po milijarde godina ova supstanca postati potpuno bezopasna, ali u ovom času nas to, iz razumljivih razloga, ne zabrinjava.
       Prema podacima Vlade SRJ, tokom agresije NATO je ispucano oko 50.000 ovih zrna (NATO kaže 31.000) od čega 3-5.000 na ciljeve van Kosova i, da ne zaboravimo, Metohije, zbog toga što su upravo Metohija i područje uz albansku granicu primili najveći deo radioaktivne municije.
       Za žitelje izvan Kosova (i Metohije) Radojko Pavlović ima jednu utešnu vest: "Imali smo sreću, ili vojničku veštinu, utoliko što van Kosova nije pogođeno nijedno oklopno vozilo. To znači da su se ta zrna prosto zarila duboko u zemlju, pri čemu se nije dogodilo sagorevanje osiromašenog urana, pa dakle nema ni uranove prašine."
       Opasnost je, međutim, drukčija. Uran je, kao i svi teški metali (radioaktivni ili ne), otrovan. NJegovo zadržavanje u zemlji preti da uđe u vodu, biljke, životinje i ljude. Pavlović kaže da je reč o procesu koji se ne dešava baš tako brzo, ali da je ove metke potrebno što pre ukloniti. Problem je, međutim, što je ta sanacija jako skupa, i što osim uklanjanja treba platiti i skladištenje ovog otpada. Željka Ilić, lekar specijalista radiološke zaštite (i predsednik Odbora za zdravstvo DS) skreće pažnju da Vinča ne samo da nema pare za ovaj poduhvat, nego da i već uskladišteni otpad curi jer nema para za tekuće održavanje.
       Pošto, još od Černobilja, postoji zdrava sumnja u zvanična saopštenja kada je reč o radiološkoj opasnosti, a posebno ona iz Vinče, opravdna je rezerva prema prezentiranim. Ne može se, dakle, ništa zameriti onome ko se upita kako istraživači radioaktivnosti mogu znati da su baš svi projektili NATO-a na određenom lokalitetu promašili cilj i šta su u tom slučaju avioni uopšte gađali. Zna se, recimo, da je jedan od četiri lokaliteta sa potvrđenim dejstvom DU-municije i brdo Pljačkovica na kom je srušen predajnik RTS.
       "Tokom rata smo kontrolisali preko 90 procenata pogođenih lokaliteta, bez obzira na tip oružja kojim je gađano. Samo na četiri smo putem instrumenata uspeli da utvrdimo povećanu radijaciju - to su Pljačkovica, Bratoselce, Reljan i Borovac. Uglavnom su to brežuljci", kaže Radojko Pavlović, koji, razume se, ne može tačno da kaže šta su piloti NATO gađali, ali se može pretpostaviti da su to možda bile makete tenkova koje su, kao što se zna, grdno nastradale u tom ratu. Treba se podsetiti da je i na Kosmetu NATO pokazao monumentalnu neefikasnost u uništavanju tenkova. Prema izjavama komandanta NATO-a, posle povlačenja VJ sa Kosmeta nije ostalo ni desetak uništenih vozila, a samo tri-četiri tenka.
      
       Krstareće zračenje
       Potpuno drugu dimenziju radiološke opasnosti ima moguće prisustvo osiromašenog uranijuma u krstarećim raketama. Postoje saznanja ("iz literature", kako je rekao pukovnik Milan Zarić, načelnik Uprave ABHO VJ) da se taj materijal stavlja kao kontrateg u krstareće rakete, iz istog onog razloga iz kog se, kao što smo rekli, stavlja i u avione, dakle da bi poboljšao letna svojstva letelice.
       Posledice toga bi bile katastrofalne. Krstareće rakete su pogodile mnoge ciljeve usred Beograda i u drugim naseljenim mestima, a s obzirom da je masa takvog tega i do 20 kilograma jasno je šta bi to moglo značiti. Međutim, službena saznanja negiraju postojanje bilo kakvog jonizujućeg zračenja u vezi sa eksplozijom krstarećih raketa.
       Govoreći o pretragama pogođenih objekata u Beogradu, Radojko Pavlović kaže: "Nismo našli tragove urana. Sa našom tehnikom, koja je vrlo pouzdana, mislim da bismo morali da ga pronađemo, da ga je bilo."
       Pored toga, Pavlović kaže da je pregledao i veći broj celih, neeksplodiranih raketa koje su pale usled dejstva PVO. "Jedna je pala neposredno pored Instituta u Vinči. Ni na njoj, ni na drugima koje sam pregledao nisam pronašao znake radijacije, a, koliko znam, tako je bilo i sa onim raketama koje je pregledala vojska."
       Pukovnik Zarić je, prema svojim izjavama, zgradu Generalštaba pregledao pet-šest puta i to lično i nije našao tragove zagađenja, ali, kako je rekao, "i dalje strahujemo". "Ukoliko bi se to pokazalo tačnim posledice po nas bi bile veoma ozbiljne, ja bih rekao katastrofalne."
       Način da se utvrdi da li je došlo do ozračenja bio bi, kako kaže Željka Ilić, da je kod onih za koje se sumnja da su primili jonizujuće zračenje u kratkom roku uzet uzorak krvi. Tada bi se, kaže, ozračenima čak moglo i pomoći tako što bi im se, dok je još njihovo ukupno stanje dobro, ubrizgala kostna srž.
       "Ako to nije učinjeno, onda je velika odogovornost na nadležnima koji su to mogli i trebali da učine"" kaže Željka Ilić.
       Prema podacima sa VMA (izjava gemeral-majora Krgovića, videti okvir), na ispitivanju je 1080 vojnika VJ, ali s obzirom da je njihova opservacija počela tek 2000. godine, to znači da se sa ispitivanjem nepovratno zakasnilo.
       Uz to, naši nadležni su alarmirani celom situacijom tek kada je "balkanski sindrom" poprimio planetarne dimenzije, pa, kako izgleda, neke od ugroženih lokacija su zaštićene tek poslednjih dana.
      
       Cena savezništva
       NATO istrajava u svojoj službenoj politici da DU nije opasan. Priznanje da nije tako - a očigledno je da nije, koštalo bi američku državu enormnih obeštećenja i verovatno bi ugrozilo i sam sistem socijalnog osiguranja. Organizacije veterana Zalivskog rata traže prava za oko 130 000 ili svakog šestog američkog vojnika u tom ratu, koliko pati od raznih vrsti smetnji zajednički opisanih kao "zalivski sindrom". Osiromašeni uranijum je samo jedan na listi pravih pošasti kojima su bili izloženi američki (i irački vojnici) i drugi u tom ratu. Ponosni Amerikanci su čak na glavnom trgu u Kuvajtu upriličili izložbu uništenih iračkih tenkova, pogođenih projektilima sa osiromašenim uranijumom. Bilans: prema istraživanjima koja su naručili zalivski veterani, u Kuvajtu je 1992. godine bilo 58 procenata respiratornih i 43 procenta srčanih smetnji više nego tri godine ranije.
       Mi, Srbi, prema dosadašnjim saznanjima, kao američki neprijatelji u ratu, prošli smo direktno perfektno u poređenju sa njihovim saveznicima Kuvajćanima i Albancima. Mada, ne treba zaboraviti da se "balkanski sindrom" odnosi i na Bosnu i Hercegovinu, odnosno Republiku Srpsku, gde je, prema nekim tvrđenjima, broj kancera kod civila povećan za trećinu u odnosu na ranije vreme.
       Odnos Amerikanca prema saveznicima i prema Evropi i Evropljanima uopšte ima posebnu dimenziju. Radiološko zagađenje i uopšte čitav način na koji je rat vođen predstavljaju problem za Evropu, što "evropski saveznici" stoički trpe. Trpe čak i to što su Amerikanci na područja na kojima se po svemu sudeći odigrala radiološka apokalipsa bacili Italijane i Nemce. Koji sada traže zabranu tog oružja, ali NATO, to jest Amerikanci odbijaju tvrdeći da je DU bezopasan.
       Radojko Pavlović kaže da je način na koji Amerikanci dokazuju bebednost ovog oružja vrlo perfidan i da se tako može dokazati bilo šta. "Tako tvrde, recimo, da je radijum oko 30.000 puta radioaktivniji od siromašnog urana. Što je tačno, ali ne kažu da na planeti izolovanog radijuma ima svega 12 kilograma, a siromašnog urana 500.000 tona samo u Americi, sa kojim ne znaju šta će."
       Uistinu bi Amerikanci mogli lako čitav svet da uvere da je tako kako kažu. Dovoljno bi bilo da neko od njih onjuši malo prašine sa Kosova.
      
       SRBOLJUB BOGDANOVIĆ
      
       DIJANA IVANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu