NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Povratak u kapitalizam

Zoran Đinđić započinje svoj najteži posao u životu lišen plebiscitarne podrške kakvu uživa Vojislav Koštunica, a suočen sa kraljevskim ambicijama DOS-ovih kneževa, nestrpljenjem naroda da mu bude bolje, brakorazvodnom parnicom sa Crnom Gorom, albanskim teroristima nadomak centra Bujanovca, mogućim sukobom sa G17 plus, dugom od 30 milijardi maraka i deviznim rezervama od 300 miliona maraka, milion izbeglica i milion nezaposlenih...

      U sredu ( 24. januar) na dan kad Srpska pravoslavna crkva slavi Teodosija Velikog, osnivača monaške zajednice, Zoran Đinđić, tada predsednik Demokratske stranke, pošto je prošao lekarsku proveru psihofizičkih sposobnosti, pretvorio je svoj stan u anahoretsku keliju isključujući sve telefone koji ga vezuju sa svetom. Pisao je ekspoze koji će u četvrtak (25. januar) čitati kao prvi nekomunistički premijer Srbije posle 1945. godine.
       U istoriji će taj 25. januar, kasnije, biti upamćen po još nekoliko stvari. Okončan je period trojnog bezvlašća u Srbiji započet beskrvnim prevratom 5. oktobra i potvrđen dogovorom odlazeće koalicije socijalisti-radikali-julovci sa Demokratskom opozicijom Srbije o obrazovanju prelazne vlade. Bio je to, kako će naknadno reći mnogi lideri DOS-a, truli kompromis. Ipak, zahvaljujući njemu, mnoge glave su ostale na ramenima i nisu se zakotrljale zemljom Srbijom.
       Okončan je i period u kojem je odlazeća crveno-crna koalicija kupovala vreme kako bi uklonila što više tragova o svojoj, u mnogo čemu kriminalnoj vladavini.
      
       Suđenje
       Povratak Srbije u kapitalizam Zoran Đinđić će započeti sa dva poteza puna koliko simbolike, toliko i stvarne promene moći.
       Rade Marković, blizak prijatelj Slobodana Miloševića i Mire Marković, trinaestogodišnjeg vladarskog para Srbije, prestaće da bude šef tajne policije koja je više služila bezbednosti jednog bankara i jednog sociologa nego stabilnosti države i bezbrižnosti njenih stanovnika. Radoznala Srbija moći će da zaroni u svoje juče i prekjuče i vidi ko je sve, pravdajući se višim državnim interesom i gorljivim patriotizmom, nadzirao i likvidirao protivnike puneći svoje sefove i prazneći džepove ogromne većine građana koje je vlast doživljavala kao tupave podanike.
       Tajna policija, jedan od simbola komunističke vladavine, prestaće da bude hiperproduktivna fabrika straha, to je obećanje koje je u prošlom broju NIN-a dao Dušan Mihajlović, novi ministar policije Srbije.
       Međutim, DOS-ovom glasaču (oko
       2 400 000 ljudi) željnom pravde ili osvete to svakako neće biti dovoljno. On će tražiti da konačno vidi na optuženičkoj klupi bar jednog socijalističko-radikalsko-julovskog pljačkaša narodnog bogatstva. Lideri DOS-a su dosad izlicitirali onoliko optužbi protiv dojučerašnjih vlastodržaca, ali ni jednu od njih javni tužilac nije pretvorio u suvislu tužbu.
       Da to ne bi postao bumerang nove vlasti, Đinđić će morati veoma brzo da zaustavi nezadovoljstvo naroda neproglašenom amnestijom bivših vlastodržaca i da nekome od njih organizuje valjano, na zakonu zasnovano i strasti lišeno suđenje. Smena šefa tajne policije, jednostavno, ne može da bude zamena za suđenje ljudima koji su vlasnici dedinjskih vila i bankovnih računa u inostranstvu postajali u godinama kad su građani Srbije počeli da se masovno razbolevaju od bolesti karakterističnih za siromašne zemlje i bedne ljude.
      
       Imovina
       Zakon o vraćanju oduzete imovine biće drugi prvi potez koji je novi premijer Radiju B92 ovako objasnio: "Želimo da se vratimo na početak kada je počela nepravda, a počela je tako što su ljudima oduzimani stanovi, kuće, imanja samo zato što su ih stekli poštenim radom. A onda je na osnovu toga nastala nova klasa koja je imala mnogo više stanova, kuća, imanja. Mi želimo da u prvih mesec dana pokrenemo proces vraćanja imovine i da time 2001. postane godina utemeljenja pravne države."
       To će biti i prvi korak potpune reprivatizacije imovine, operacije koja nije bezbolno prošla ni u jednoj zemlji koja se iz naučno nužnog komunizma vratila u prirodno nužni kapitalizam. Za Đinđića će privatizacija biti višestruko osetljiv posao.
       I pre srpske oktobarske revolucije njemu su pripisivane veze sa ljudima koji su stekli sasvim dovoljno novca da mogu da budu prijatelji i vlasti i opoziciji. Možda je i zato Đinđić, ovih dana, izbegao zagrljaj bogate familije, ali to ne znači da će moći da liši novca ljude koji su ga zaradili pod Miloševićevom vladavinom i da ih spreči da se sutra pojave u ulozi glavnih kupaca najprofitabilnijih preduzeća. Ne treba sumnjati da bi to bio dovoljan razlog za nezadovoljstvo velikog broja DOS-ovih birača, čak i ako nema dokaza da su Miloševićevi kapitalisti bogatstvo stekli kršeći zakone. Uz to, pisao je NIN u prošlom broju, Đinđića su već na neki način zaskočili socijalistički direktori brzom podelom akcija svojih preduzeća.
      
       Lova
       Đinđića su i Srpski pokret obnove i socijalisti poodavno optužili da je nemački špijun, odnosno nemački čovek. Zato će se sa dva para očiju gledati da li će, kako i za koliko para nemačke firme kupovati ovdašnja preduzeća. Uvek će biti dovoljno ljudi koji će u tim poslovima videti i premijerove prste, baš kao što ga je julovac Slobodan Čerović "video" u štabu NATO-a kako "određuje ciljeve bombardovanja" u vreme dok je Đinđić sedeo u bašti "Beoizloga" na beogradskom Trgu Republike i ispijao kafu. Pripremajući se za ulogu premijera, Đinđić je već najavio dolazak "Folksvagena" i "Simensa" u Srbiju: prvog kao mogućeg preporoditelja kragujevačke "Crvene zastave", drugog kao trećeg operatora u mobilnoj telefoniji.
       Ako gladni stomaci Srbije, neuposlene ruke Srbije i prazni džepovi Srbije brzo postanu siti, uposleni i puniji, svakako ih neće mnogo zanimati boja Đinđićevih očiju i da li je vikend proveo kod vlasnika "Folksvagena". Sirotinjska Srbija jednostavno želi bolji život. Takvih je 90 odsto stanovnika Srbije, rezultat je koji je u ispitivanju javnosti dobio Srećko Mihajlović iz Centra za politikološka istraživanja Instituta društvenih nauka. Rok koji je trećina siromašnih dala novim vlastima da poprave njen životni standard je - juče! Mihajlović kaže da ova trećina želi takve promene koje ne bi mogla da realizuje nijedna vlada.
       Da li će radikalnu trećinu ublažiti i razvodniti polovina građana Srbije koji misle da vladi, ipak, treba dati vremena da pokaže koliko je sposobna. Čedomir Jovanović, šef poslaničkog kluba DOS-a, koji zna mnoge Đinđićeve skrivene misli ne veruje u trpeljivu blagonaklonost javnosti: "LJudi će za mesec dana zaboraviti ko je bio Slobodan Milošević i kako se živelo pod njim." Iz Jovanovićeve tvrdnje sledi zaključak da se Đinđić pripremio da u prvih sto dana zaspe Srbiju šarenim bombonama. To će, naravno, biti veoma teško u zemlji čiji dug iznosi 30 milijardi maraka, devizne rezerve 300 miliona maraka, prosečna plata 110 maraka i koja ima milion izbeglica i milion nezaposlenih. "Nismo iznenađeni razmerama katastrofe države i društva", kaže Jovanović svesno oduzimajući DOS-u mogući izgovor.
      
       Nesloga
       Đinđićeva opsednutost brzinom je poslovična, ali na putu da prosečnu platu podigne na 250 ili 300 maraka njega će usporavati ne samo bankrotirana privreda nego i želja Mila Đukanovića da izvede Crnu Goru iz jugoslovenske federacije, rat niskog intenziteta u Preševskoj dolini, sporost odlučivanja u DOS-u, mogući sukob sa G 17 plus.
       Čim se saznalo da će Đinđić biti premijer, počela su licitiranja o ministru policije. Javnost se dobro zabavila raspravljajući o prvom policajcu, a profesionalnim posmatračima politike to je bio jedan od dokaza za "urođenu dosovsku neslogu" i "tradicionalnu netrpeljivost" dva DOS-ova stožera - Vojislava Koštunice, predsednika Jugoslavije, i Zorana Đinđića. Potom je nastala gužva zbog ministra zdravlja: Nada Kostić ili Obren Joksimović , oboje iz DSS-a. Jovanović odmahuje glavom i dokazuje da nesloge nema. "Gradimir Nalić nikada, ni na jednom telu DOS-a nije zvanično predložen za šefa policije", kaže Jovanović. "NJega je kandidovala javnost isto kao što je saopštila da sam i ja kandidat za to mesto." On tvrdi da niko u DOS-u ni na jednom skupu nije osporavao pravo DSS-u da za ministra zdravlja predloži koga želi. "Samo se stručna javnost založila za Kostićevu", kaže Jovanović.
       U ovom trenutku većina političkih posmatrača veruje da je izvesnije da će kraljevske ambicije DOS-ovih kneževa dovesti do raspada Đinđićeve vlade i koalicije. Tome se dodaje i mogući sukob potpredsednika vlade, šefova DOS-ovih stranaka i ministara u vladi, stručnjaka koji će deliti iste sektore. Nebojša Čović, lider Demokratske alternative, biće zadužen za finansije, baš kao i Božidar Đelić, ministar finansija. Ambicije i jednog i drugog daleko su od toga da budu opisane kao male. Možda će još teži biti sukob nadležnosti Jožefa Kase, koji će kao potpredsednik biti zadužen za poljoprivredu, i Dragana Veselinova, ministra, ili Vuka Obradovića, zaduženog za borbu protiv korupcije, i Dušana Mihajlovića, prvog policajca Srbije.
       Možda je Đinđić ovakvu dvostruku nadležnost smislio kako bi se ministri i potpredsednici uzajamno kontrolisali i kako bi on bio neophodan kao presuditelj u mogućnim sukobima nadležnosti. Premda odgovor na ovo pitanje spada u tehniku vladanja. Za političku prognozu mnogo je važnija činjenica da nijedan lider DOS-a za dugo vremena ne sme da rizikuje optužbu da je uzrok raspada vlade jer će to biti njegovo političko samoubistvo. Kraljevske ambicije DOS-ovih lidera jednostavno su ograničene tom činjenicom.
       Kraljevske ambicije ima i G 17 plus čiji jedan deo svakako misli da ovu nevladinu organizaciju konačno treba pretvoriti u političku partiju. Ako ta struja, inače nezadovoljna prisustvom G 17 plus u Đinđićevoj vladi, pobedi, sukob sa DOS-om će, po svemu sudeći, biti neminovan. Čovek za koga se veruje da može da spreči takav nepovoljan razvoj događaja zove se Miroljub Labus, potpredsednik vlade Jugoslavije.
       Sve ovo i mnogo više zna i Đinđić. U vreme kad je ovaj tekst pisan, on je sastavljao svoj ekspoze izolovan od ostatka sveta u svom stanu na Studentskom trgu. Taj ekspoze će na poseban način biti i prvi Đinđićev test iskrenosti i hrabrosti. Kada je 1994. godine razgovarao sa Slobodanom Miloševićem o ulasku u vladu Srbije, predložio mu je da sačine listu šta će uraditi za prvih sto dana. Milošević je odmahnuo rukom, predlog je za njega bio isuviše budalast.
       Pogledajte da li je Đinđić u svom ekspozeu napisao šta će uraditi u prvih sto dana.
      
       DRAGAN BUJOŠEVIĆ
      
      
Vlada Srbije

Nova vlada Srbije imaće sedam potpredsednika i 17 ministara (prethodna vlada imala je 24 ministra). Dušan Mihajlović biće i ministar i potpredsednik. Ministara bez portfelja neće biti (ranije sedam). Administracija Srbije koja broji oko 40 000 ljudi do kraja godine treba da se smanji za trećinu.
       Predsednik vlade je Zoran Đinđić (rođen 1952. godine) doktor filozofije. Potpredsednici su: Nebojša Čović (1958) mašinski inženjer, zadužen za privredu i finansije; Dušan Mihajlović (1948) pravnik, državno uređenje; Žarko Korać (1947) doktor psihologije, socijalna pitanja; Jožef Kasa, poljoprivreda i lokalna samouprava; Momčilo Perišić (1944), general-pukovnik i psiholog, bezbednost; Aleksandar Pravdić, razvoj; Vuk Obradović (1947), general, korupcija.
       Ministri u vladi su: Božidar Đelić, finansije i ekonomija; Goran Novaković, energetika i rudarstvo; Vojislav Milovanović, vere; Goran Pitić, ekonomski odnosi s inostranstvom; Aleksandar Vlahović, restrukturiranje privrede i privatizacija; Marija Vukosavljević, saobraćaj i telekomunikacije; Gašo Knežević, obrazovanje; Gordana Matković, socijalna i boračka pitanja; Dragan Domazet, nauka i tehnologija; Dragoslav Šumarac, građevina; Obren Joksimović, zdravlje; Branislav Lečić, kultura; Vladan Batić, pravda; Dragan Milovanović, rad i zapošljavanje; Dušan Mihajlović, policija; Dragan Veselinov, poljoprivreda; Slobodan Milosavljević, trgovina, turizam i usluge.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu