Ova knjiga je završena dva mjeseca poslije rata NATO-a u Jugoslaviji. Iako je objavljena tek poslije Miloševićevog pada, nijesam htio ništa u njoj da mijenjam, ni u sadržaju ni u stilu. Moj cilj nije bio da napravim istraživanje o ratu, nego portret društva u vanrednoj situaciji, kad se ljudi inače pokazuju, makar samo za trenutak, onakvi kakvi zaista jesu. Zato nijesam u knjigu unosio nikakva moja posebna saznanja, nikakve tajne informacije. Manje me interesuju skriveni planovi tajnih policija od toga kako se ljudi pokazuju na teškim izazovima, u okolostima koje su svima zajedničke i poznate.
      
       Ništa novo
       U jugoslovenskim ratovima svi smo mi učestvovali na svoj način, čak i zapadni narodi, jer to je najvažniji evropski događaj poslije kraja hladnog rata. Zato nijesam prikrivao ni sopstvene emocije ili iluzije, u nadi da takav prilaz zaista može da kaže nešto o svima nama, da će se čitaoci svega sjetiti i sve prepoznati. Možda je najtačnije reći da sam tražio da slika bude živa, više nego istinita.
       Kao Jugosloven i Francuz (živio sam po pola života tamo i tamo), ja jesam bio pomalo u privilegovanom položaju da shvatim šta se u ratu dešava. Pred mojim očima su se ukrštale dvije slike, srpska i zapadna, na površini zamračujući jedna drugu, ali, istovremeno, malo dublje, u osjećanjima i iskustvu, osvjetljavajući jedna drugu. Pustio sam to osjećanje da piše knjigu. Takva osjećanja bez sumnje rade sirovo i surovo, ali može da se desi da sačuvaju nešto od života što se drukčije ne bi moglo sačuvati.
       Znao sam i u ratu da se nijesam varao u glavnim procjenama o uzroku i toku rata, sve je bilo suviše očito i za moje prijatelje, naročito u Beogradu. Ali nijesam vjerovao da će se baš sve tako potvrditi, kao što to izgleda danas, dvije godine poslije rata. Sad, bez strasti i tenzije, kad sam složio u glavi toliko konačnih podataka o ratu, ni kad bih pisao mrtvom i opreznom rukom istoričara, čini mi se ne bih imao šta da dodam onome "krokiju" koji sam napravio takoreći žmureći i u jednom potezu. Sad se zna da na Kosovu nije bilo humanitarne katastrofe prije rata, zna se da je Račak insceniran zločin, zna se da u Rambujeu nije bilo pregovora i da je Vašington samo tražio da natjera Evropu u rat, zna se da u toku rata nije bilo velikih zločina (to je zapravo jedan od najčistijih modernih ratova); sad je opšteprihvaćeno da je intervencija bila velika greška, da je izazvala socijalnu katastrofu na Balkanu, da ja trajno destabilizovala Balkan (rat u Makedoniji je njena očigledna posljedica), da je predala Kosovo u ruke ekstremista i mafije, da je izazvala veliku međunarodnu krizu sa Rusijom, Kinom, zemljama trećeg svijeta i u međunarodnim organizacijama (najviše u UN), čak je izazvala i krizu unutar NATO-a jer su poslije te intervencije pojačani glasovi koji traže da se poveća samostalnost Evrope u odnosu na Sjedinjene Države; sad niko ne spori da su zapadni mediji u tome ratu izdali osnovna pravila novinarske profesije (jedan engleski istoričar je rekao da je rat na Kosovu kraj ratnog novinarstva), niko ne spori sramotnu ulogu koju su igrale humanitarne organizacije i tzv. angažovana inteligencija; na izborima u Srbiji se takođe potvrdilo da Srbi nijesu više bili nacionalisti niti su podržavali svoga vođu...
      
       Zašto kritika
       Sve u svemu, nemam šta da dodam i još nemam zbog čega da žalim. Ipak, ostaje jedna suštinska primjedba (od raznih dobronamjernih ljudi sa područja bivše Jugoslavije, ali ne i na Zapadu), koju odbacujem, mada je razumijem. Ta primjedba otprilike glasi: Čak i ako je istina, kako možeš to da pričaš i kuda nas to vodi? To jest, kako možeš da kritikuješ Zapad i demokratiju, kuda nas to vodi ako, posle nacionalističke histerije, počnemo opet da kritikujemo Zapad?
       Principijelan odgovor na ovu primjedbu je lak, ali ga je u realnosti, priznajem, teško primijeniti. U principu, ja nikad nijesam mrzio Miloševića, da ne govorim o mržnji prema nekom narodu, i ni na kraj pameti mi nije da ga u nečemu branim, ili da se uopšte njime bavim. Ali jesam smatrao (i sad smatram) da je vodio katastrofalnu politiku od dana kad se dokopao vlasti, da je pogrešno definisao ciljeve svoga društva (prvo jugoslovenskog, onda srpskog), da je primijenio najgore metode za postizanje naopakih ciljeva i da je zaista najodgovorniji za neuporedive istorijske katastrofe na ovom dijelu Balkana.
       Smatrao sam (i sad smatram) da ga je u tome podržala srpska elita i srpski nacionalni pokret koji je doveo tu gdje je doveo srpski narod i izazvao toliko mržnje i nerazumijevanja za taj narod na Balkanu i dalje. Protiv toga sam se borio koliko sam mogao, zaivisno od situacije, i zato što sam u tome vidio pravu patriotsku dužnost, ali prije svega zato što je u tome bila vjernost mome karakteru: svi mi slijedimo neke svoje unutrašnje nužnosti. Jesmo li sebi bili vjerni ili nevjerni, to ćemo možda znati samo u smrtnom času, jer sloboda izbora je velika varka: to sam uvjerenje izvukao iz ovih ratova i navodim ga jer bi moglo nekome da pomogne da razumije ponašanje protivnika i da se ne zakopa u stavu "ja prav, ti kriv".
       Kad je srpski nacionalizam oslabio, zaista mi nije bilo teško da budem u svemu solidaran sa Srbima, naročito u nevolji, a kad su postali žrtve imperijalne i pokvarene intervencije, osjećao sam obavezu da ih branim bar onoliko koliko sam osjećao obavezu da napadam njihov nacionalizam kad je harao i među njima i među drugim narodima.
      
       Haška komedija
       Meni nije teško da napadam nakaradnu politiku svoga naroda, ali mi ne pada na pamet da se iz kritičara pretvorim u izdajnika. Ovo je jasan i prost stav, ali teško se ostvaruje u životu. Naprave se politička prijateljstva, intelektualni afiniteti, podrazumijeva se pripadnost grupi, zalijepe se etikete "nacionalista", "demokrata", "tradicionalista", "modernista", a bogami počne da donosi koristi i neka karijerica. Jednom riječju, život stvori inerciju iz koje je teže izaći nego kad se, kao gore, taj stav objašnjava apstraktno. Jer jedno je biti vjeran sebi, svojim vrijednostima i osjećanjima, a drugo biti vjeran društvenom pokretu ili grupi. To dvoje se zapravo gotovo uvijek sudara i tu je izvor naših najvećih drama i izdaja, jer šta god da žrtvujete - a izbor je: društvo, ili sebe - žalite. Tijesna su vrata između osjećanja i stvarnosti.
       Ne treba ni reći da isti kompromisi i posrtanja vrebaju ljude i u diktaturama i demokratijama, humanisti nijesu ni u čemu superiorni nacionalistima, ni intelektualno ni moralno, samo ima političkih situacija u kojima je jedan prilaz ispravan a drugi pogrešan. U politici je riječ o tome da se ne prave velike greške, a o vrijednosti ljudi se odlučuje drugdje i drukčije. Ako se ne varam, o tome je ova knjiga.
       Da ilustrujemo ovo jednim aktuelnim primjerom, za kraj.
       Sad se traži od Beograda da "sarađuje" sa Haškim tribunalom, inače nema pomoći ni saradnje od kojih zavisi opstanak društva. Ja sam privržen ideji pravde i mislim da su zakoni i sudovi najveće civilizacijske tvorevine. Takođe znam koliko je zločina počinjeno u jugoslovenskim ratovima, i mislim da je bivše srpsko vođstvo najodgovornije za te zločine. Ali sam vidio u ratu NATO-a kako se Haški tribunal pretvorio u parodiju suda, kako je korumpirana i diskreditovana ideja pravde; vidio sam da se pretvorio u jednu od onih institucija koje ljudi pamte sa posebnom odvratnošću: Tribunal koji štiti bogate i moćne a sudi slabima i siromašnima, ne po zakonu nego po interesima bogatih, naročito kad treba sakriti njihove zločine.
       Ovo je moje duboko uvjerenje: radije bih prihvatio neko nasilje u kome se očituje "Božja pravda" na području čitave stare Jugosavije, nego da izručujem ljude onima koji nijesu ništa bolji ni neviniji od njih. Šta onda?
      
       I da - i ne
       Ne bih nikad sarađivao sa Sudom a, opet, znam da moje društvo - to je neophodno - mora što prije da uspostavi svaku vrstu saradnje sa Zapadom. Ja ovako ponižavajuće naredbe ne bih poslušao, ali, priznajem, kad bih bio na mjestu Koštunice ili Đinđića, kad bih, da tako kažem, bio funkcija a ne čovjek, onda bih morao da mislim šta je korisno društvu a ne šta smeta mome osjećanju časti.
       U ovim situacijama političari moraju da donesu neku odluku, ali neka dobro i dugo vagaju između nužnosti i časti, ni jedno ni drugo nije za šalu. Milo mi je što nijesam na njihovom mjestu.
       Kad bi se moglo, kad bi Milošević pristao da učini jednu jedinu uslugu svome narodu, ovako bi bilo najbolje. Da ga neko pozove i da mu kaže: Slušaj, Slobodane, ima deset godina od kada ti i neki zapadni političari, naročito najmoćnije sile svijeta, organizujete ovaj karneval po Balkanu, služite jedni drugima i podvaljujete jedni drugima, oni su tebi bili neophodni za vlast, a ti njima da ostvare projekte na Balkanu, a sve to preko naših leđa. Bili smo glupi i platili smo, ali sad je vrijeme da sjašete i pređete na nekoga drugoga. Najbolje bi bilo da spakuješ kofere i odeš njima u goste, Haški tribunal je napravljen tačno po vašoj mjeri, pa se tamo optužujte i lažite, a mi ćemo da se smijemo. Ti povedi sa sobom svoje nacionaliste, a oni neka povedu svoje humaniste, dosta smo hranili obje vojske.
      
       18.03.2001, Pariz