Stanko Cerović: U kandžama humanista (3)

      Dnevnik Mond je samo jednom objavio tekst u kojem se čudi zašto svijet ne razumije Zapad i zašto su reagovanja tako oštra "uprkos udaljenosti Balkana". Kako je moguće da se govori o "imperijalizmu", "hegemoniji" Zapada? Otkud tolika mržnja? "NJih brine bombardovanje. Oni imaju sliku o ratu kao da je jedna velika koalicija napala jednu malu državu! Oni se brinu zbog kršenja suvereniteta! NJih brine što su marginalizovane Ujedinjene nacije! Oni misle, ili se prave da misle, da je rat dio američke strategije za uspostavljanje dominacije... Jer, treba se praviti da misliš tako nešto o AMERICI i DEMOKRATIJI.
       Sve ovo na Zapadu je citirano kao dokaz neshvatljive površnosti ostatka svijeta koji ne razumije, ili se pravi da ne razumije da je riječ samo o humanitarnoj intervenciji, jer, zaista, kako mogu da ne razumiju? Pa toliko je očigledno da bombardovanje nije važno, da nije jedna velika koalicija napala jednu malu državu, da se suverenitet krši samo u ime ljudskih prava, da američki imperijalizam ne postoji, da niko nema ništa protiv Ujedinjenih nacija.
       S obzirom na to da govorimo o demokratskim zemljama, najslobodnijim i najtolerantnijim, fenomen je rijedak i utoliko važniji: Zapad je u toku nekoliko mjeseci bez sumnje bio postao društvo zakrečene svijesti, na koje ostatak svijeta gleda sa čuđenjem i lucidnošću.
      
       Prepoznajete bolest po tome što je sve pretjerano i uprošćeno: stavovi su jasniji i čvršći nego normalno, moral je odjednom dobio snagu fanatizma, sva osjećanja liče na jake strasti, zato se ljudima čini da su našli sebe, da su srećniji nego ikad, da slijede veliki moralni poziv. U ime te sreće povjeruju za lidere koje su do juče prezirali kao korumpirane karijeriste da su čistunci i vizionari. Ovo pokazuje koliko su ta društva gladna osjećanja i morala, koliko je njihova slabost tužna i kako je surova propaganda zloupotreba njihove želje da zaista budu bolji nego što jesu.
       U ovim fantastičnim pomjeranjima granica u svijesti, u kojima je svijet slobode naglo postao svijet robovske zakočenosti, a svijet zatucanosti svijet slobodne misli, najlucidniji centar je bez sumnje bio onaj koji je godinama bio samo srce mraka: Beograd. Kao da se povlačila iz drugih dijelova svijeta, u Beogradu je bilo najteže podnijeti navalu lucidnosti koja vas je pretvarala u ostrvo potopljenog svijeta. Bilo je teško zatvoriti oči. Kratak san, ne samo zbog briga i bombi, nego misli skaču jedna preko druge, napunjene svjetlošću, kuda god pogledate sve se osvijetli, kao u vatrometu, progone vas u snu i nastavljaju se čim se probudite kao da nijeste ni napuštali realnost. Ovdje bi trebalo razraditi vezu između centra lucidnosti i mete na nišanu. Takođe, povećavanje lucidnosti, ako osjećate da to nijeste zaslužili. Još: povećavanje lucidnosti kako se pojačava sljepilo drugih oko vas. I, naravno, njena neodoljiva gorčina.
       Ako ste u Beogradu godinama prolazili kroz najgori socijalni autizam na koji ste naišli, sad je obratni doživljaj ulivao neku vrstu poniznosti pred tajnama psihe. Kad je autizam dolazio iz svijeta za koji ste vjerovali da je od toga zaštićen, kao Zapad, to je ulivalo poniznost u odnosu na istoriju.
       Mjesto nevinog stradanja uvijek je mjesto lucidnosti, iako često nepodnošljive lucidnosti. To je u još većoj mjeri bilo Sarajevo dok je bilo opkoljeno. Sad ne sumnjam da su mjesta najveće lucidnosti o društvu, civilizaciji i epohi u dvadesetom vijeku bili koncentracioni logori: odatle su se ljudi vraćali sa saznanjima sa kojima više nijesu mogli da se uključe u laži.
       Pretjerujem li kad govorim o fundamentalizmu Zapada?
      
