NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Treba li nam nauka?

Nama odgovara da naši ljudi u velikom broju budu uključeni u tehnološki front SAD, Japana, Zapadne Evrope. Oni će to znanje preneti u Jugoslaviju, čak i ako se nikad ne vrate, a neki će se sigurno vratiti. "Odliv mozgova" unutar same zemlje nanosi nam mnogo veću štetu

      Novog člana SANU dr Zorana Petrovića, koji za sebe kaže da je apolitičan, začudilo je što DOS nije pokazivao neko interesovanje za ministra nauke u prelaznoj vladi. On veruje da su savremena društva - društva nauke. "Nauka danas daje odlučujući doprinos privredi i tehnologiji a one diktiraju tempo nauci." Najprofitabilnija privredna grana 2000. godine postala je elektronika, tehnologija koja je sva proizašla iz savremene nauke. Ta roba sada čini 10 odsto svetske trgovine. "Prethodne tehnologije (primat su držale energetika i proizvodnja hrane) imaju, manje-više, trajne, određene proizvode. Hamburger ili šnicla se ne menjaju a elektronika iz godine u godinu stvara nove dotad neviđene proizvode. Na primer, CD-plejer - kojem treba laser, čip za dekodiranje, itd. - nije uopšte postojao pre petnaest godina. To su promene kojima se ne vidi kraj." Potpuno se menja odnos nauka-tehnologija, a onda se menja društvo.
       - Ja se bavim istraživanjima vezanim za proizvodnju integralnih kola. Ona se proizvode primenom plazme koja gravira stotine miliona tranzistora na komadiću silicijuma. To se obavlja radiofrekventnim plazmama. NJih je još Tesla otkrio, ali do pre desetak godina samo se nagađalo kako one funkcionišu. Saznali smo tek uz pomoć moćnih kompjutera. I ti kompjuteri su napravljeni pomoću plazme. To je taj spoj fundamentalnih istraživanja i njihove primene. Sada možemo da pravimo i bolju plazmu i još moćnije kompjutere.
      
       Ima li danas granica između istraživanja i primene?
       - Nauke kao neke larpurlartističke delatnosti više nema. Upravo radimo na detaljnom modelu koji bi trebalo da se od 2005. godine uključi u tehnološki proces proizvodnje integrisanih kola, a koji će u toku samog procesa korigovati greške.
      
       Istog trenutka?
       - Nema više uključi, isključi, ukucaj ekser. Najviša dostignuća u nekoj oblasti nauke moraju se u ovako složen tehnološki proces ugraditi - direktno.
      
       Šta to menja u nauci?
       - Bio sam gostujući profesor na odseku za elektroniku Univerziteta u Jokohami, u Japanu. Sada u toj oblasti dominiraju predmeti iz fizike. Elektroinženjer sve više mora da ovladava fundamentalnim naukama jer nauka sve neposrednije ulazi u tehnologiju.
      
       Koje su društvene posledice tih promena?
       - Zemlje poput naše ne smeju da izostanu iz naučnog fronta. Jer razlika bogati-siromašni na globalnom planu, i u svakom društvu posebno, zasnivaće se na pristupu novim tehnologijama koje će odlučujuće da utiču i na medicinu, i na proizvodnju hrane, i na uslove rada. Nastaje zaista dramatična prekretnica.
      
       Zato je i važno da znamo kakvo je stanje u našim prirodnim naukama.
       - I dobro i loše. Mi imamo dobar kadrovski potencijal. Vrlo dobro obrazovanje. Malo smo lošiji u primeni, ali učimo se kroz praksu. Međutim, izgubili smo veliki broj kadrova. I nismo uvek uspevali da prazninu popunimo novim ljudima istog potencijala.
      
       Kolika je stvarna šteta od "odliva mozgova"?
       - Nisam pretplaćen na priču da je to tragedija. Nama odgovara da naši ljudi u velikom broju budu uključeni u tehnološki front SAD, Japana, Zapadne Evrope. Oni će to znanje preneti u Jugoslaviju, čak i ako se nikad ne vrate, a neki će se sigurno vratiti. "Odliv mozgova" unutar same zemlje nanosi nam mnogo veću štetu. Mnogo je veća šteta kada uspešan inženjer prestane da se bavi inženjeringom da bi postao nekakav direktor zbog malo veće plate.
      
       Prilično samouvereno kažete "dobar kadrovski potencijal"...
       - To je mišljenje i u inostranstvu.
       Meni je japanski profesor Hatano, član njihove državne komisije za međunarodne odnose, pokazao svoj izveštaj i procenu iz Jugoslavije s početka devedesetih: ovde bi pre svega trebalo ulagati u naš naučni potencijal. To je ono po čemu je ova zemlja najbliža svetu.
      
       Kako objašnjavate taj fenomen?
       - Domeni u kojima se talentovani ljudi ovde mogu istaći veoma su suženi i zato mnogi žele da odu vani. Kako je to moguće? Preko nauke. Sećate se, Milorad Pavić u "Hazarskom rečniku" kao kosmopolitske ljude u XVI i XVII veku uzima ratnike. U XX veku uzima naučnike. U nauci se zaista sreću najbolji iz različitih nacija. Razmenjuju ideje. To je za mlade ljude ovde istinski izazov. Moja koleginica iz Francuske pita me kako uspevam da nateram svoju decu da tako dobro uče, a ona svoju ćerku ne može da odvoji od televizora. Jednostavno, ovi moji nemaju drugu opciju a njena kćerka će od nje nešto naslediti. Moja deca od mene ne mogu očekivati gotovo ništa. Druga važna činjenica jeste što se obrazovanje u ovom društvu tretira kao socijalna institucija. U Americi posle srednje škole nastaje odliv ljudi iz obrazovanja. Društvo tamo to stimuliše. Ne treba njima pedeset odsto mladih na fakultetima. Kod nas je fakultet još uzvišen cilj i ne kalkuliše se koliko to košta.
      
       Ali to ne mora biti dobro?
       - Loše je što posle ne možemo da im ponudimo posao. Ako i možemo, ne mogu da prežive od toga. Moji studenti, dakle najkvalitetniji materijal u ovom društvu, rade za hiljadu i petsto dinara. Kad se njih dvoje venčaju, ne mogu od dve plate da iznajme ni sobu. Niko ko je rešio da se bavi naukom ne očekuje da se obogati, ali ima pravo da očekuje normalan život koji će mu omogućiti da ostvari svoje ideje.
      
       Kako ste, na primer, vi uspevali?
       - Pre šest-sedam godina od Ministarstva sam dobio dve finansijske injekcije koje bi po svetskim standardima bile dovoljne za publikovanje jednog naučnog rada a ja sam publikovao 80. Dobro, pola od toga sam obavio u inostranstvu.
      
       Kako ste to izveli?
       - Tako što ja donosim pune torbe rashodovanih stvari iz laboratorija po svetu gde radim. Bacim to ovde na gomilu pa sklapam. Popravljam ono što se nigde ne popravlja. Oni ne troše vreme na to.
      
       Šta mi danas, od nauke zasnovane na takvim snalaženjima, imamo kao infrastrukturu?
       - Moja dijagnoza je da je kod nas opstao dosta širok front naučnih istraživanja. I to je dobro. Niko ne zna od čega će Jugoslavija da zarađuje sledećih 50 godina. Zato taj front treba održati. Znate, svetski standard je da se od bruto nacionalnog dohotka izdvaja jedan odsto za nauku. Velike uspešne zemlje daju više. Na primer, SAD daju 2,5 odsto, Japan 1,9 odsto i smatraju da je to veoma malo. Po našim zakonima mi smo imali taj jedan odsto, ali to se nije ostvarivalo. Jeste, u velikim smo problemima.
      
       Pa, šta da se radi?
       - Kolege iz Rumunije su, recimo, uspele da nateraju vladu da odvaja za nauku jedan odsto od međunarodne pomoći. Da li bi to kod nas moglo? Nadam se. Ali, zaista, naša zemlja je za ovu deceniju toliko iscrpljena da bi bilo arogantno da i mi takav zahtev preglasno postavimo.
      
       Zašto smatrate da je "širok front" pravo rešenje?
       - Ne sme se gubiti veza sa svetskim tokovima. Naravno, ne treba nama po hiljadu ljudi na svakoj tački tog fronta. Negde je dosta jedan čovek. Negde grupa. Uspešnija i profitabilnija grupa će uspeti da se uveća. Od postojanja i efikasnosti tih grupa zavisi koliko će svetska tehnologija biti blagovremeno primenjivana u našoj privredi.
      
       Da li ovo društvo može da održava takav model?
       - Ipak, mora. Znate, svuda nauku, pre svih, finansira država. Ozbiljno organizovano društvo razume da tako mora. Nauka je, inače, izuzeto isplativa delatnost, ali dobiti nisu uvek direktne. Ako se meni da
       1 000 dolara, nije sigurno da ću ja sledeće godine društvu vratiti dve hiljade. Ali svetski računi pokazuju da društva dobiju svoj novac nazad, i uvećan, ako ne od pojedinačnog naučnika, onda svakako od učešća u tim civilizacijskim dostignućima. Nauka ima svoju logiku. Jedna studija u SAD pokazuje da su veću društvenu korist donosila redovna društvena istraživanja od onih usmerenih, najskupljih. Recimo, tranzistor, na čemu se sad zasniva 10 odsto svetske trgovine, proizašao je iz onog što se zove istraživanje potaknuto znatiželjom (curiositdž driven research). S druge strane, imate veliki domaći zadatak - fuziju. Jedan od najvećih i najskupljih - projekata koji još ne daje očekivane rezultate! Ili, virus side. Pokazalo se da najznačajniji rezultati dolaze, i pored tolikih specijalnih istraživanja, iz laboratorija koje se finansiraju iz redovnih sredstava.
      
       Govorite o potrebi da društvo razume prirodu naučnih istraživanja?
       - To se mora uzeti u obzir. Čeprkam kao ćorava koka i nađem zrno. Sednem i razmislim. Ako ste vi meni zadali da nađem zrno ječma, a ja sam našao sto zrna pšenice, ne vredi. Domaći zadatak znači da, i kad se pojavi nešto zanimljivo, i čak obećava da može dati dobre rezultate, meni se ne daje mogućnost da to pratim. Tolika zrna propadaju.
      
       Kako su moderna društva organizovana na tom planu?
       - Postoji univerzitet koji obrazuje kadar. Postoje instituti. U Grenoblu, u Francuskoj, gde sam nedavno bio, uz katedru za fiziku rade dva instituta. Pola ljudi na tim institutima su državni činovnici, druga polovina su univerzitetski profesori. Tako organizovani, oni mogu da formiraju grupe koje daju vrhunske rezultate. Recept je i poznat i jednostavan: univerzitet i nacionalni instituti, plus razvojne laboratorije iz privrede. Poslednjih godina, zbog brojnih ludih razloga, mi smo razdvajali univerzitet i te institute. I naš institut, kao što vidite po tabli na ulazu, bio je u sklopu Univerziteta.
      
       Šta donosi takva organizacija?
       - Instituti treba da budu vrata kroz koja u jednu privredu ulaze moderne tehnologije. Recimo, za obrazovanje kadrova je potrebna vrhunska tehnologija a privredi su takve usluge potrebne jednom ili dva puta godišnje. Institut je obavezan da tu uslugu pruži. Privreda tu tehnologiju nabavlja onog trenutka kad to postane svakodnevna isplativa delatnost. Znam slučajeve da naša preduzeća imaju modernije uređaje za analitiku od naučnih instituta. Onda, budući da se ne isplati njihovo održavanje traže uslugu od slabije opremljenih instituta.
      
       Šta je kriterijum za dimenzioniranje nauke za ovu zemlju?
       - Taj kriterijum mora biti dvojak. Prvo, mi imamo taj potencijalni kadar i glupo bi bilo uništiti ga. Drugo, raspoloživ novac. On bi se delio dvojako: deo koji se odvaja za izdržavanje kompletne strukture i deo, stimulativni, za one najbolje. Tada oni mogu da ga ulažu ili u ljude ili za opremu. To je američki princip.
      
       Ali ko su ti najbolji?
       - To je igra kritičnom masom. Ovde imate određen broj ljudi, oni se svi poznaju i svi "znaju" da onaj drugi nema pojma. Nemamo izgrađen taj moral u ocenjivanju sebi ravnih (peer revienj). Postoje i za to rešenja. U Australiji gde sam doktorirao, za ocenjivanje se koriste komisije formirane od stručnjaka iz celog sveta. Ima i drugih pristupa. Razlika je između naučnika koji je publikovao jedan rad i onog koji je publikovao deset. Pri tom, mora da se ostavi prostor i za onog ko će jedan, ali izuzetno značajan rad da radi deset godina.
      
       Da li veća otvorenost prema svetu sve pojednostavljuje?
       - U nekom smislu da. Tamo prolaze projekti koji su na tragu onog što je aktuelno. Primenjivo. To nije savršeno, ali nije ni loše za izlazak iz naše situacije. Na svetskom planu može i da se ostvari znatan deo novca.
      
       U kojoj oblasti se sada pružaju najveće šanse?
       - Pre svega, ekološke studije. Zagađenje je zajedničko. Rad na tom finansira se iz multilateralnih evropskih programa. Za to se najlakše dobija novac.
      
       Koliki?
       - Ne velik. To je za doopremanje, održavanje opreme i za ljude. Ipak, značajan za nauku koja je bila ekskomunicirana iz sveta. Problem je što mi već kasnimo za našim kolegama Rumunima, Bugarima. Oni su se već uključili. Malo je prostora ostalo. Normalno, oni će braniti svoje pozicije, ali i mi moramo da uđemo u to.
       Mnogo se govori o našim naučnicima u svetu, o njihovom povratku...
       - To je važno ali uopšte nije jednostavno pitanje. Na primer, naša organizacija fakulteta - gde jednom primljeni asistent čeka svoje mesto profesora - ozbiljna je smetnja. To isključuje konkurenciju i onemogućuje povratak naših etabliranih stručnjaka. Gde da se vrati neki profesor? Da konkuriše za mesto asistenta?
      
       Koliki je broj tih etabliranih stručnjaka?
       - To je teško odrediti. Mi imamo lične kontakte, ali ne postoji sređena evidencija. Što se fizike tiče, broj naših kvalitetnih istraživača u svetu prevazilazi broj u zemlji. Možda dva puta.
      
       Šta bi bila motivacija tih ljudi za povratak? Plate ne, uslovi teško, možda ono da budu "prvi u svom selu"?
       - Nije to nevažan razlog. Da sam ostao tamo, ne verujem da bih bio izabran za dopisnog člana Američke akademije.
      
       Zašto ste se vi vratili?
       - Roditelji su počeli da pobolevaju. Osetio sam potrebu da budem tu. Kad sam došao, onda sam odlučio da ne kukam i sedim, već da nešto radim. Uostalom, da sam ostao, ja zaista nisam siguran da bih postigao nešto više. Tamo su uslovi surovi. Zavisi gde se nađete. Na primer, ceo "Hjulit Pakard" pre godinu dana rasturen je i prodat u parčićima. Tamo je radio velik broj istraživača. Šta će biti s njima? Možeš da ostaneš u Americi i pišeš softver ili da se vratiš da bi ostao u nauci jer si u to uložio ceo svoj život. Beograd je zato prilika. Tamo morate biti nobelovski jaki da biste opstali u svojoj nezavisnosti. Većina kvalitetnih ljudi tamo radi sad jedno, sutra drugo. Mi ovde imamo priliku da neki svoj rad dovedemo do kraja. Da stavimo tačku na neko naučno pitanje u literaturi. Dakle, nije samo novac primaran.
      
       Ta sloboda privlači?
       - Svakako. Ovde ostavljate trag u svojoj nacionalnoj kulturi. Neko će vas pamtiti. Kad uradite nešto važno, vi ste neko ko je otvorio oči jednoj naciji. Tamo ste jedan od hiljada.
      
       Kako ste doživeli ove društvene dramatične promene?
       - Nauka je jedna od oblasti koja je, zbog svoje kosmopolitske prirode, najviše patila u izolaciji. Mi sad možemo slobodno da komuniciramo. Znate li koliko to olakšava život! Sada će nam biti lakše da se borimo za novac na međunarodnom tržištu. Već je to dovoljan razlog da budem zadovoljan.
      
       A stanje u zemlji?
       - To je složeno pitanje. Ne zna se kojim će ovo pravcem krenuti. Nauka tu ima velike obaveze: da uvede taj kosmopolitski pristup, da podrži analitičan pristup. Mi smo, ipak, narod sklon epskom pristupu. Ne zna se koliko će toga i sada biti u politici. Biće i dosta žrtava. Bojim se da bi se nekima žrtvovanje nauke moglo učiniti kao moguć izlaz. Moramo se boriti. Ne treba da dozvolimo da postanemo deveta rupa na nekoj fiskalnoj svirali, već moramo da se nametnemo i javnosti i novoj vlasti. Drago mi je što u vlasti sada ima dosta ljudi s ozbiljnim naučnim pedigreom. Voleo bih da ih ima više iz prirodnih nauka. Valjda se neće ići za rešenjima koja bi značila rušenje mostova. Najlakša rešenja nisu - najbolja.
      
       SLOBODAN RELJIĆ
      
      

Prof. dr Zoran LJ. Petrović (46) od 24. oktobra prošle godine dopisni je član SANU, Odeljenje za tehničke nauke. Najmlađi je izabrani član.
       Ovom priznanju prethodi izuzetna naučna karijera. Školovanje: diploma beogradskog Elektrotehničkog fakulteta (1978), magistratura (1980), doktorat Australijskog nacionalnog univerziteta u Kamberi (1982-85).
       Po završetku doktorskih studija dr Petrović je sa dva saradnika osnovao Grupu za gasnu elektroniku. Danas je to u svetu poznata "beogradska škola gasne elektronike". Na svetskoj konferenciji povodom 20. godišnjice rada u ovoj oblasti 1999. u Japanu dr Petrović je "dobio poziv da održi uvodno predavanje".
       Čitaocu neupućenom u vrhunska specijalistička istraživanja u savremenoj fizici nije lako razumeti šta je to "unapređenje aktuelnih plazma tehnologija", na čemu dr Petrović radi. Ipak: "Plazma je gas u kome su pod dejstvom električnog polja proizvedeni joni, slobodni elektroni i hemijske aktivne čestice." Između ostalog, ona - plazma, primenjuje se u proizvodnji integrisanih kola. Pojednostavljeno rečeno, to je rad na daljem povećanju broja tranzistora u jednom čipu. Inače, na nekoliko kvadratnih centimetara već se smešta i više od milijardu tranzistora!
       Prof. Petrović je postigao značajne rezultate i u čistoj nauci, u fundamentalnim istraživanjima. Na primer, revidirao je 90 godina staru Taunzendovu teoriju električnog proboja u gasovima na niskom pritisku gasa. Ili: objasnio je "negativne diferencijalne provodnosti za elektrone u gasovima", pa značajno razvio "tehniku Monte Karlo simulacije za transport naelektrisanih čestica i izučavanje neravnotežnih kinetičkih fenomena"...
       Spisak je mnogo duži, ali mi ovde moramo preći na jasnije oblike predstavljanja. Dakle, dr Zoran Petrović je publikovao 84 rada u vodećim međunarodnim časopisima (inače, ukupno je publikovao 354 rada), održao 15 predavanja po pozivu na međunarodnim konferencijama. Radovi su mu citirani 412 puta u međunarodnim časopisima i monografijama.
       Direktor je Centra za eksperimentalnu fiziku Instituta za fiziku u Beogradu. Izabran je 1996. za vanrednog profesora beogradskog Elektrotehničkog fakulteta. Predaje na postdiplomskim studijama tog fakulteta i na Prirodnomatematičkom fakultetu u Nišu. Gostujući je profesor na Univerzitetu Keio u Jokohami - vodećem privatnom univerzitetu u Japanu sa centrom za obrazovanje inženjera u savremenim tehnologijama. Ostvaruje značajnu ravnopravnu saradnju sa nizom vodećih svetskih laboratorija kao što su: Univerzitet Kolorado i Nacionalni institut za standarde i tehnologije u Bolderu, SAD, Odsek za elektroniku državnog univerziteta u San Dijegu, SAD Tehnički univerzitet u Gdanjsku, Poljska, Institut za fizičku spektroskopiju Univerziteta "Žozef Furije" u Grenoblu, Francuska.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu