Mada ekstremističke parole u Hrvatskoj danas izvikuju uglavnom demobilisani i demoralisani ratni veterani, organizatori njihovih ksenofobičnih protesta su bivši disidenti Tuđmanove politike i frustrirani političari poražene Hrvatske demokratske zajednice

      Sudija županijskog suda u Rijeci Sajonara Čulina još čeka da odbegli general Mirko Norac zakuca na vrata njene kancelarije. Istu posetu u kancelariji na zagrebačkom Pantovčaku strpljivo čeka i predsednik Hrvatske Stjepan Mesić. Zagrebački advokat Ivan Kern čeka da klijent kojega treba da brani od optužbi za zločine nad civilima konačno donese "krunske dokaze" u korist svoje nevinosti. Gledaoci Hrvatske televizije čekaju da se na malom ekranu konačno pojavi voditeljica za koju se pričalo da je pobegla zajedno sa penzionisanim generalom. Mirko Norac svima poručuje da budu strpljivi. Doći će čim mu dojadi da se sa odabranim novinarima tajno sastaje po podrumima Dioklecijanove palate u Splitu ili da, zajedno s lokalnim demonstrantima, maskiran traži "smrt veleizdajnika Mesića i Račana". Zabava mu još nije dojadila, pa sramotna hrvatska farsa traje i dalje. Sadašnja vlast boji se generala koje je penzionisao predsednik Stjepan Mesić, generali se boje Karle del Ponte, socijaldemokrati i liberali boje se gubitka vlasti, a desnica strahuje od "lijevog terora neokomunista i partizana".
      
       "Skinhedsi" i "šiljate glave"
       Iracionalnost koja je zahvatila domaću političku scenu konačno je nametnula pitanja koja se u Hrvatskoj nisu postavljala deset godina. Da li među četiri i po miliona Hrvata postoje desno orijentisani birači čije opredeljenje može da ugrozi prava i slobode ostalih? Gde je granica između tradicionalne, i mnogima simpatične, odlučnosti da veruju u "Boga, obitelj i domovinu" i namere da se "ciganski predsjednik" na juriš obori s vlasti? Da li su za hrvatsku demokratiju opasniji ljutiti "skinhedsi" koji na ulicama Zagreba brutalno tuku strance ili demobilisani i demoralisani ratni veterani koji boluju od posttraumatskog stresnog poremećaja? Da li su ljudi koji po hrvatskim provincijama i dalje traže aboliciju za sve domaće generale osumnjičene za ratne zločine "po vokaciji" ultradesničari ili tek oruđe u rukama frustriranih političara? I konačno, kako je moguće da je pojam političke desnice bio praktično nepoznat u vreme vlasti Hrvatske demokratske zajednice i predsednika dr Franje Tuđmana?
       Sva ova pitanja imaju poražavajuće jednostavan odgovor. Partija koja je proteklih deset godina vladala Hrvatskom jasno je iskazivala svoju desničarsku orijentaciju, pa celofan patriotizma i "nacionalnog pomirenja" često nije uspevao da prikrije ultranacionalizam, ksenofobiju, rasnu i nacionalnu netrpeljivost pojedinih hadezeovih političara. U Hrvatskom državnom saboru je, recimo, kratkotrajni ministar odbrane Šime Đodan prve ratne godine neometano razlagao svoju teoriju o genetskom kodu Srba koji, tvrdio je, za razliku od ostalih naroda, imaju "šiljate glave". Zastupnik tada vladajuće stranke Ivan Bobetko gađao je torbom svog srpskog kolegu, HDZ-ov političar Drago Krpina je u saborskom restoranu napao zastupnika Srpske narodne stranke Dragana Hinića, hadezeovac LJubo Ćesić Rojs je u vreme poslednje saborske rasprave udario zastupnika Istarskog demokratskog sabora Dinu Debeljuha... Zagrebački "skinhedsi" su u međuvremenu pretukli službenika američke ambasade i njegovu pratnju i lakonski objasnili da se radilo o "crnjama, a mi želimo da naš grad bude čist".
       Čim su čuli da bi poneki oficiri Hrvatske vojske mogli da odgovaraju za paljevinu srpskih kuća i likvidacije civila u vreme operacija "Bljesak" i "Oluja", gnevni ratni veterani najavili su da će blokadom saobraćajnica uništiti turističku sezonu. Bilo je to još početkom prošlog leta i premijer Ivica Račan izjavio je da nije nimalo impresioniran. Sezona nije propala, ali je istog leta u Slunju podignuta spomen-ploča zloglasnom zapovedniku ustaške legije Juri Francetiću, a meštanka kordunskog sela Veljun javno se pomokrila na spomenik srpskim civilima koje su ustaše ubile u Drugom svetskom ratu. Pošto se ni tada nije radilo o prijatnim impresijama, državna televizija je ove događaje spomenula samo usput, i to s velikim zakašnjenjem. Istarski zastupnici u nacionalnom parlamentu tražili su da vlada donese zakon o zabrani ustaških simbola i naziva. Mada su ih podržali liberalni političari, poput pokojnog Vlade Gotovca i zastupnice Hrvatske narodne stranke dr Vesne Pusić, Račanov kabinet ocenio je da ministri imaju važnija posla nego da se bave prošlošću. Tvrdilo se da zabrane u politici uvek imaju suprotan efekat i da bi osim ekstremne desnice onda trebalo da zabrane i aktivnosti ekstremne levice. Mada niko u Hrvatskoj još nije primetio da neki zadrti ultralevičar zagovara "permanentnu revoluciju" Lava Trockog ili bombaškim napadima na premijera i predsednika podržava "proletere svih meridijana", argumenat je za hrvatske prilike delovao dovoljno pragmatično.
      
       Fingiranje "crvene opasnosti"
       Vladajuća nomeklatura ipak nije izbegla suočavanje sa svojim neistomišljenicima. Ne samo u Splitu, Osijeku, Vukovaru ili Kninu gde su demonstranti, pod slikom Mirka Norca i sa visoko uzdignutom desnom rukom, vikali da će uskoro pasti "marionetska vlast u Zagrebu" ili će pasti Hrvatska. Samo nedelju dana kasnije na Markovom trgu u Zagrebu vatreni govor protiv vlasti održao je i predsednik Hrvatske pučke stranke Tomislav Merčep. Tvrdeći da brani prava svih ljudi koji su u ratu branili svoju domovinu, ovaj "vukovarski Napoleon" tražio je da vlast progoni "agresore, a brani žrtve", a ne obrnuto. Mada je svojevremeno otvoreno napao ministra odbrane Gojka Šuška tvrdeći da ima srpsko ime, a Tuđmanovog sina Miroslava prozvao zbog beogradske i komunističke prošlosti, Tomislav Merčep je u domaćoj javnosti najpoznatiji po izjavi da se i danas kaje što nije ubio dovoljno Srba. Ovaj čovek višegodišnji je haški kandidat, ali i nezaobilazna ličnost aktuelne političke desnice u Hrvatskoj.
       Mnogi, međutim, smatraju da je na njenom čelu već pomenuti Tuđmanov sin, nekad glavni šef svih tajnih policija u zemlji. Zajedno sa predsednikom Hrvatske demokratske zajednice dr Ivom Sanaderom, on se pojavljivao na svim skupovima i demonstracijama protiv suđenja generalima osumnjičenima za ratne zločine. Mada formalno predvodi organizaciju za hrvatski nacionalni prosperitet, dr Miroslav Tuđman više se oslanja na svoje stare obaveštajne veze u zemlji i inostranstvu. Veliki splitski i zagrebački miting protiv vladajuće politike pokušao je da iskoristi kako bi građanima Hrvatske, ali i inostranim analitičarima dokazao da se Hrvati zapravo bore protiv "crvene opasnosti" u Evropi. NJegovi istomišljenici, a ovde se pominju bivši šef Tuđmanovog lekarskog tima dr Andrija Hebrang, naprasno penzionisani general Ante Gotovina kome se takođe pripisuju ratni zločini za vreme "Oluje" u Kninskoj krajini, supruga pokojnog ministra odbrane Đurđa Šušak, nekadašnji Tuđmanov savetnik za unutrašnju politiku i kreator svih dvorskih spletki na Pantovčaku dr Ivić Pašalić i još neki manje poznati političari, formalno ustaju protiv saradnje zvaničnog Zagreba sa sudom za ratne zločine u Hagu, ali je jasno da se radi o priči za unutrašnjepolitičku upotrebu.
       Dok ratni invalidi i veterani prvih borbenih linija koji se ne snalaze u mirnodopskim navikama grme protiv hapšenja svojih prijatelja iz vojske, zaboravlja se da je upravo Miroslav Tuđman isposlovao da prva grupa hercegovačkih osumnjičenika za ratne zločine bude predata Haškom tribunalu. Ista, dvosmerna poruka šalje se i dalje pa priča sina pokojnog predsednika zvuči otprilike ovako: Mi smo uvek bili za pravnu državu, demokratiju i saradnju sa Haškim tribunalom, a sada je potrebno da nas Zapad podrži u borbi protiv komunista da bismo nastavili da ispunjavamo svoje međunarodne obaveze.
       Uglađeni stil univerzitetskog profesora informatike ne može da se meri sa pretnjama građanskim ratom koje su se poslednjih dana otele novom hadezeovskom šefu Ivi Sanaderu. Nagađa se da bi upravo on mogao da izvuče najdeblji kraj posle dobro isplanirane, a loše izvedene uvertire za državni udar u Hrvatskoj. Javna je tajna da je čitavu priču smislio miljenik svih tajnih službi Tuđmanovog doba dr Ivić Pašalić, a sprovođenje je ostavljeno predsedniku HDZ-a Ivi Sanaderu. Ni u Hrvatskom državnom saboru, ni na ulicama dalmatinskih gradova Sanader nije osudio pučističke i ratnohuškačke izjave masa, niti je, kao lider nekad najjače političke stranke u zemlji ustao protiv poziva na linč aktuelnih vladajućih političara. Van Hrvatske to je izazvalo mučan utisak da je reč o ljudima kojima nikakvo nasilje nije strano, pa je stranka pokojnog Franje Tuđmana napokon pravilno procenjena kao ekstremistička i potencijalno opasna za građanski mir.
      
       "Sateliti" u parlamentu
       Hrvatski analitičari i danas su, međutim, skloni procenama da desničarski krugovi na političkoj sceni nemaju ni uticaja ni profilisanog biračkog tela. Kao argumenat obično se uzima primer "salonskog rasiste" i vođe Nove hrvatske desnice Mladena Švarca. Mada njegova stranka nije dobila dozvolu za upis u registar političkih stranaka u Hrvatskoj, Švarc je poznat po izazivanju ekscesa u sudnici županijskog suda u Zagrebu u vreme suđenja bivšem zapovedniku ustaškog logora u Jasenovcu Dinku Šakiću i čvrstom ubeđenju da je za Hrvate diktatura najbolji i najtrajniji oblik vladavine. NJegova supruga dotle šokira javnost izjavama da će, čim dođu na vlast, pripadnici Nove hrvatske desnice doneti zakon o ubijanju svih kućnih ljubimaca i progonu njihovih vlasnika, a cinici se zabavljaju nagađanjima da veliki nostalgičar Nezavisne države Hrvatske zapravo ima jevrejsko prezime i vuče poreklo iz partizanske porodice.
       U parlamentu stvari stoje malo drugačije. Ono što bi moglo da se nazove klasičnom desnicom oličeno je u Hrvatskoj stranci prava i njenom lideru Anti Đapiću. Uvereni antikomunista iz proverene ustaške porodice prijašnjih godina je uglavnom predstavljao satelitsku stranku i "desni korektiv" politike Franje Tuđmana ako bi se pokazalo da je HDZ izgubio "udarnu snagu izvorne desnice". Na svim izborima do sada Hrvatska stranka prava jedva je uspevala da pređe izborni prag. Mnogi tvrde da se u parlamentu našla samo zahvaljujući "političkom inžinjeringu" bivše i sadašnje vlasti koje su želele da svet Hrvatsku doživljava kao stabilnu demokratsku državu čija zvanična politika uspešno objedinjuje levičare i desničare. Zli jezici tvrde da je u tome uspela i više nego što se nadala. Ona sada ima predsednika koji tako napadno iskajava svoje "hadezeovske zablude" da ga mnogi nazivaju najvećim levičarem u Hrvatskoj, ali i premijera koji se tako žestoko kaje zbog svoje komunističke prošlosti da ga domaće socijaldemokrate zovu najvećim desničarem u svom levičarskom krugu. Obojica, međutim, drže do svoje političke časti i zadate džentlmenske reči pa i dalje veruju da alkarski vojvoda Mirko Norac samo što nije zakucao na njihova vrata.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