       Gdje je fanatizam? Nema ga. Gdje netrpeljivost? Je li tebe neko progonio zato što misliš drugačije? Nije. Jesi li čuo da su neki Srbi stradali u Evropi i Americi od bilo koga, bilo kako? Niko, nigdje. Gdje su mase užarenih očiju? Zar nije sve samo bezazlena prevara?
       Jesu li ovo zli narodi? Nijesu. Jesu li im političke klase toliko pokvarene? Nijesu. Jesu li lideri kao Klinton, Bler, Šreder, Širak, Žospen demoni? Daleko su od toga. Da se složimo da je humanitarna propaganda bila glupost, ali to je trenutni zanos, takoreći moda, zar nije prošla bez traga? Ko se toga sjeća? Fundamentalizam je ozbiljnija bolest.
       Ovdje treba objasniti dvije pojave. Prvo, da je svaki fanatizam u izvjesnom smislu bezazlen i da rijetko uživa punu podršku većine ljudi, drugo, da čak i pomodni emocionalni zanosi mogu biti dramatične iluzije. Dramatične u realnosti, iako površne u svijesti.
       U najgorem periodu nacionalizma u Jugoslaviji svakodnevni život u Beogradu odvijao se u uobičajenoj toleranciji koja je u tom gradu uvijek izuzetna. Ne isključujem da je tako bilo i pod nacistima. Za mene su svakodnevni život one situacije koje nijesu direktno u funkciji trenutne politike, a tih situacija je uvijek više od onih u centru drame, čak i kad je riječ o sistematskom ubijanju hiljada, ili miliona ljudi. To stvara iluziju o maloj opasnosti, o tome da je drama sekundarna, tek mnogo kasnije ljudi shvate da se istorija bila zgusnula u centru drame, i da život koji se odvijao van nje nije takoreći ni postojao, iako možda nijeste ni znali za drame koje se odvijaju u njegovim skrivenim prevojima.
       Možda su ovo neke misterije svijesti ili istorije, a možda bi se sve moglo svesti na laži i prevare kojima se upravlja ljudima: skriva im se istina, a kad je otkriju ne mogu da shvate da su odgovorni za nju, da se njihov život svodio na tu istinu čak i onda kad za nju nijesu znali.
       Kako je ovo moguće? Na Zapadu se ta pojava najbolje vidi u emocionalnim šokovima koje mediji proizvode po reklamnim zakonima šou-biznisa. Šta je realnost iza emocionalnog šoka, nema važnosti, informacije nijesu bitne. Zapadni fundamentalizam liči na Zapad: u njega ljudi ulaze malim dijelom svoga bića, na trenutke i površno. To je vikend fundamentalizam. I kad se kaže da je neka moda zahvatila jedno društvo, to znači da je zahvatila zaista većinu, ali samo mali dio svakog čovjeka. Nijedan u sjećanju neće svesti život na mode kroz koje je prolazio. Ali, ako su se u tim modama desile neke strašne stvari, uzalud će tvrditi cijelog života da ga nepravedno optužuju, kao što tvrde ljudi iz svih fanatičnih pokreta: nije im jasno kako se njihov život može svesti na taj detalj, to je maleni dio njihove svijesti i osjećajnosti, to čak i nijesu bili oni nego - moda. A dio skoro svakog čovjeka u društvu, osim neprilagođenih divljaka, po inerciji slijedi velike pokrete društva.
      
       Moć reklame i šou-biznisa je ovaj minimalni dio svijesti pretvorio u dominantnu crtu života pojedinca i društva na Zapadu. Do stepena da realnost prodire u zarobljenu svijest manje i rjeđe nego u bilo kom drugom društvu. Protiv te kontrole niko ne može ništa: ona je bezazlena i djetinjasta. Svaka kontrola može biti napuštena: biću koje je uslovljeno kao domaća životinja može biti data svaka sloboda, nema ni najmanjeg rizika da se ono sjeti kako se ta sloboda koristi.
       Vikend fundamentalizam je efikasniji od vjerskog: pali se i gasi po potrebi, mijenja mu se oblik, usmjerava se u bilo kojem pravcu. To je naučno usavršen fundamentalizam. Žrtve ovoga fundamentalizma nijesu fanatici jer izgube svoje individualne crte, nije im dostupno iskustvo, jer nijedno stanje svijesti ne mogu da prodube: oni ne mogu da siđu ispod nivoa utisaka i trenutaka. Emocionalno i psihički, oni uvijek ostaju djeca.
       Ako pokušate da govorite protiv fundamentalističkog zanosa dok on traje, kao što je bio moralni zanos oko rata NATO-a, vi izgledate kao ludak ili cinik: zanos je potpuno blokirao misao. Ako hoćete da govorite o njemu kad prođe, ljudi se smiju: to nije bilo ništa, to više nije tema. Iskreni su kad kažu da se ne sjećaju o čemu govorite.
       Istina zapadnog društva koja me je porazila u ovome ratu jeste da je sloboda mišljenja na Zapadu manja nego igdje u svijetu. Sve druge slobode su veće i ljepše se izražavaju na Zapadu nego drugdje, osim slobode misli. Možda su zato sve druge veće, jer bez slobode misli možete da ostvarite i totalitarnu viziju Oldosa Hakslija bez trunke nasilja, na dobrovoljnoj podršci uslovljene svijesti, stvarajući emocionalni šok pritiskom na dugme.
       U centrima u kojima se donose odluke, kod agenata za komunikaciju, svjesni su manipulacije. Pa, jesu li oni demoni?
      
       Evropski političari su u ratu NATO-a imali tužnu ulogu vazala: da izvuku Vašington iz greške, da prikriju njegovu odgovornost i da opravdaju zločine. Sila ne smije da se pokaže ogoljena. Zato smo slušali u toku rata nadrealistički refren evropskih političara koji su mediji ozbiljno ponavljali: Evropa je tražila Americi da interveniše, ništa nam Amerikanci nijesu nametnuli. Sluga, ako je dostojan svoga posla, mora da bude spreman da se žrtvuje za svoga gospodara. On to radi po dužnosti, ali i zato što je uhvaćen u logiku sopstvenog života: ako to ne bi uradio, ako bi morao da kaže o svom gospodaru istinu koju samo on zna, onda bi sam sebi izgledao kao posljednji bijednik: zašto radiš kao rob za takvog čovjeka? Savršeni sluga, uslovljen, bez pritiska, naslućuje potrebe svoga gospodara. Može mu izgledati da je slobodan i ravnopravan, jer djeluje bez pritiska, ali je zapravo nestao kao ljudsko biće u logici tuđe strategije. Kad bi se ovo vidjelo, odjek bi u evropskom javnom mnjenju bio katastrofalan, naročito u Francuskoj. Kao sa moralnom oblandom, laž motivišu magične riječi: stabilnost i efikasnost. Tako je cijela evropska diplomatija morala da prikriva brutalnost Medlin Olbrajt, i da bi spasila Sjedinjene Države i da bi sakrila pred svojim javnim mnjenjem realnost svoga položaja prema Vašingtonu.
       Besmislica o tome da je Evropa natjerala Ameriku u ovaj rat davala je osjećanje ponosa evropskim narodima. Otprilike kao što je humanitarno objašnjenje rata laskalo njihovoj moralnoj gladi. Poslije rata francuski ministar inostranih poslova izgovorio je jednu frazu koja zaslužuje da bude zapamćena jer izražava dublju istinu od propagandne laži. Na pitanje o odnosima evropske i američke diplomatije u toku rata, rekao je: niko nije nikome ništa nametao, "mislili smo isto u istom trenutku". Tako je postignuta savršena ravnoteža, na ovaj način nestaje razlika između gazde i sluge.
       Ali ovo je važilo za cijela zapadna društva: većina ljudi stalno misli isto u istom trenutku. Jer misao se više i ne pojavljuje u njihovim glavama. Mode su stvorile uslovne reflekse koji čine da svi znaju šta treba misliti čim se na televizijama objave čarobne šifre koje ukazuju ljudima na posljednji trend, gdje je glavni tok u koji treba ući. Tamo se nešto dešava, tamo vibrira neko osjećanje, to liči na život, to se ne smije propustiti.
       U ovom društvu su bezopasne sve slobode, jer su sve iluzorne. Ono funkcioniše kao parodija tajnih društava: svi se prave da su slobodni, ali svi prepoznaju tajne šifre koje im ukazuju na način ponašanja i pravac kretanja. Ko ih ne prepozna, sam sebe isključuje iz svetih tajni. Za ljude koji su se navikli da pripadaju tajnim zajednicama, koji su prekinuli druge veze sa životom, ta isključenja su nepodnošljiva, kao drogiranome uskraćivanje droge. Takve drame su već viđene među pripadnicima revolucionarnih partija, na Zapadu su svakodnevne kod onih koji su na neki način primorani da izađu iz moda. To poprima fantastične razmjere: moda mladosti daje osjećanje svakome ko pređe tridesetu da je isključen iz života, a djeci osjećanje da svijet pripada samo njima. Ili žrtvujete sebe do kraja grupi koja se obavezala da vam servira erzac života, ili izlazite iz grupe i stupate na put traženja života sa kojim su vaše veze već pokidane. S jedne strane, ljude gura u glavni tok uslovljenost modama, čak i onda kad se te mode pretvore u strašne zločine, jer treba da budemo skupa u nevolji kao u uživanju, a s druge strane, strah od samoće i napora sprečava svakome put van toka, ka samom sebi i drukčijem životu. Mode postaju svetinje, jer "stabilnost i efikasnost" od njih zahtijevaju da ne ispuste društvo iz ruku. Tako se stabilnost pretvori u vrtoglavicu koja se ne može podnijeti bez Some. To je stabilnost predmeta koji pliva u vrtlogu na istom mjestu dok se brzina vrtloga ne smanjuje, ili se povećava, ali smanjivanje brzine izaziva paniku. Efikasnost stalno raste, jer u ovakvom položaju čovjek se cijedi do maksimuma, on ništa ne može, i ne želi, da ostavi van vrtloga: tamo je samoća, tamo je nesreća.
      
       Pošto moda bombardovanja u ime humanizma nije bezazlena, moda je zaslužila ime fundamentalizma, a oblik demokratije koji se uspostavlja na Zapadu zaslužuje da bude analiziran kao Hakslijev totalitarizam. Klinton vlada direktno preko naroda kojim upravlja pravilima šou-biznisa. Bler je pretvorio parlamentarnu demokratiju, prvi put u istoriji Engleske, ako se ne varam, u neposredni populizam. On stalno ima većinu koju čine čitaoci žute štampe. Bez ideja, bez političkih programa, samo manipulacija masom. Zapad može da upadne u fundamentalizam a da to i ne primijeti, kao što može da vodi rat a da to ne primijeti, uz podršku cijelog naroda koji je antimilitaristički; može da bude najopasnije društvo na Planeti, koje se igra iskrom trećeg svjetskog rata, iako niko u društvu to ne želi i nije ni svjestan da se to radi. Može da se diči savršenom demokratijom iako u njoj ljudi nijesu svjesni onoga što se dešava oko njih, čak ni kad je to dešavanje u direktnoj vezi sa njihovim ličnim životom. Ako je demokratija svijest ljudi o stanju njihovog društva i mogućnost uticaja na to stanje, na Zapadu je ima manje nego igdje na svijetu. Većina ne može da izađe iz mašine, ni da osjeća ni da misli nezavisno, iako većina nema pojma o radu mašine.
       A mašina je potpuno van kontrole ljudi, neka tvorevina koja se hrani bajkama šou-biznisa i medijima koji, opet više ne obraćaju pažnju na realne ljude jer znaju da ih u potpunosti kontrolišu, tako da slijepo slijede trenutne materijalne interese. Pošto je ovo društvo izašlo kao pobjednik iz hladnog rata, pošto povezivanje svijeta nameće nove imperative "stabilnosti i efikasnosti", ono je spremno da po svaku cijenu uspostavi kontrolu nad svijetom, ma šta to podrazumijevalo, uključujući i atomski rat, iako možda nećete nikad naći jednog jedinog čovjeka na Zapadu za koga možete reći: on je taj, on to hoće, on o tome sanja i u tome uživa.
       Klinton je prvog dana rata izjavio da vodi rat "u ime moralnog imperativa. Više od deset hiljada tona bombi bačenih najvećim dijelom na civile, bez rizika za jednog jedinog Amerikanca. Moralni imperativ?
       Van Zapada to izgleda užasno, najpokvareniji rat koji je Zapad ikad vodio, sa najpokvarenijom demagogijom koju pamtimo. Jer je i u komunizam i u fašizam neko vjerovao i stradao za tu vjeru. U ovu ideologiju i ovaj rat niko ne vjeruje, niko ni prstom za nju neće mrdnuti, osim ako je to bezopasna zabava. A zakon zabave nameće nove zahtjeve brzini i uvjerljivosti: hoćemo da budu "real people and real thing", ali da bude i dalje bezopasno i da smo mi uvijek "good gudžs".
      
       Sadašnje zapadno društvo nas uči novim formama fundamentalizma i možda najopasnijim oblicima totalitarizma. Moguć je fanatizam ravnodušnih ljudi, ako njihov život, bez njihovog učešća, zastupaju mediji i šou-biznis. Ispod te lažne realnosti oni žive bez dodira sa zbivanjem, servira im se "vještački raj", a zbivanje može biti zastrašujuće, s objašnjenjem da je to jedini način da očuvamo lažnu realnost. Inače će kriza biti strašna. Tako je žrtvovan čovjek za fikciju. Glumci ga parodiraju, možda i uspješno, ali što bi se plašili krize fiktivnog svijeta? Pošto su zatvoreni u oaze blagostanja, pošto ni u jedan rat ne moraju da pošalju nijednog vojnika, pošto mogu da čekaju povratnu informaciju za koju im mediji obećavaju da će biti laskava, pošto je to tako, onda su mogući fanatični ratovi, krstaški pohodi fundamentalista, a da na Zapadu ljudi i ne shvate da su oni ti ludaci koji djeluju na daljinu, kao da su medijima i vlastima ustupili svoje projekcije, da ne kažem prodali dušu, i ovi, daleko od njih, sa tim sjenkama preuređuju ili uništavaju svijet. Čovjek pritisne na dugme i pošalje svoju sliku na drugi kraj svijeta da vodi rat, ili možda ljubav, i vrati mu se sa onakvim rezultatima kakve mu se sviđa da zamisli. I čuje potvrdu u složnom društvu: sve je tačno tako. Kad su Klintonu na kraju rata svi čestitali na uspješno vođenom ratu, on je govorio, osjećajno, sa čvrstim pogledom vrlog Amerikanca, o "našoj hrabrosti, vrlinama naše demokratije, koji su stali na put zločinima protiv čovječnosti". Što da ne? Ko će reći Americi istinu? Tvoja riječ protiv Holivuda?
       Fundamentalizam je mala slabost u svijetu, možda mala izdaja, koja se pretvara u džinovski zločin nad svijetom, i opstaje, dok opstaje, kao dogovorena laž društva. Incident (fait divers) koji se za trenutak pretvara u moralni preobražaj istorije, dok zločin ne prođe, a onda se zaboravlja kao pravi, beznačajni incident.
       Takav je bio ovaj rat NATO-a. Takve su bile brutalne činjenice, čak i kad se zanemare sva moja osjećanja i interpretacije.
       Je li Zapad zreo da upotrijebi atomsku bombu? Mislim, psihički zreo?
       Za ovako bezazleno društvo? Upravo zato što je bezazleno, spremno je. Mladi lideri, puni optimizma i vjere u sebe, ekolozi i humanisti, u ime odbrane civilizacije i vrijednosti. Za krajnje oblike zla, za nepojamne zločine sposobna su samo djeca. Zapadni fundamentalizam je prilagođen mogućnostima infantilizovanog društva.
       Šta se sa nama zaista događa ispod bezazlenih zabava?
      
       (Nastaviće se)
      
      

Hakslijev "Vrli novi svet" (inače, upravo ponovo štampan kod nas) valjalo bi preporučiti kao priručnik pred put u "svetlu budućnost", a možda i besplatno deliti svakom pismenom građaninu. Dotad, naša javnost bi mogla pokazati više interesovanja za knjige poput ove Stanka Cerovića "U kandžama humanista" (Samizdat Free B-92, Beograd, 2000). Ta svojevrsna anatomija civilizacijske destruktivnosti obrađuje tužni slučaj bombardovanja Jugoslavije od pre dve godine.        Knjiga se krajem januara pojavila u Francuskoj. Naslov bukvalno preveden: "Dans les griffes des humanistes", izdavač "Climats". Knjiga ima više uspeha nego u Beogradu.        Pred čitaocima NIN-a je deo ove uzbudljive ispovesti. Možda onaj najdramatičniji. Feljton je priredio Slobodan Reljić.