NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Svaki čovek je sebi predak

Nikako ne mogu da se naviknem na priču o nacionu. Jednostavno, ne vidim šta to, recimo, Biljana Plavšić i ja, osim imena, imamo zajedničko. To što pripadamo istoj naciji, ne osećam kao neku normalnu i prirodnu vezu. Nacionu se pripada i po odluci Novogodišnje evropsko izdanje "NJusvika", izdvajajući žene za novi vek, predstavilo je Biljanu Srbljanović (30) kao ženu za uzor.

      Drame joj igraju širom Evrope, naročito u Nemačkoj. Posebnu popularnost ima "Beogradska trilogija", njen diplomski rad na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, iz 1996. "Porodične priče" su takođe na repertoarima velikih i malih evropskih pozorišta. Poslednji komad, "Pad", izveden je u koprodukciji Grada teatra Budve, Bitef teatra i Štajerske jeseni iz Graca. Praizvedba "Supermarketa" biće u junu, u Beču, u režiji Tomasa Ostermajera, jedne od zvezda prošlog Bitefa.
      
       U povodima kao što je ovaj obično se postavlja ono čuveno pitanje: kako uspeva uspeh?
       - Pa, nije to nikakav uspeh: pojaviti se u novinama. Ne znači da će, ako se pojavim i u svetskim novinama, neko pozorište da mi ponudi ugovor ili da se zainteresuje za moj komad. Samo će me još neko pozvati da uzme intervju. Uspeh u pozorištu je nešto drugo. Uopšte nisam sigurna da sam stigla do uspeha u pozorištu. Ne mogu da kažem da sam baš uspešna osoba.
      
       Pre dve-tri godine vaš profesor Vladimir Stamenković primetio je da je toliko interesovanje evropskih pozorišta za vaše drame fenomen koji nije lako objasniti.
       - Nije ni meni lako objasniti. Ali, najmanje ja time treba da se bavim. Sticaj je to raznoraznih okolnosti. Društvene prilike su mi išle naruku, ali se događalo da mi u nekim zemljama odbiju komad samo zato što sam iz Srbije. Uspeh ima lice i naličje. Predstave u pozorištima koja su moje komade igrala samo zato što su in nikad nisu bile dobre. Najbolje predstave rađene su u pozorištima koja su moje komade uzimala iz sasvim drugih razloga.
      
       Možemo razumeti da je Zapadu bliska tema nasilja. Ali, tema beznađa ili gubljenja nade?
       - U komadima autora koje svrstavaju pod termin "nova evropska drama" ima i nasilja, i beznađa, raznih vrsta patologija, jake kritike društvene stvarnosti. Zajedničko im je neslaganje sa slikom sveta. Površni tumači greše kada misle da nova evropska drama slika svet kakav jeste, ona ga prikazuje u iskrivljenom ogledalu, u grotesknoj slici.
      
       Za vaše drame se ne bi reklo da slikaju svet kakav ne postoji.
       - Zavisi od drame. "Beogradska trilogija" u tom smislu je najmanje iskrivljeno ogledalo. U "Padu" je, opet, jasno da to nije realistički prosede. Tek je moj novi komad, "Supermarket", koji sam nazvala sapunskom operom, moja lična slika sveta. Možda ona odgovara stvarnosti, možda ne odgovara, ali meni je bitno moje neslaganje sa tom stvarnošću.
      
       U porodici u "Padu" mnogi su videli konkretnu porodicu.
       - Baš sam o tome razmišljala: da sam napravila više komad o Miloševiću, on bi mnogo bolje prošao, bar kod publike, pogotovo sad. "Pad" je priča o nama, o meni: koji je to deo mene, ili svih nas kao društva, kao građana, bio Milošević.
      
       Kad smo razgovarali krajem oktobra devedeset osme, bili ste u raspoloženju između strepnje i ravnodušnosti. Šta se u međuvremenu promenilo?
       - Mnogo toga. S tim što moja raspoloženja zavise i od društvenih okolnosti, i od meteoroloških uslova. U ovom trenutku je, verovatno, nepopularno biti neraspoložen ili ravnodušan. Naravno, ne sakrivam ogromno olakšanje posle svega što se dogodilo. S druge strane, mislim da bitne stvari tek počinju. Tek sada smo na nultoj poziciji kada građansko društvo treba da se izbori, recimo, sa kleronacionalizmom koji nastupa. Potpuni poraz doživeo je gibaničarski nacionalizam, što ne znači da ljudima i dalje srce ne lupa na ikonu šubare. Mora se imati na umu da mi nismo država koja je institucionalno verska. Eto, gde je Biljanu Plavšić dovela njena vera. Ona je imala izbor: da ode u manastir, gde bi je sigurno primili, iako je ratni zločinac, ili da ode u Hag i preda se. Nisam ja isključiva, nemam ništa ni protiv jedne konfesije, ni protiv jedne crkve, ali mi se neke stvari ne dopadaju. Možda sam pod utiskom ovih praznika i poplave ponovnog medijskog uterivanja u crkve.
      
       Koje tamne tačke svoga naciona uočavate u ovim vremenima?
       - Nikako ne mogu da se naviknem na priču o nacionu. Jednostavno, ne vidim šta to, recimo, Biljana Plavšić i ja,
       osim imena, imamo zajedničko. To što pripadamo istoj naciji, ne osećam kao neku normalnu i prirodnu vezu. Nacionu se pripada i po odluci. Uostalom, imamo u istoriji primere najradikalnijih šovinista koji su nastupali u ime naciona kome nisu pripadali. Problem je u društvu, a nacionom nek se bave istoričari.
      
       Šta je bilo s vašim junacima iz "Beogradske trilogije"? Sretali ste ih po Evropi?
       - Dosta sam ih sretala. Jedina dobra stvar u ovim novogodišnjim praznicima bila je ta što sam ih viđala po Beogradu. Mnogi su došli posle nekoliko godina. Ne verujem, naravno, da postoji šansa za veći talas povratka. Ali, formirala se generacija koja će, možda, biti nadomestak za taj odliv mozgova.
      
       Šta je s vašom generacijom?
       - To je čudna generacija. Mi smo postali punoletni sa Miloševićevim dolaskom na vlast. Početak mog zrelog života, moje sazrevanje teklo je paralelno sa usponom Miloševića i sa njegovom vladavinom. Ali, za razliku od dece iz "Otpora", koja su naučila da pišu pod Miloševićem, mi ipak imamo neko sećanje na vreme koje je prošlo. To čega se sećamo bolje je, naravno, od onoga u čemu smo živeli. Zbog toga smo u vakuumu, zbog toga smo možda, kao generacija, i najviše trpeli: mobilizacije, odlaske iz zemlje. Generacija se rasturila. Otišli su.
      
       Vi niste otišli.
       - Nisam ni ostala. Bili smo primorani ovih godina da pravimo mnogo izbora, pre svega moralnih, pa zatim i političkih. Nikad se nisam odlučila da odem, ali se nisam odlučila ni da ostanem. Evo, sad sam tu. To nije nikakva odluka. Slučajno sam se zadržala tu.
      
       Je li i vaša generacija, kao deca u "Porodičnim pričama", imala želju da ubije svoje roditelje, naravno u metaforičnom smislu?
       - To je frojdovska tema: da svako dete želi da se razračuna sa sopstvenim roditeljima. Nije to pitanje samo moje generacije. Čak mi je teško da, u tom smislu, govorim o generaciji, jer je i to jedna vrsta kolektivizma koji meni, jednostavno, nije prirođen. Krupan raskid sa roditeljima jeste napravila ova generacija iza mene, generacija "Otpora": ubila je roditelje, na metaforičan način naravno, i načinila taj veliki obrt u društvu.
      
       Nisu li ti roditelji žilavi poput onih iz "Porodičnih priča" koji, ubijeni, ponovo ožive?
       - Ne. Ma ne! Kakvi! Ne, oni su sad u muzeju svetskih nesreća. Problem je u tome što mi se čini da je tendencija u društvu da se što pre zatrpa ta lešina i da se da četrdeset dana toj mrtvoj generaciji, ili toj mrtvoj ideji, da se zaboravi šta je sve donela sa sobom dok je bila živuća. Na to se stalno mora podsećati.
      
       Vi svakako znate da se medijska pažnja koju vam poklanja Zapad u delu ovdašnje javnosti tumači kao deo vaše lične promocije.
       - Kako da ne znam. Čitam i ja novine. Šta znači promocija? Medijska pažnja je nešto neminovno ako radite u velikim pozorištima ili ukoliko vas intervjuišu za velike listove, ili ako pišete u tim listovima, ili štampate knjige. Medijska pažnja ide uz to. Ne znači da ću ja pisati bolje ili gore zbog toga što mi slika izađe u novinama. Meni lično to ne znači ništa. Štaviše, to mi je neka vrsta tereta. Izloženi ste nekoj vrsti estradnog intelektualnog promišljanja. Onda zaista svako ima pravo da vam kaže šta god da lično oseća, kakvu god da ličnu frustraciju ima, ili protiv vas lično ili protiv svetske nepravde, ili upravo zbog toga što nije on, ili ona, u tim novinama slikan ili objavljivan nego baš vi.
      
       Svojevremeno, kada sam vas pitao o čemu ćete pisati kad se sve ono završi, rekli ste da ćete pisati drame o neuzvraćenoj ljubavi. Niste održali reč.
       - Ne, nije tačno. Samo što ja imam jednu malo patološku sliku ljubavi. "Supermarket" jeste priča o globalno neuzvraćenoj ljubavi, ljubavi ljudi sa bivšeg Istoka prema nečemu novome i o njihovom razočaranju kada se sudare sa Zapadom koji su na daljinu tako obožavali. Pataloška ljubav, eto, koja je dosta neuzvraćena.
      
       Ove promene, za koje neki kažu da su revolucionarne, drugi da su istorijske, jesu li još suviše vruće za dramsku obradu?
       - Promene su tek započete. One su dobre za sociološku obradu, nisu posebno zanimljive za neku vrstu umetničke obrade, bar meni. Prosto me se ne tiču više. Promene tek treba da se dogode. Mislim, uostalom, da to liči na revolucije iz prošlosti i nije neka stvar kojom se treba dičiti na početku dvadeset prvog veka. Tek nastupa raslojavanje u antimiloševićevskom frontu. Kao što nije prirodno da se DOS održi kao skupina potpuno različitih stranaka, nije prirodno da ja na budućim izborima glasam za sve njih. Neke od njih bih radije videla u Hagu nego što bih glasala za njih.
      
       Da li biste mogli definisati vaš odnos prema nacionalnom osećanju?
       - Pa, ja ga ne poznajem. Nisam ja rasla isključivo na Slobodanu Jovanoviću ili isključivo na domaćoj dramskoj literaturi, naprotiv. Moja generacija je rasla na pop kulturi koja je, pre svega, kosmopolitska. Ne znači da negiram nacionalno, da ne volim svoju zemlju, da nisam patriota. Da sam vezana za jezik, jesam, da sam vezana za ovu kulturnu tradiciju više nego za neku drugu, jesam, ali nisam sigurna da su te granice baš tako čvrsto određene kao na karticama mobilnih telefona: kad pređete određenu zonu, vaš mobilni više ne radi. Sa ljudima jednostavno nije tako. S druge strane, mislim da čovek može birati svoje poreklo, da je svaki čovek sebi predak.
      
       I ta vezanost za ovu sredinu sprečila vas je da odete da živite negde drugde?
       - Nisam spremna za takvu vrstu odluka. Ali, to me ne bi sprečilo da neko vreme provedem negde drugde. Ne znači da je to iseljenje, emigracija, a ne znači ni da nije. Stvar je užasno ambivalentna. Možda je to neki moj konformizam: da ne mogu da donesem odluku da započnem život sa novim ljudima, da pravim nova prijateljstva, da započinjem novu ličnu istoriju. Možda to jeste konformistički odnos prema ličnom životu.
      
       Kad ste ovih godina odlazili u svet, jesu li vas gledali kao biće iz druge priče?
       - Zavisi to od toga s kojim ljudima se srećete. Groznih iskustava imala sam s novinarima. Kad treba da dam intervju ili pišem za neke novine, vodim računa. Pre svega, ne pišem nikada za desničarske novine. Imam nekoliko prijatelja u čiji ukus i stav verujem. Kod njih proverim da li s nekim novinama ili novinarima treba sarađivati. Nailazila sam na krupno nerazumevanje, pre svega na čuđenje da na prostorima Srbije žive normalni ljudi, šta god da to znači. To me posebno nervira, ta začuđenost da imate sve zube, ili uglavnom sve, da ne smatrate da su etnička čišćenja nebeski ispravne stvari. S druge strane, od vas stalno traže još, još, hoće od vas da izvuku nešto još radikalnije, nešto još oštrije, kritičkije, što opet vodi u neki cirkus estrade. Da živim tamo od stipendija ili od honorara za raznorazne simpozijume ili savetovanja na temu bivše Jugoslavije, to bih morala da radim. Pošto od toga ne živim, ne moram.
      
       Najavili ste da ćete posle pobede opozicije preći u opoziciju.
       - Prirodna je pozicija umetnika da se kritički odnosi prema sopstvenom društvu, šta god da je njegovo društvo. Ne mora biti samo jedna zemlja. Ali, važno je od suprotstavljanja ne praviti profesiju. Ako je intelektualni angažman pošten, on nikako ne može biti profesor.
      
       FELIKS PAŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu