NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Godina prva, godina uspona

Na kraju prve godine vladavine predsednika Vladimira Putina, Rusija se iz stanja stagnacije pokrenula u smeru stabilizacije pošto je uspela da ostvari godišnji rast bruto nacionalnog proizvoda od 6,5 odsto i na taj način pokazala da se oslobodila negvi nasleđenih iz perioda "cara Borisa", kao što se i njen lider otarasio atributa Jeljcinovog naslednika

      Prvu godinu na čelu postjeljcinske Rusije, predsednik Vladimir Putin je krunisao na malo neobičan način kada je privoleo Državnu dumu da brzopotezno usvoji zakone o državnim simbolima, koji su godinama pre toga bili jedno od mnogih nerešenih pitanja i koliko nekoliko meseci ranije niko se nimalo nije uznemiravao što himna, zastava i grb nemaju zvaničan karakter. Iako je to bio najmanje važan od svih važnih državnih problema, upravo je proklamovanje tih simbola - gotovo aklamacijom članova donjeg doma parlamenta - poslužilo domaćim analitičarima da sroče političku karakteristiku Putinove prve godine: "novi" grb, zastava i himna očigledan su dokaz da novi predsednik ne želi da se diči time da je Jeljcinov naslednik, odnosno da se javno odrekao tog atributa. Vladimir Putin je, u stvari, tim svojim potezom pokazao da je mnogo više od "naslednika" - ne samo Jeljcinovog, nego i Staljinovog ili Petra Velikog, kako ga vide neki najnoviji tumači njegove politike. Novi ruski predsednik je na svoj način naciji i svetu pokazao težnju da bude prihvaćen kao vođa koji će Rusiji vratiti stari sjaj i moć, da u to ime poziva na jedinstvo sve političke snage i da svi s tim treba da računaju.
       Iako do guše u spoljnim dugovima, izbrisana iz spiska svetskih velesila i prihvaćena kao ravnopravan partner više iz samilosti i koristoljublja zapadnjaka, iako u mnogo čemu zavisna od njihove dobre ili loše volje, Putinova Rusija staje na noge. Bez koketerije, ruski lider obnavlja veze sa saveznicima Moskve iz sovjetske ere, prekinute ili oslabljene posle raspada SSSR-a, kad je Rusija, uprkos tome što je bila spremna da sprovodi reforme prema zapadnim savetima, faktički bila prepuštena sebi u najtežem postsovjetskom periodu i, još u prvim godinama Jeljcinove vladavine, bila osuđena na ekonomsko i političko propadanje. S Jeljcinom se pravila da to ne vidi, s Putinom je podvukla crtu i odbacila staru praksu.
       Na unutrašnjem planu, to se ogleda u rešenosti da se prirodni monopoli, uključujući gigante kakav je Gasprom, privole da poštuju finansijsku disciplinu, u fiskalnoj politici koja demotiviše sumnjive investicije i bekstvo kapitala, u započetoj reformi pravosudnog sistema s ciljem da se oslabe temelji korupcije. Isto tako, u pritisku na pozicije i poslovanje tzv. oligarha u industriji i finansijama, kojima takođe nameće finansijsku disciplinu i koje želi da liši neprikosnovenosti i kanališe uticaj na koje su navikli u eri "cara Borisa".
      
       Izbor "novih" simbola
       Javna glasila i analitičari koji Putinu (blago rečeno) nisu naklonjeni, a s obzirom da govore u ime magnata i struktura "uškopljenih" njegovim potezima u interesu sređivanja situacije, jednoglasno i podsmešljivo su zaključili da novi ruski lider, pomoću novih državnih simbola, želi da se oslobodi tereta Jeljcinove decenije i da se nametne kao naslednik moćne ruske i sovjetske imperije! I to samo zato što je Državna duma, na njegov predlog, u jednom dahu proklamovala novi grb, himnu i zastavu, odnosno usvojila tri zakona o njima. Putinovim protivnicima je posebno zasmetalo što je za svaki od njih glasalo više od 350 (gotovo svi prisutni) od ukupno 450 poslanika, koliko inače ima donji dom ruske Federalne skupštine. Oni su nastojali da uvere javnost kako Putin mora da ima neke skrivene ciljeve i interese kad je tako munjevito prekinuo Jeljcinovu praksu da se, i bez zakona, trobojka vije svugde gde joj je bilo mesto, da se dvoglavim orlom ukrašavaju monete i zidovi kancelarija državnih zvaničnika i da se "Jeljcinova himna", poznata kao Glinkina "Patriotska pesma", iako bez reči, svira na odgovarajućim svečanostima. Da je sve bilo lepo i krasno i da tu ništa nije moralo da se menja, tumače oni, vidi se i iz toga što su i komunisti u tim prigodama spremno ustajali već pri prvim akordima "Patriotske pesme".
       Prvi put otkako je Putin ušao u Kremlj, tim povodom se rasplamsala rasprava o nameri šefa države, ali suština je bila u tome da se javnosti nametne misao da je u pitanju budućnost Rusije, njena demokratska perspektiva. Trobojka i dvoglavi orao su potpuno ostali po strani jer ih je Putinov predlog o novoj državnoj simbolici ostavio tu gde jesu - jedina promena se sastojala u tome što su zastava i grb dobili zvaničan status. Problem je bila himna - dotadašnja melodija, poznata kao Glinkina "Patriotska pesma", trebalo je da bude zamenjena "boljševičkom himnom" iz vremena Staljinovog Sovjetskog Saveza. Upravo je ta "restauracija himne SSSR-a" podelila političku elitu na dva nepomirljiva tabora. Na jednoj strani, protiv, bili su liberalni Jabloko i Savez desnih snaga, a na drugoj svi kojima je umirivalo dušu što je stara sovjetska himna postala - nova.
      
       Putinov argumenat
       Uprkos tom raskolu, predlog je dobio većinu u Dumi i rasprave su se postepeno smirivale, i prestale, čemu je najviše doprineo najteže optuženi - Putin, jer nikome nije uzvraćao, već je stalno pozivao na smirenost i toleranciju: "Molim vas, nemojmo da dramatizujemo događaje, da dižemo barikade, da spaljujemo mostove i ponovo izazivamo raskole u društvu" - apelovao je Putin uoči glasanja u parlamentu.
       Šta je to Putinu trebalo, pitali su se oni što nisu skloni ni osudi ni aklamaciji, i došli do zaključka da je on, verovatno, poželeo da svoju prvu godinu u Kremlju obeleži gestom koji bi povezao, ako ne i objedinio, razne struje u društvu. Državni simboli sigurno nisu bili među prvima na listi njegovih prioriteta, ali pokazalo se da su jedini koji mogu da stupe na scenu naočigled sviju, brzo i bez velike muke, što nije bilo mogućno postići ničim drugim, najmanje platama i penzijama, cenama ili životnim stadardom u celini. Ako Rusiji nije mogao da obezbedi više za njen trbuh, mogao je da joj da nešto za dušu. Tako je i postupio. Istina, ne bez ironije, tim povodom je rečeno da je Putin svoje "ujedinjenje nacije" postigao na jeftin način, u vidu nategnutog kompromisa dajući svakome po nešto: komunistima (kao važnom faktoru u Dumi, faktoru koji sve više ulogu protivnika zamenjuje ulogom partnera) - njihovu staru, sovjetsku himnu, "državnicima", nostalgičarima za Rusijom prestižnom i silnom - carski grb (iz vremena velikih kneževa), a liberalima svih boja - trobojku, zastavu nekadašnje trgovačke mornarice u doba imperije Petra Velikog.
       Kao i za sve pokušaje takve prirode, i ovom se može zameriti da simboli iz prošlih vekova ne moraju biti dobar amalgam za naciju koja ako i nije potpuno nova u odnosu na onu iz carskih vremena, onda svakako živi u sasvim drukčijim, novim uslovima, sa novim težnjama i sistemom vrednosti. Putin je, međutim, tako izabrao jer nije imao izbora.
       Desnica (uglavnom Jabloko Grigorija Javlinskog i Savez desnih snaga Borisa NJemcova) otvoreno je optužila Putina da teži "restauraciji sovjetskog totalitarnog sistema". Levica, gotovo u celini, spremno je podržala povratak "staljinske himne", nisu joj zasmetali ni trgovačka trobojka ni carski orao, jer sve njene partije takoreći ne prave razliku između imperije pre i posle oktobra 1917, samo ako to znači moćnu Rusiju koja će biti u stanju da se odupre američkoj dominaciji.
       Nasuprot najširoj javnosti, koja je stala uz svog omiljenog predsednika (Putin je svoju prvu godinu na vlasti, između ostalog, obeležio i time što je - prema nizu domaćih anketa - postao "čovek godine"), intelektualci su se takođe podelili. Jedni su ga proklinjali i preklinjali da ne dopusti da se muzika generala Aleksandrova, "jednog od najistaknutijih simbola prošle ere", vrati kao himna, jer nikakav novi tekst neće moći da prebriše "duboko ukorenjene stihove koji su slavili Lenjina i Staljina". Drugi su, naprotiv, bespogovorno podržali šefa države jer je našao kompromis koji može da postane "osnova za jačanje građanske sloge koja je Rusiji danas više nego neophodna".
      
       Strah od čistke
       Na Putina su se, u prvom redu zbog te staro-nove himne, okomile novine, TV mreže i radio-stanice u rukama oligarha. Ti mediji su uporno nametali atmosferu napetosti i ugroženosti, predstavljajući vladine mere za finansijsko disciplinovanje njihovih gazda kao pretnju slobodi govora i ograničavanje slobode štampe. U stilu proročica koje predviđaju budućnost države i nacije (kao i na našim televizijama), oni su objašnjavali javnosti da je Putin, još od trenutka kad mu je Jeljcin poverio da će mu ustupiti svoj tron, imao samo jedan cilj ka kojem je išao sigurno i dosledno - da prekine s epohom svog prethodnika. Usvajanje zakona o državnim simbolima, prema tima tumačenjima, predstavlja poslednji potez u ostvarenju te Putinove "od početka jasne zamisli". Ostalo je, međutim, nejasno zašto ti mediji smatraju rđavim taj raskid ako su svojevremeno bespoštedno napadali i samog "cara Borisa" i sve što je spadalo u njegovu "epohu". NJihova pozicija postaje jasnija tek kad se dođe do sledećeg njihovog predviđanja - da posle ustoličenja "novih" državnih simbola sledi opšta kadrovska čistka. To jest, da će iz gornjih koridora vlasti biti uklonjena nasleđena "stara ekipa" kako niko od njih ne bi "novog gospodara" podsećao na to kome je, u stvari, obavezan za svoju sadašnju veličinu.
       Nije u pitanju samarićanska briga ovih medija za sudbinu ljudi iz Jeljcinovog okruženja, onih čijih bi se usluga Putin mogao da odrekne. Reč je o tome da će njihovi vlasnici (ako se to njihovo predviđanje i ostvari), oligarsi i razni drugi moćnici, uključujući strane partnere, biti lišeni svojih eksponenata i lobista u raznim strukturama vlasti, a najpre u toj ključnoj, u Kremlju.
       Vrhunac dezavuisanja Putina dostignut je kad je jedan list iz medijske imperije prokaženog Vladimira Gusinskog - uz optužbu da je "restauracija sovjetske himne ne samo potpun već i demonstrativni raskid sa epohom Jeljcina - zaključio: "Teži ideološki udarac Borisu Jeljcinu njegov politički naslednik teško da je mogao da zada!" Boris Nikolajevič je zaista reagovao kao osoba koja je i neprijatno iznenađena i izneverena. On je pozivan da utiče na "naslednika" da odustane od namere da Staljinovu himnu vrati iz mrtvih, a oni koji su mu "vadili dušu" dok je bio u Kremlju sada su smatrali da jedino on može da spreči "reanimaciju totalitarizma".
      
       Zašto se Jeljcin kaje
       Kad je njegov miljenik i "anfan teribl" ruske političke scene, Anatolij Čubajs, zatražio od Putina da svoju ideju o himni (poen za komuniste) uravnoteži dekretom o iznošenju Lenjinovog balsamovanog tela iz Mauzoleja na Crvenom trgu (što bi bio poen za liberale, koji godinama traže da se mumija sahrani kao i svaki drugi leš), Jeljcin je javno priznao da se kaje što je tokom svoje vladavine propustio da donese dve važne odluke. Hteo je, kaže, ali nije mogao da se reši - da zabrani Komunističku partiju i da se Lenjinovo telo sahrani.
       Jeljcin je, kako se čulo u televizijskom prenosu primopredaje tog kremljovskog trona, opraštajući se na izlasku iz svog predsedničkog apartmana, ostavio amanet Putinu: "Čuvajte Rusiju!" Sada je pitanje da li Putinova reakcija na Jeljcinovo žaljenje zbog propuštene prilike označava prosto novi lični odnos prema nekadašnjem pokrovitelju ili pak - kako njegovi protivnici pokušavaju da uvere rusku javnost - radikalnu promenu političkog kursa. Jeljcinovo "čuvajte Rusiju" - tvrde oni - moglo je da znači i predstavlja šta god da se nekome sviđa, ali samo jedno svakako ne može da znači: da je Jeljcin mislio na imperiju Petra Velikog, još manje na onu Josifa Visarionoviča.
       Ali, iako je grb, koji je uveo Jeljcin a Putin samo ozakonio, nasledstvo od pre pet vekova, preuzet od Vizantije, dok je fraza "Moskva - Treći Rim" još zvučala kao poklič, a trobojka, trista godina stara, kao kopija zastave Holandije u koju je Petar Veliki bio zaljubljen, oni ne znače povratak imperiji. Sporna je, dakle, samo stara himna, staljinsko-aleksandrovska, kojoj umesto reči koje je sročio otac Nikite Mihalkova, Sergej Mihalkov, treba smisliti novi tekst u kojem će se umesto moćnog SSSR-a slaviti ništa manje moćna - ako se snovi ostvare - Rusija.
      
       BRANKO STOŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu