NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Država je važnija od Haga

Danas imam jednu veliku obavezu koju sam preuzeo na izborima 24. septembra - da svim demokratskim i pravnim sredstvima branim zajedništvo Srbije i Crne Gore. Neuspeh takvog poduhvata, takve misije za mene predstavljao bi veliki problem za dalje učešće u javnom životu. Ja sam tu obavezu preuzeo. Svestan sam da je to bila iznuđena obaveza, kao što je, na kraju krajeva, bilo i moje kandidovanje. Ja nisam nameravao da se kandidujem, nisam se nudio, nisam se preporučivao, i tu odluku sam vrlo teško doneo. Jedan od razloga za moje kolebanje bio je vezan i za te složene odnose između Srbije i Crne Gore. Onog trenutka kada sam ušao u tu bitku, rešen sam da u njoj ostanem do kraja. I dalje ostajem optimista da će većina građana u Crnoj Gori i Srbiji biti za zajedničku državu. Ali ako to tako ne bude, ja ću tu volju poštovati, a onda ću doneti odluku šta ću dalje činiti

      U sredu 17. januara navršilo se tačno sto dana od onog, već istorijskog, 7. oktobra kada je novoizabrani predsednik Savezne Republike Jugoslavije dr Vojislav Koštunica pred poslanicima Skupštine Jugoslavije u Beogradu dao (i potpisao) svečanu obavezu i time, i formalno, stupio na dužnost koju su mu birači poverili na septembarskim izborima.
       Šta se sve zbilo u ovih sto dana? Neko će reći da je učinjeno malo, neko da je učinjeno čak i više nego što su i najveći optimisti mogli da sanjaju. U nastojanju da čitaocima pomogne da o dosadašnjim promenama formiraju sopstveni sud, NIN se obratio predsedniku Koštunici, s molbom da i sam proceni ono što se dogodilo.
      
       Kako vam je bilo u ovih sto dana? Šta vam je bilo najteže, šta najlepše?
       - Tih sto dana bilo je sabijeno, ispunjeno do kraja, gotovo bez trenutka za predah. Naravno, u tih sto dana mnogo je promenjeno na spoljnopolitičkom i unutrašnjem planu, u životu, u svesti ljudi. To je ohrabrujuće. Ali, pojavili su se i mnogi neočekivani problemi. Činilo se da tih sto dana treba pre svega da doprinese rešavanju državnog statusa SR Jugoslavije. Međutim, pitanje državnog statusa otvoreno je na način koji nije bio očekivan.
      
       Iako su vaši motivi da prihvatite susret sa Slobodanom Miloševićem već predočeni javnosti, ostalo je nepoznato o čemu ste, zapravo, razgovarali? Da li je on od vas tražio da ga ne isporučite u Hag?
       - Teško mi je da vam precizno odgovorim na takvo pitanje. Naravno da nisam mogao govoriti bilo šta o čemu nisam govorio proteklih nekoliko meseci, pa i godinama unazad. Dakle, ništa se tu nije promenilo. Tim povodom je u javnosti bilo i spekulacija o nekim temama o kojima uopšte nismo razgovarali, ili koje nisu bile glavne. Tome je delimično doprinela i štampa, katkad izvrćući sadržinu pojedinih razgovora koje sam poslednjih dana imao, doduše ne sa Slobodanom Miloševićem nego sa američkim senatorom DŽozefom Bajdenom. Ispalo je da sam se ja kod Bajdena raspitivao na koji način bi se haška pravda mogla primeniti u Beogradu. To jednostavno nije tačno. O tome nije bilo ni reči.
      
       To nisu izmislili novinari. To je sam Bajden rekao u Sarajevu.
       - Da. Ali, to jednostavno nije tačno. Pravim digresiju i pominjem taj razgovor sa Bajdenom pokušavajući da objasnim kako se stvari mogu pogrešno tumačiti i onda iz jedne netačnosti ići u drugu. U tom razgovoru sa američkim senatorom uopšte nije bilo reči o Hagu. Razgovarali smo o potrebi poboljšanja američko-jugoslovenskih odnosa i otvaranja nove stranice u tim odnosima. Taj razgovor je bio ohrabrujući.
      
       A sa Miloševićem? Da li ste sa njim razgovarali o Hagu?
       - To nije bilo dominantno. Radilo se više o nekim statusnim pitanjima. Bivši državni funkcioneri u svim zemljama uživaju određena prava i kad im istekne mandat. U Miloševićevom slučaju ta prava proizlaze iz jednog zakona koji je 1999. godine usvojila Skupština Srbije i sa čijim sprovođenjem ja kao savezni predsednik ne mogu imati gotovo nikakve veze. Taj razgovor nije doveo ni do čega novog, osim što je uneo nešto uzbuđenja u našu javnost samom činjenicom da se predsednik SR Jugoslavije sastao sa predsednikom najveće opozicione stranke. To bi trebalo da bude pravilo. Ne mogu da utičem na izbore u drugim strankama. Druga je stvar šta ja mislim o izboru socijalista, ali njihovo je pravo da izaberu predsednika koga su izabrali. Moje su dužnosti sadržane u Ustavu i obavezi koju sam preuzeo 7. oktobra da ću poštovati Ustav svoje zemlje a ne neka druga pisana ili nepisana pravila, naročito ona koja potiču iz drugih zemalja. Predsednik SR Jugoslavije nije dužan - da komentarišem jednu izjavu portparola Haškog tribunala - da sprovodi dnevne zapovesti portparola Haškog tribunala.
      
       Gde sada živi vaš prethodnik Milošević? Ko ga čuva? Tvrdi se da on i dalje boravi u nekoj rezidenciji koja pripada federaciji i da ga čuvaju ljudi koje su plaćeni iz federalnog budžeta...
       - Dorćolac sam, a ne Dedinjac i Dedinje za mene predstavlja potpunu nepoznanicu. Nemojte zaboraviti da u federaciji postoji podela nadležnosti i postoje organi koji se bave tim pitanjima. Jedino što ja znam jeste da Milošević živi u rezidencijalnom objektu u Užičkoj ulici. Za čuvanje rezidencijalnih objekata nadležne su gardijske jedinice, a za čuvanje ličnosti nadležna je posebna uprava javne bezbednosti.
      
       Kakve su perspektive vaše platforme za razgovore o Crnoj Gori? Predsedništvo DOS-a unelo je i neke izmene u vaš inicijalni predlog. O čemu se radi?
       - Nije bilo značajnijih izmena. Jedna izmena se odnosila samo na nešto što se tiče savezne države i mora ostati u njenoj nadležnosti, a vezano je za kontrolu granica i pitanja nacionalne bezbednosti, što nije bilo izričito pomenuto u mom inicijalnom predlogu za preuređenje SRJ. Sve drugo je ostalo onako kako je predloženo. Ali i to je sada otvoreno za debatu, unutar DOS-a i sa različitim političkim snagama iz Crne Gore. To je predlog koji odražava platformu svih koji u ovom trenutku smatraju da SR Jugoslaviju treba preurediti a ne rasturiti.
      
       Čime ste se rukovodili formulišući taj svoj predlog?
       -Taj okvir je tražen između Ustava 1992. godine i platforme crnogorske vlade iz 1999. godine. To pominjem pošto sam baš ja bio jedan od najžešćih kritičara takozvanog žabljačkog Ustava, kao ustava koji sadrži suviše konfederalnih elemenata.
       Kad je reč o kolektivnim pravima država ili naroda, ona se ne mogu vraćati unazad. Dakle, mi smo tu napravili veliki iskorak, kompromis. Naročito naglašavam da je reč o platformi iz 1999. godine, jer je u razgovorima DOS-a sa crnogorskim zvaničnicima na Svetom Stefanu u leto te godine zaključeno da tadašnja platforma crnogorske vlade može predstavljati jedan od dokumenata u raspravi.
       Sada ispada da se crnogorska vlast odrekla i svoje platforme. Dakle, govori se o potrebi da Srbija i Crna Gora budu dve nezavisne države jer se tvrdi da su one to već sada i da to samo slepac ne vidi. Taj zaokret, ta isključivost stvaraće probleme u našim razgovorima. Ali na samom početku ukazujem na visok stepen spremnosti, otvorenosti, tolerantnosti s naše strane.
      
       Da li je i dalje sporan spisak učesnika, ili se već razgovara o suštini pojedinih predloga?
       - Tu su stvari jasne. Smatramo da, polazeći od činjenice da SR Jugoslavija postoji, treba da učestvuju predstavnici republičkih i saveznih vlasti, pre svega njihovi najreprezentativniji organi, a to su skupštine. Ako to uzmete u obzir onda ste u raspravu uključili zastupnike svih političkih struja i mišljenja. Tada možete biti sigurni da nećete napraviti grešku koja je nesumnjivo napravljena 1992. godine, kada su se o Ustavu pogodile samo dve partije. Ustavi se ne donose običnom većinom, osim ako nećete da se menjaju onako kako se vlade menjaju, već traže i kvalifikovane većine i širu podršku da bi mogli da traju.
      
       Koliko ćete još biti na sadašnjoj funkciji? Prema Đukanovićevoj varijanti, eventualni savez dveju država ne bi imao predsednika, a prema vašem predlogu, savezni predsednik bio bi biran u parlamentu.
       - Mi smo, kao što ste mogli uočiti, odbacili Miloševićevo rešenje da se predsednik SRJ bira na neposrednim izborima. To je rešenje bilo diktirano Miloševićevim najličnijim, najprizemnijim interesima da na svaki način ostane na vlasti. Nelogično je da se u ovako uređenoj državi predsednik SRJ bira na neposrednim izborima. Predsednika treba da bira parlament, s tim da se naizmenično na tu funkciju bira predstavnik Srbije i Crne Gore.
       Mi ćemo se, naravno, truditi da se i u tom pogledu učine promene, da se poštuje ravnopravnost obeju jedinica, uz poštovanje ustavnog poretka Jugoslavije i ustavnih poredaka Srbije i Crne Gore. Na drugoj strani je da postupi isto tako, ili da eventualno pogazi jugoslovenski ili crnogorski ustav. Ali, onda će, naravno, ta strana snositi odgovornost i imati teret dokazivanja zašto je to tako učinjeno. Ovo nije pretnja, jer nikakvih pretnji i nasilja neće biti. Naprotiv, ako se krene tim putem, druga strana će zapravo činiti nasilje, neku vrstu pravnog nasilja, počinjenog kršenjem, ogrešenjem o pravo.
      
       Ukoliko Crna Gora napusti SRJ, da li biste se vi kandidovali za predsednika Srbije na sledećim izborima?
       - O tome uopšte ne razmišljam. Danas imam jednu veliku obavezu koju sam preuzeo na izborima 24. septembra - da svim demokratskim i pravnim sredstvima branim zajedništvo Srbije i Crne Gore. Neuspeh takvog poduhvata, takve misije za mene predstavljao bi veliki problem za dalje učešće u javnom životu. Ja sam tu obavezu preuzeo. Svestan sam da je to bila iznuđena obaveza, kao što je, na kraju krajeva, bilo i moje kandidovanje. Ja nisam nameravao da se kandidujem, nisam se nudio, nisam se preporučivao, i tu odluku sam vrlo teško doneo. Jedan od razloga za moje kolebanje bio je vezan i za te složene odnose između Srbije i Crne Gore. Onog trenutka kada sam ušao u tu bitku, rešen sam da u njoj ostanem do kraja. I dalje ostajem optimista da će većina građana u Crnoj Gori i Srbiji biti za zajedničku državu. Ali ako to tako ne bude, ja ću tu volju poštovati, a onda ću doneti odluku šta ću dalje činiti.
      
       Da li ćete lično vi i ostali funkcioneri DOS-a ići u Crnu Goru i aktivno učestvovati u predizbornim kampanjama?
       - Izbori još nisu zakazani. Sačekaćemo, videćemo kako će teći ovi razgovori sa Đukanovićem. Poslednjih meseci, posle promena u Srbiji, zaista je DOS učinio maksimalan napor da se ničim ne dovede u pitanje to osetljivo pitanje srpsko-crnogorskih odnosa. Polazimo od toga da u Crnoj Gori postoji vrlo jaka, meni razumljiva, državotvorna svest. Zatim, da postoje problemi, počev od činjenice da je Crna Gora manja federalna jedinica, da je njen narod u velikom rasejanju i da se može reći da ih u Srbiji ima više nego u Crnoj Gori. S druge strane, moram da kažem da postoji za mene neobjašnjivo militantan, manjinski ali militantan, antisrpski i antisrbijanski stav u Crnoj Gori, koji podseća na neke najekstremnije antisrpske stavove u ekstremnom delu hrvatskog nacionalizma. Za mene je to neobjašnjivo. Ako se sve to ima u vidu, zaista je i politika DOS-a i moja lična bila da se ni na koji način ne daje povoda onima koji možda strahuju od nekakvog obnovljenog, vaskrslog velikosrpskog hegemonizma.
      
       Svet je srdačno pozdravio vaš izbor za predsednika SRJ. Da li je posle sto dana taj medeni mesec istekao?
       - Medeni mesec traje mesec dana. Mislim da se ovde ne radi ni o čemu što ima lični pečat. Svet, ili onaj najmoćniji deo sveta nije umeo da priđe srpskom narodu, građanima Jugoslavije, nije uz sve pokušaje, uz sve eksperimente, uz svu silu koju je primenio, uspeo da se stanje u Jugoslaviji politički promeni. Taj deo sveta je svojom politikom znatno doprineo da se ovde konzervira jedan autoritarni režim. Narod u Srbiji i demokratske političke snage u Srbiji su, zapravo, imale da se bore i protiv Miloševićevog autoritarnog režima i protiv tog sveta. I odneli su pobedu i nad jednim i nad drugim, i to je nešto što je privuklo pažnju sveta. Ta činjenica.
       Ja sam u jednom trenutku, naravno uz neke sopstvene zasluge i lične karakteristike, bio izraz tih želja i sredstvo za tu borbu i promenu u Srbiji. I svet je naknadno posle 24. septembra i 5. oktobra zapravo shvatio da je bitku sa Slobodanom Miloševićem - hvala Bogu - dobio narod u Srbiji, a ne sankcije međunarodne zajednice, natovske bombe i pritisci, s jedne, i povlađivanja Miloševiću, s druge strane. Tako se to završilo.
       Jugoslavija je mnogo drugačija bez sankcija i narod koji živi u njoj božjom voljom nalazi se na mestu koje je geostrateški vrlo značajno, i u našu korist i na našu štetu. Bez takve Jugoslavije, zapravo, ne može biti stabilnosti na Balkanu.
       Nove vlasti u Srbiji i u Jugoslaviji su tokom proteklih meseci to i pokazale. Tamo gde je bilo najosetljivije, tamo gde smo bili na posebnim iskušenjima, nismo dali povoda ni na koji način da se taj razobručeni lanac nasilja proširi. Uzmimo samo jug Srbije. Uprkos svim provokacijama, svim pokušajima da se inscenira novi Račak, do toga nije došlo. Pokazalo se da nasilja nije bilo tamo gde smo mi mogli da kontrolišemo stvari. A nasilje se i dalje dešava na Kosovu koje je pod kontrolom i odgovornošću međunarodne zajednice. Tamo su nastavljena ubijanja, pljačke, pritisci, nesreće uprkos prisustvu pedeset hiljada vojnika Kfora.
      
       U javnosti je bilo i nekih nedoumica diplomatskim susretima ministra inostranih poslova Gorana Svilanovića sa stranim partnerima. Premijer Žižić je jednom prilikom izrazio neslaganje sa Svilanovićevim stavovima. Da li su potezi ministra spoljnih poslova koordinirani sa vama kao šefom države, ili Svilanović radi nešto na svoju ruku?
       - Ima veoma mnogo koordinacije u odnosima između članova savezne vlade i predsednika Republike. Naravno, nikad ne može biti onoliko koliko bi trebalo da bude, jer mi se, zapravo, nalazimo u procesu stvaranja aparata vlasti. To je činjenica. U prvih sto dana mi smo uz velike napore uspeli da konstituišemo savezni parlament i vladu, mada sa zakašnjenjem, sa velikim vakuumom koji je postojao između prethodne i nove vlasti. Jer, u ovoj zemlji se desila neka vrsta mirne demokratske revolucije. Tih sto dana mi nismo mogli da ispunimo aktivnim delovanjem. Neki od nesporazuma i nekoordiniranosti između pojedinih elemenata vlasti, vlade i ministara, mogu se time objasniti.
      
       Nameravate li da se sretnete sa gospođom Karlom del Ponte kad ona dođe u Beograd?
       - Ja sam stavove o Haškom sudu izneo, oni su poznati. Razgovor te vrste nije nešto što izvire iz ovlašćenja kojima ja raspolažem. Ipak, ne isključujem mogućnost razgovora, makar da bih pokrenuo neka pitanja kao što su odustajanje od istrage o natovskim zločinima ili osiromašeni uranijum, ili tajne optužnice. Sigurno je samo da ne treba očekivati promenu mog stava prema tom sudu.
       U nekim drugim prilikama Haški sud bi mogao biti tema broj jedan za ovu zemlju, ali u situaciji kada smo mi izašli na izbore i na zaprepašćenje celog sveta na njima pobedili 24. septembra, a onda otkrili da nam vlast u jednoj od federalnih jedinica tvrdi da država u kojoj živimo zapravo ne postoji, to je za nas veliki problem. Sada, naravno, imamo i drugih prečih poslova, kao što su socijalne nedaće u kojima se živi, ali i to da se čak i unutar DOS-a otvaraju neka druga pitanja, kao što je pitanje Vojvodine i njenog državnog ili kvazidržavnog statusa. Za nekoga ko je u najvećoj obavezi da se stara o teritorijalnom integritetu i celovitosti zemlje, a to moja funkcija podrazumeva, to su pitanja preča od bilo kojih drugih.
      
       Posle 5. oktobra suprotstavili ste se predlozima za hitre kadrovske promene na čelu Vojske Jugoslavije i Službe državne bezbednosti u Srbiji. Da li sada smatrate da su te odluke bile ispravne?
       - Za mene je jedno bilo bitno - u prelomnom trenutku u kome se država našla postavilo se pitanje: da li sačuvati nešto što su stubovi stabilnosti u toj državi, ili jednostavno porušiti te stubove pa onda ući u velika iskušenja u kojima bismo se našli bez toga. Ja sam smatrao da nešto od toga treba sačuvati, da se ne može vršljati po policiji a da nemamo neko telo koje će policiju da kontroliše, jer to telo je parlament. Da mi neku vrstu unošenja partijske politike u policiju zamenimo drugom i da pokažemo da se ni u čemu ne razlikujemo od prethodne vlasti bilo bi pogubno. I dok se ne konstituiše nov parlament i nova vlada Srbije, bilo je potrebno da se u unutrašnjim poslovima ne menja ništa. Na jednom veoma važnom primeru pokazalo se koliko je ova odluka bila ispravna. Taj primer je ono što se dešavalo na jugu Srbije. Da smo mi krenuli sa kadrovskim promenama u policiji ili nadmetanjem i licitiranjem koje bi podsećalo možda na ovo o Ministarstvu zdravlja, da smo uzeli da se bavimo time na koje mesto ko treba da dođe u vrhu Vojske Jugoslavije, onda bismo imali potpuno rastočenu vojsku i policiju koja ne bi mogla da se ponese sa vrlo osetljivim izazovom na jugu Srbije. Jer, mi smo hteli da demonstriramo a da ne upotrebimo snage u ovom slučaju. Samo te službe i te institucije kojima je vraćeno poverenje mogle su to da urade.
       Posle 5. oktobra nastalo je i novo pravilo. Za mene je važno samo koliko su pojedini ljudi sposobni. Oni su se pre, naravno, manje ili više prilagođavali nečemu što su bila neka druga pravila igre i vladajućeg poretka. To se sada promenilo. Više nikada jedna partija neće određivati ili ne sme određivati kako će se uredovati i razmeštati kadrovi u policiji i vojsci.
       Oni koji su se ogrešili o zakon, naravno, ne mogu biti amnestirani. To je samo po sebi jasno.
      
       Tajna policija u Srbiji je do sada informisala predsednika Jugoslavije o svemu, uključujući i o onome što je saznala prisluškujući veliki broj građana. Da li sada vas informišu?
       - Kad je reč o Vojsci Jugoslavije i o policiji, ja sam ovih meseci imao informacije koje se tiču bezbednosti države. Dakle, ne bezbednosti režima već bezbednosti države. I tu je naravno niz važnih podataka kada je reč o delovanju stranih službi, o situaciji na jugu Srbije, raznim planovima kako da se otvori kosovsko pitanje, da se poradi na nezavisnosti Kosova. To je ono čime odgovarajuće službe u Vojsci Jugoslavije i policiji treba da se bave. Onim čime su se nekada bavile, neće se baviti, a pogotovo onog trenutka kada sve to bude uređeno na valjan način odgovarajućim zakonima i kad organizacija i izvestan broj ljudi tamo budu promenjeni.
      
       Da li da će DOS opstati u obliku u kojem sada postoji?
       - Kad se postavlja pitanje opstanka države, šta znači opstanak DOS-a? Evo vam sada i dodatnog argumenta zašto ne mogu da ispoljim entuzijazam za rad Haškog tribunala kakav sam taj sud iskazuje, kakav iskazuju pojedine zemlje i pojedine javne ličnosti u našoj zemlji. Zašto se vraćam na to pitanje? Ja o budućnosti DOS-a razmišljam isto kao i o Haškom sudu: mene u ovom trenutku zanima opstanak države, a ne opstanak DOS-a.
      
       Nije li to svojevrsna opsesija državom?
       - Jeste, ali ne bilo kakvom, već demokratski uređenom državom. To je u ovom slučaju, valjda, razumljiva opsesija. Ma kako se mahalo time da se granice otvaraju, da se svet integriše, koliko ja vidim taj svet živi u državama. Ne živi u nedržavama. Mi smo proteklih godina živeli u nečemu što je nedržava. Ja bih da pređemo iz nedržave u nešto što je normalno državno stanje u kakvom žive Nemci, Francuzi, Italijani, Rusi i ostali, pa onda da se pozabavimo i onim drugim pitanjima. Zato me manje opterećuje pitanje DOS-a. Ali budući da sam to već povezao sa pitanjem opstanka države, ne isključujem ni mogućnost da će u DOS-u doći do diferencijacije baš što se toga tiče. Evo, da navedem jedan primer: mogli ste vrlo lako uočiti da su naši pogledi na budućnost Srbije i Crne Gore veoma podudarni. Zoran Đinđić i ja smo o tome razgovarali i sem možda u nekoj pojedinosti, mi imamo isti stav o tome. I većina stranaka u DOS-u ima taj isti stav. Dakle, to je stav da država postoji, da je najbolje rešenje da se ona preuredi kao jedna država a ne kao dve države. Ne vidim da ima neke velike hasne, a i Zoran Đinđić je tog mišljenja, od tog udruživanja dveju država. Znate, ako do toga dođe, ako to bude volja većine u Crnoj Gori, makar i na neustavan način, onda će možda Crnoj Gori biti korisnije da se udruži sa nekim drugim a ne sa Srbijom.
       Dakle, u tom pogledu zaista postoji visok stepen saglasnosti u DOS-u. Ali, ne do kraja. I zato, evo i prve pukotine u DOS-u. Jer, pojedine stranke iz Vojvodine smatraju da je platforma sa kojom je izašla Vlada Crne Gore nešto što je u osnovi prihvatljivo. Teško je to objasniti da vi možete biti u jednoj koaliciji a ne braniti njenu platformu nego se zalagati za platformu neke druge stranačke grupacije, i to platformu koja se suštinski razlikuje od onoga što mi tvrdimo, a što i ceo svet vidi, da ova država, bar zasad, postoji.
      
       Drugim rečima, otvara se i pitanje Vojvodine?
       - Problem je u tome što se to sada otvara na način koji podrazumeva neku vrstu kvazidržavnosti Vojvodine, uz priču o nekim specijalnim nigde regulisanim odnosima između Vojvodine i Hrvatske, jer su one nekada živele u zajedničkoj državi. Mislim da je i to jedno pitanje koje će morati da se otvori u DOS-u. Posle toga DOS možda neće više izgledati onako kako izgleda danas.
       Hteo bih da istaknem i značaj komunikacija sa predstavnicima nacionalnih zajednica iz Vojvodine, sa Savezom vojvođanskih Mađara. Gospodin Jožef Kasa mi je uputio jedan poziv za razgovor. Sa zadovoljstvom sam taj poziv prihvatio isto onako kao što sam pre neku godinu takođe razgovarao iz druge pozicije sa predstavnicima vojvođanskih Mađara. Dakle, tu imamo drugačiji stav. Tu se ne prejudiciraju rešenja, izražava se spremnost na razgovor. A na neobičan način se iz pojedinih vojvođanskih stranaka u DOS-u neka pitanja prejudiciraju na onoj talasnoj dužini na kojoj to čine vlasti Crne Gore. Dakle, moraćemo tim pitanjem da se pozabavimo..
       Inače, to pitanje posebnog statusa Vojvodine trebalo je da otvore pre septembarskih izbora pa da se tada stvar raščisti. Međutim, postupili su isto kao Đukanović, jer Đukanović nije govorio o dve stolice i dve države pre 24. septembra, baš kao što ni Liga socijaldemokrata nije govorila o nekom posebnom statusu Vojvodine i nekim specijalnim vezama sa Hrvatskom pre 24. septembra nego posle 23. decembra. A to je velika razlika.
      
       STEVAN NIKŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu