U pretprošli četvrtak BiH je dobila novu vladu koalicije Alijansa za demokratske promjene. U nacionalno podijeljenom javnom mnjenju BiH i komentari su podijeljeni. Jedni smatraju da je "dejtonska Bosna" time dobila šansu da profunkcioniše kao demokratska država ravnopravnih naroda u kojoj entiteti i kantoni neće opstruisati cjelinu. Drugi Alijansu već nazivaju "Balijansa" aludirajući da je riječ o centralizaciji vlasti pod liderstvom pretežno bošnjačke SDP koja promoviše unitarnu državu. Treći pak smatraju da se zapravo ništa nije promijenilo jer su se, pod firmom formalno novih stranaka, u interesu osvajanja vlasti udružili političari starih političkih pogleda sposobni jedino da djeluju kao rogovi u vreći.
       U neku ruku riječ je ne samo o novoj nego na neki način i o prvoj pravoj vladi koju je dobila država najteže rođena od svih na području ex-DŽU. Naime, tzv. partnerska vlada SDA-SDS-HDZ, formirana poslije prvih višestranačkih izbora 90-ih, bila je u početku još samo republička, a poslije međunarodnog priznanja BiH odmah se raspala. U ratnim godinama pak vlada u Sarajevu je faktički predstavljala samo jednu nacionalnu stranu dok su druge dvije imale vladu Republike Srpske, odnosno vladu Herceg Bosne. Sa Dejtonskim sporazumom konstituisan je Savjet ministara koji je neodoljivo podsjećao na federalne organe uoči raspada SFRJ jer su nacionalni predstavnici prećutno sporazumno blokirali i odlagali sve odluke u korist entitetskih i kantonalnih vlada.
       Bio je to, uostalom, stil rada karakterističan za sve zajedničke organe BiH tokom desetogodišnje vladavine antagonističke koalicije SDA-SDS-HDZ koja je najprije dijelila vlast, pa započinjala rat, zatim potpisivala mir, onda ponovo dijelila vlast, pa opet produkovala konflikte... A pri tome nikada nije uspjela da ostvari bazični konsenzus o modalitetu ravnopravnog života u zajedničkoj državi.
       Nakon posljednjih izbora ove tri nacionalne stranke iz vlasti je tijesnom većinom istisnula Alijansa za demokratske promjene - koalicija koja je okupila bezmalo sve ostale parlamentarne stranke. Desetina stranaka, najrazličitijih ideoloških profila i sa prednošću od svega dva glasa nije mnogo obećavala, ali je ovaj domaći politički projekat u međunarodnoj (evroameričkoj) koprodukciji ipak uspio. Parlament je uz mnogo uzdržanih glasova većinom izabrao vladu u sastavu: premijer, odnosno predsjedavajući dr Božidar Matić, Hrvat iz SDP, ministar vanjskih poslova dr Zlatko Lagumdžija, Bošnjak iz SDP, ministar civilnih poslova i komunikacija Svetozar Mihajlović, Srbin iz SNS, ministar za izbjeglice i ljudska prava Krešimir Zubak, Hrvat iz NHI, ministrica za vanjsku trgovinu dr Azra Hadžiahmetović, Bošnjakinja iz Stranke za BiH, i ministar za evropske integracije Dragan Mikerević, Srbin iz PDP.
       Pošto su svi odreda pripadnici Alijanse, odnosno jedinstvene koalicije, ministri nove vlade bi trebalo da rade kao mnogo kompaktniji i efikasniji tim nego njihovi prethodnici. Tim prije što za razliku od njih nemaju hipoteke ratnih omraza te predratnih i poratnih političkih sukoba na liniji unitarizam kontra separatizam. Nažalost, do moguće dobrog rezultata nije došlo i korektnom procedurom. Mandatara je parlamentu, naravno, predložilo Predsjedništvo BiH, ali to ovoga puta nije bio jedinstven stav sva njegova tri člana.
       Kolektivnog šefa države su, naime, neposredno izabrali punoljetni građani sva tri naroda iz reda Bošnjaka, Srba i Hrvata. Tako je preglasavanje Ante Jelavića od strane Živka Radišića i Halida Genjca značilo ne samo kršenje Ustava nego i majorizaciju jednog naroda, što je uvijek bilo opasno po mirnu Bosnu. Sličan prekršaj bosanskog "pravila trojnog" početkom 90-ih, kad su se "polumjesec" i "šahovnica" udružili protiv "četiri ocila", po mnogima je doveo do građanskog rata. "Bosanski Hrvati", posebno oni u zapadnoj Hercegovini, sada su opravdano revoltirani i po najavama moguća su reagovanja od samoukidanja HDZ, koji je kao i SDA I SDS u nemilosti EU i SAD, u zamjenu za još neobjelodanjene međunarodne garancije ravnopravnosti Hrvata, do povlačenja iz svih entitetskih i zajedničkih organa i reaktiviranja paraentiteta Herceg Bosna.
       Paradoksalno, ali baš takvom procedurom koja je principijelno oštetila Hrvate, za premijera je izabran jedan od, po opštem mišljenju, najboljih kadrova iz toga naroda. Za razliku od Matića, koji je visoke radne reference kao stručnjak, rukovodilac, naučnik i menadžer većim dijelom stekao u predratnom periodu, mlađi član iste nacionalne reprezentacije Krešimir Zubak politički renome je sticao u postdejtonskom periodu kao raniji član Predsjedništva BiH i sadašnji lider Nove hrvatske inicijative.
       Bošnjačka ministrica dr Azra Hadžiahmetović je ne samo najmlađi član vlade nego i jedna od javno najmanje poznatih među svojim kolegama. Zato je njen manjak političkog iskustva višestruko kompenzovan prisustvom Zlatka Lagumdžije, svakako najuticajnijeg ministra ne samo po značaju resora koji vodi. Već na izmaku bivšeg režima on se popeo u vrh tada jedine i vladajuće partije i sa početkom višestranačja bio jedan od arhitekata njene transformacije od SK do SDP. Sredinom '92. postaje potpredsjednik ratne vlade BiH, ali je potom teško ranjen u eksploziji granate pa je duži period proveo na liječenju u inostranstvu. Nedugo po povratku u Sarajevo, odnosno u politički život preuzima ne samo vođstvo u stranci od već zamorenog Nijaza Durakovića, nego postaje i glavna nada nacionalne politike u konkurenciji sa Harisom Silajdžićem i Ejupom Ganićem koji su se potrošili u međusobnoj borbi za Izetbegovićevo političko naslijeđe. Nasuprot sugestijama iz evropske socijalističke internacionale, (u koju je učlanio SDP) da za svoju, po sastavu uglavnom jednonacionalnu bošnjačku stranku, nađe partnera u odgovarajućim partijama Srba i Hrvata, Lagumdžija je krenuo težim i neizvjesnijim putem. Širio je mrežu partijskih ćelija i u RS i u HB te promovisao nebošnjačke kadrove na izbornim listama SDP. Zahvaljujući tome, ministar vanjskih poslova je i partijski šef svome premijeru a pošto je SDP stožer okupljanja Alijanse za demokratske promjene, istovremeno je, po liniji koalicije, predsjednik i ostalim članovima vlade.
       Takva jedinstvena, jaka i efikasna centralna vlada BiH, bez SDA, SDS i HDZ, predstavlja dugo priželjkivanu tačku oslonca međunarodne zajednice još od Bilta i Vestendorpa, pa je Lagumdžija postao predmet obožavanja OHR i OSCE, sa, kako se priča, stalno otvorenom mobilnom linijom sa Petričem, Berijem, Milerom... Upravo zato su u ovom modernom, inteligentnom, samouvjerenom i visoko motivisanom bošnjačkom političaru Hrvati već na početku prepoznali unitarističku opasnost na koju upravo traže pravi odgovor. Nisu ništa manje bojazni ni na trećoj nacionalnoj strani, ali RS je već izabrala krivi odgovor u vidu nastavka kontinuiteta ignorancije zajedničkih organa. Istina (socijalista) Živko Radišić je predložio kandidata Alijanse za mandatara, Ivanićeva PDP je poslala ministra u zajedničku vladu, Dodikova SNDS je načelno podržala projekat, a Kalinićev SDS je čak potpisao Briselsku deklaraciju da će se zalagati za jačanje centralnih organa. Ali, čini se da su u Sarajevo mogli poslati i jaču entitetsko-nacionalnu reprezentaciju. Malo poznati Mikerević je vjerovatno kvalitetan kadar, ali bez većeg političkog iskustva, a Mihajlović koji posjeduje veliko iskustvo u zajedničkim organima u Sarajevo stiže iz male opozicione SNS, pa nema jak stranački oslonac u vladajućoj SDS-PDP koaliciji u Banjoj Luci.
       To je, međutim, izuzetno važno i za Srbe i za njihovu Republiku. Bez obzira da li se radi o "Balijansi" preko koje bi Lagumdžija u miru ostvario ono što Izetbegoviću nije uspjelo u ratu, a to je da se kao Bošnjak iz nacionalne stranke nametne za lidera svim Bosancima i Hercegovcima. Ili je riječ o autentičnoj Alijansi za demokratske promjene koja će biti "demokratska" po tome što će maksimalno uvažavati ravnopravnost sva tri naroda i biti "za promjene" utoliko što će prevazići već decenijsku blokadu BiH između nepomirljivih i isključivih unitarista i separatista. Pobuna u zapadnoj Hercegovini predstavlja reakciju na onu prvu mogućnost a uspostavljanje specijalnih veza Banja Luka - Beograd predstavlja podršku ovoj drugoj.
      
       NENAD KECMANOVIĆ