NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kraj i početak

Naziv izložbe: Vojvodina 2000, Kraj i početak
Autor: Dr Draško Ređep
Prostor ambasade Slovačke Republike

      Đorđe Kadijević
      
       Autor ove retrospektive slikarstva u Vojvodini 2000. godine doktor Draško Ređep, ličnost univerzalnog kulturnog angažmana, definiše koncepciju svoje izložbe u jednoj rečenici: Vojvodina nije geografija ni administrativna demarkacija, već prevashodno mentalitet.
       Prenebregavajući istoristički etnofolklorni i geopolitički kriterijum određenja, Ređep ističe u prvi plan kulturološki aspekt sinteze ostvarene u svojoj selekciji. Takav gest stoji u suprotnosti sa praksom promovisanom tokom dvadesetih u kojima su koncepcije sličnih likovnih i drugih kulturnih manifestacija na našim prostorima reflektovale intenzitet emfatične nacionalne samosvesti. Ređep odlučno osporava takvu monadologiju po kojoj se, navodno, identitet regionalnih kulturnih prostora utvrđuje prema bojama koje blistaju u bengalskom svetlu populističke euforije. Definisana kao mentalitet, Ređepova Vojvodina emanira jedno stanje duha, što će reći sinteze svesti i osećanja, lišenog svakog monocentrizma. To je svest koja svoju osobenost prepoznaje u heterogenosti motiva sadržanih u sopstvenoj genezi. Kao ličnost superiorne intelektualne refleksije, Ređep jasno razlikuje pojmove mentaliteta i entiteta čijem nebuloznom poistovećivanju je, u pomenutoj deceniji, platila gorki danak naša kultura, i ne samo ona.
       U prostoru gostoljubive ambasade Slovačke Republike pojavila se pred nama slika Vojvodine kao otvorenog, kosmopolitskog ambijenta očaravajuće kulturne heterogenosti. Ima tu plodova zavičajne inspiracije, kao na platnima Blesića, Mandića, Stojkova, Đurićeve, Sivačkog, Mitrovića. Ima tragova reliktnog modernizma, poput onog kod Oprešnikove, Pavela Popa, Milice Grbić. Ali, ima i šokantnih, postmodernističkih baroknih i neoromantičnih reminiscencija, kao kod Ferenca Hodija i Šandora Šlajfa, ili onih simbolističkih, kao kod Stojkova mlađeg. Prisutan je i znak "nove senzibilnosti" mlađe generacije slikara kojima je, kao Mileti Poštiću, svojstvena ekspresionistička agresivnost izraza. Premošćen je čitav "jaz" između stvarnosne opservacije slikanog motiva (Blesić, Stojkov stariji) i metafizičke kompilacije nevidljivog u vidljivom (Mitrović). Naći će se u ovoj selekciji i uzorak specifične ikonografije koja se prepoznaje u sofisticiranom načinu kadriranja i ekranizacije prizora kod slikara koji koriste iskustva konceptualne umetnosti, kao što to čini Vladimir Bogdanović.
       Izraz sadržan u rečima "kraj i početak", istaknut u naslovu ove recenzije, poslužio je autoru ove izložbe da pojasni svoju koncepciju. Reč kraj za njega ne označava završetak neke faze u umetnosti koja po oveštalom šablonu linearne modernističke "logike razvoja" predstavlja dobrodošlicu nečem "novom", kao što ni reč početak nema oznaku vremenske jedinice. Tako približene kao što ih je Ređep postavio u inverznom položaju, te reči, iskazane na smiraju jednog i u osvit drugog veka, sugerišu ideju kontinuiteta kao bitne pretpostavke u životu kulture, regionalne jednako kao i univerzalne.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu