AUTOR: Karl Jaspers
NASLOV: "Um i egzistencija"
IZDAVAČ: "Plato", Beograd 2001.

      Nenad Daković
       Nisam siguran da li je ovo obnovljeno izdanje ovog Jaspersovog ogleda iz 1935. godine, u kome on već napušta filozofiju egzistencije i sudeći, po svemu, pokušava povratak na stanovište novovekovne filozofije uma i, pre svega, Kantovo transcendentalno stanovište čiji tzv. transcendentalni impuls ni za Jaspersa, kao ni za Fukoa, nije dogmatizam, jer ne zatvara onaj "hijatus irationalis" između slobode i boga, postojanja i egzistencije. U svakom slučaju, Jaspers će ovde egzistencijalizam odrediti kao "predmetno mišljenje" koje ne uspeva da izrazi onaj prevrat u mišljenju koji su pokrenuli Niče i Kjerkegor, prvi svojim "bezbožništvom" a potonji "aporijama teskobne egzistencije", egzistencijalne teskobe. Kakav je prevrat u pitanju? Postoji najpre razlika između postojanja i egzistencije, pošto se samo postojanje može "izložiti", dok egzistencija zahteva neku vrstu "beskonačnog izlaganja", ili "izlaganja samog izlaganja". Na ovoj razlici između sadržaja i izlaganja, koju je uočio još Hegel, Jaspers će izgraditi ne samo svoju kritiku egzistencijalizma nego i razliku između "filozofa" i "filozofiranja", odbijajući do kraja da sebe nazove filozofom. Tako on ovde insistira da je "ono do čega je filozofiji jako stalo ponovo postalo um", jer pošto su ga Niče i Kjerkegor stavili u pitanje, "um za nas više nije samorazumljiv". Zato je neophodno vratiti se Kantu, odnosno samom izvoru uma iz koga nastaje ovaj privid. "Jer u šta bi on inače mogao da se pouzda ako bi on, koji je jedini pozvan da otkloni sve obmane, bio u samom sebi uzdrman, ne mogavši da se nada miru i mirnom posedu." Upravo će ova težnja za mirom biti razlog zbog kojeg će Sartr ovo stanovište nazvati "hrišćanskim egzistencijalizmom". Ali, Sartr nije u pravu, jer Jaspers nije Marsel. Um egzistencije - za kojim ovde traga Jaspers, iako svoju analogiju, o kojoj neprekidno govori aludirajući na Kantovu treću "Kritiku" u kojoj se radi o zajedničkoj igri razuma i uobrazilje, slobode i zakona, ili moći ideje kojima se ne saznaje predmet, nego sama egzistencija - do kraja ostaje "um koji je mističan za razum". Zato onaj ko filozofira, veli Jaspers, "živi iz vlastite vere u sklopu povezanosti sa tajno otkrivenim lancem ljudi koji tragaju u slobodi... Ta vera je (veli on) u umu više od uma". Stoga je ova "filozofska vera", kao i pojam "sveobuhvatnog" ili "transcendencije" ona, da kažem, Hegelova trijada koja utemeljuje "um egzistencije" i istovremeno prekoračuje horizont egzistencijalizma prema kome egzistencija prethodi umu jer, u osnovi, obnavlja poverenje u um. Jer, izvor filozofiranja "nikada nije sociološka moć poput crkvene vere i bezbožništva... Filozofiranje koje ostaje verno svom izvoru ne može zapravo da razume ni religiju otkrovenja ni bezbožništvo", zaključuje Jaspers. "Jer u umnosti leži, ako se ona shvati u svojoj radikalnosti i višedimenzionalnosti, i u svojoj vezanosti za egzistenciju jedno poverenje u sebe, kao da bi ona još morala da bude moguća..." "Da se apsolutni protivum osvetli još u njenom umu."