NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Nezavisnost pod lupom

Uprkos glasinama da Karla del Ponte želi da sudi svim patriotama koji su učestvovali u hrvatsko-srpskom ratu, haška tužiteljica nije došla u Zagreb kako bi kopala po tajnoj dokumentaciji Franje Tuđmana, nego da obavesti vladajuću koaliciju da su optužnice već napisane, a vreme za izručenje ističe

      Čekajući Karlu del Ponte vodeći hrvatski političari proživljavali su najgore trenutke u karijeri. Nisu uspeli da saznaju o čemu su zapravo u Beogradu razgovarali Vojislav Koštunica i Slobodan Milošević, a u Zagrebu su ih sve opasnije izazivali uzrujani domaći desničari. Bila je to prilično žalosna godišnjica međunarodnog priznanja Hrvatske. Ne samo zato što se važnog datuma u nacionalnoj istoriji setila upravo glavna tužiteljica Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu, nego i zato što su devetu godišnjicu državne nezavisnosti Hrvatske obeležili i političari za koje je Karla del Ponte izrazito zainteresovana. To su članovi kabineta tzv. ratne vlade, jedine višestranačke vlade u Tuđmanovo doba koja je u Hrvatskoj bila na vlasti bila od avgusta 1991. do avgusta 1992. godine. Ministri tadašnjeg premijera Franje Gregurića danas su se pridružili priličnom broju nekad uglednih političara i generala koji su vidno uznemireni dolaskom haških tužitelja i istražitelja. Mada u takvoj situaciji niko nije bio željan gostiju, u Zagreb je, uz Karlu del Ponte, stigao još i crnogorski predsednik Milo Đukanović. U pauzi između pregleda u zagrebačkoj bolnici "Rebro" izjavio je da se radi o privatnoj poseti i da on nije odustao od samostalnosti svoje zemlje.
      
       "Trinaest točaka"
       Poučeni vlastitim primerom domaćini su kiselo reagovali na ovu izjavu. Premijer Ivica Račan, potpredsednik vlade Goran Granić i ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević nastojali su da uvere tužiteljicu Del Ponte kako svi uticajni političari u Hrvatskoj imaju jedinstven stav oko saradnje sa Haškim tribunalom. Glavno "ali" odnosilo se na "trinaest točaka" kojima je nova vlast u Zagrebu nastojala da oponaša staru. Hrvatska je, ukratko, veoma zainteresovana za suđenje ratnim zločincima, ali ne smatra da su to njeni građani. Ako slučajno i jesu, onda su se zločinima bavili "na svoju ruku", a nipošto nisu provodili zvaničnu politiku bivše vlasti. Ako se dokaže da je između njih ipak bilo neke veze, javlja se novo "ali". Hrvatska je bila žrtva, pa je njen rat bio oslobodilački, a zločinaca je svakako bilo manje nego na drugoj strani. I konačno, "Bljesak" i "Oluja", koji su trenutno glavni predmet interesovanja Karle del Ponte, bile su legitimne akcije bivše državne vlasti u Zagrebu i za njih niko ne može da odgovara, jer bi to značilo da Hag svesno narušava nacionalnu bezbednost Hrvatske. Teško je reći čime je Karla del Ponte bila više iznenađena - činjenicom da je vlada Ivice Račana svesno uveravala domaću javnost da u Hagu žele da sude svim Hrvatima koji su učestvovali u hrvatsko-srpskom ratu ili količinom straha koji prema još neobjavljenim optužnicama danas pokazuju pripadnici nove vladajuće nomenklature. Pripremajući se za sastanak sa haškom tužiteljicom, vlada u Zagrebu napravila je nekoliko grešaka koje bi mogle da imaju dugoročne posledice. Prva od njih je svesno izazivanje panike među oponentima novog političkog kursa koji danas slede premijer Ivica Račan i predsednik Stjepan Mesić. Druga je isforsirani sukob između Mesića i Račana oko dokumentacije zatečene u bivšoj predsedničkoj kancelariji Franje Tuđmana na Pantovčaku, a treća je loš politički balans između obaveza prema haškom sudu na koje se hadezeovska vlada obavezala još 1995. godine i straha od ekstremista koji bi mogli da im potkopaju vlast.
       Već je slučaj generala Petra Stipetića, načelnika Glavnog štaba Hrvatske vojske koji je imao važnu zapovedničku ulogu i u akciji "Oluja" u avgustu 1995. godine, pokazao da u Račanovoj vladi sede i ministri koji ne smatraju da je hrvatskim generalima mesto u Hagu. NJihove prepirke opasno su ugrozile stabilnost vlade, ali su ujedno potakle i ogorčena okupljanja pripadnika bivše političke elite. Uz već postojeću organizaciju za "očuvanje nacionalnog digniteta" koju vode sin pokojnog predsednika dr Miroslav Tuđman, bivši predsednikov lekar, ali i bivši ministar odbrane dr Andrija Hebrang i bivši glavni urednik zagrebačkog "Vjesnika" Nenad Ivanković, u Zagrebu su se posle devet godina okupili i članovi vlade nacionalnog jedinstva premijera Franje Gregurića iz 1991. godine.
       Formalni razlog njihovog okupljanja bila je navodna podrška "Račanovoj odlučnosti da se suprotstavi haškom diktatu" kao i obeležavanje devete godišnjice državne nezavisnosti Hrvatske. Pravi razlog njihovog iznenadnog sastanka bile su glasine da bi čitava ova vlada mogla da završi u Hagu, delom kao svedoci, a delom i kao osumnjičeni.
      
       Ucenjivanje Tribunala
       Kabinet premijera Gregurića čiji je potpredsednik bio današnji Račanov stranački kolega, ali i nekadašnji Tuđmanov savetnik dr Zdravko Tomac, bila je poznata i kao "kalašnjikov vlada", jer je Hrvatska, spremajući se za rat, u to doba naveliko kupovala ovo oružje od dobavljača iz Mađarske. Članovi vlade, poput tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Ivana Vekića, nesumnjivo su bili obavešteni o tome da su u Hrvatskoj već tada počeli da se događaju ratni zločini nad srpskim civilima. Posebno šokantno bilo je ubistvo zagrebačke porodice Zec u njihovoj porodičnoj kući u naselju Dubrava. Krivci su veoma brzo otkriveni, a delimično su i sami priznali zločin. Uprkos tome, pušteni su na slobodu zbog nedostatka dokaza. Ratna vlada mogla bi da bude odgovorna i za likvidacije Srba u Pakračkoj poljani, kao i za egzekucije nad ratnim zarobljenicima na Koranskom mostu kod Karlovca. Bile su to i godine ubijanja srpskih civila u Gospiću, pa se većina ministara Gregurićeve vlade slaže da je "nečega bilo". Ono oko čega se ne slažu jeste da li su baš oni za to odgovorni. Bivši ministar policije Ivan Vekić, jedan od izglednijih haških kandidata, tvrdi, na primer, da je policija u njegovo vreme smesta otkrila ko su ubice porodice Zec, ali njemu su to "da se razumijemo, u određenom smislu ipak dragi dečki", jer su se borili za Hrvatsku... Nova vlast čuva se ovakve retorike, ali se o zločincima još govori kao o "nevaljalcima", a predsednik Hrvatskog državnog sabora Zlatko Tomčić njihova nedela, recimo, naziva i "nepodopštinama". Teško je zamisliti da će Karla del Ponte zbog ovakvih simpatija bivšeg ministra policije i jezičkih ispada aktuelnog šefa parlamenta odustati od istrage među hrvatskim političarima i vojnicima. Ona insistira da istražitelji Tribunala dobiju na uvid svu dokumentaciju vezanu uz akcije "Bljesak" i "Oluja", pri čemu nema ni govora o Račanovih "trinaest točaka" koje ove akcije pokušavaju da učine nedodirljivom nacionalnom svetinjom. Ključna ličnost opet je general Petar Stipetić koji od vlade očekuje odrešene ruke da konačno kaže sve što zna o napadu na Kninsku krajinu, ljudima koji su ga vodili i zločinima koji su se tada događali. NJegovo svedočenje u Hag bi moglo da smesti veći deo vojnog vrha Hrvatske vojske iz Tuđmanovog doba, a premijer Ivica Račan u mogućim nemirima ne želi da rizikuje svoju poziciju. Ucenjivački stav njegove vlade prema radu Haškog tribunala bio je jedan od razloga što se sa Karlom del Ponte u Zagrebu nije sastao predsednik države Stjepan Mesić. Posle teških reči u neprijatnoj prepirci sa premijerom Račanom, Mesić je uoči dolaska glavne tužiteljice odlučio da sa unukom otputuje na Hvar. Sve što je znao o etničkom čišćenju i ratnim zločinima, aktuelni predsednik Hrvatske ionako je već ispričao kao zaštićeni svedok pre nekoliko godina u Hagu, gde je završio i najveći broj dokumenata iz bivše Tuđmanove rezidencije u Titovoj "Vili Zagorje" u Zagrebu.
       Oko onoga što je ostalo na Pantovčaku vodi se ogorčena borba. Mesić, recimo, tvrdi da je Tuđmanov sin Miroslav, nekad veoma uticajan u tajnim službama, iz kancelarije svoga oca izneo svu dokumentaciju koja dokazuje njegovu umešanost u rat u Bosni i Hercegovini. Nema ni "transkripata" koji bi otvoreno mogli da dokažu da su za ratne zločine odgovorni svi bivši hrvatski premijeri osim Stjepana Mesića i nekadašnjeg šefa udbe, a kasnije i hrvatskih obaveštajnih službi Josipa Manolića. Šaroliko društvo koje osim Franje Gregurića čine i Hrvoje Šarinić, Nikica Valentić i Zlatko Mateša, oseća se, međutim, samo delimično zaštićenim.
      
       Arhiviranje dokaza
       Slučaj Biljane Plavšić koja je optužena za genocid, za zločine protiv čovečnosti, za povredu ratnih zakona i za teško kršenje ženevskih konvencija, mada nema optužbi da je lično ubila nekog civila, učinio je da pojedine članove ratne vlade u Zagrebu i ponekog saborskog funkcionera obuzme prava panika. Da bi preduhitrio zahteve energične Karle del Ponte, a poučen sličnim pokušajima iz Beograda, premijer Ivica Račan odlučio je da u Hrvatskoj osnuje poseban sud, da bi domaće pravosuđe napokon samo sudilo ljudima za koje se dokaže da su ratni zločinci. Osim u Zagrebu, ova institucija imala bi svoje ispostave i u drugim većim gradovima Hrvatske, a u svega nekoliko dana pre dolaska Karle del Ponte u Zagreb trebalo je da dokaže kako je nova vlast, za razliku od stare, sposobna da sama izađe na kraj sa "nevaljalcima" u vlastitim redovima.
       Ne samo da se slabašan pokušaj reklamiranja pravne države u kojoj su svi građani pred zakonom jednaki dogodio prekasno, nego je odmah blokiran sledećim lošim potezom. Pošto se pročulo da su u Hagu završili čitavi konvoji kamiona koji su iz Hrvatske u sedište Tribunala prenosili poverljive dokumente koji bi mogli da budu dokazni materijal za mnoge zločine iz ratnih godina, Vlada je odlučila da ovoj praksi stane na kraj. Blizu tri hiljade zapečaćenih kutija sa "pisanim materijalom" iz Tuđmanove kancelarije biće spremljeno u državni arhiv odakle ne može da izađe pre najmanje trideset, a možda i sedamdeset godina. Takva je, tvrde nadležni za ovu materiju, praksa u svim zapadnoevropskim državama. Ako haški instražitelji u međuvremenu pokažu interesovanje za neki od tih dokumenata, treba da dođu u Zagreb i da, ako im to bude dozvoljeno, provedu određeno vreme u nacionalnom arhivu. Naravno, uvek je moguće da im neki revnosni domaći činovnik objasni da su došli prerano, jer treba da se strpe još sedamdesetak godina... Ovo je, naravno, scenario za miran san aktuelne vlasti koja sve teže podnosi da je ratni nostalgičari nazivaju domaćim izdajnicima. Karla del Ponte nije, naime, u Zagreb došla da prikupi dokaze, nego da obavesti vladajuću koaliciju da su optužnice napisane, a vreme za izručenje ističe.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu