NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Čarobnjakova porodica

Marsel Rajh Ranicki: "Moj Život"

      Bilo je to 13. avgusta 1955. u morskom kupalištu Ustka, koje se u nedavnoj prošlosti zvalo Štolpminde. Sunce je sjalo lepo i neumorno, nebo je bilo plavo da plavlje nije moglo biti. Baltičko more mirovalo je, može se reći, veličanstveno. Sedeo sam u pletenoj naslonjači za plažu i čitao Getea. Činio sam to dobrovoljno i istovremeno po nalogu jednog poslodavca. Da, još su mi plaćali za to, mada ne baš izdašno, jer sam imao za jednog varšavskog izdavača da pripremim izbor njegovih pesama. Pomislio sam: što sam stariji (bila mi je već trideset peta), to me više ushićuje Geteova lirika - dok su mi nekada, u mojem detinjstvu i ranoj mladosti, Šilerove balade probudile ljubav prema nemačkoj poeziji.
       Za trenutak sam prekinuo čitanje. A kada sam digao pogled, ugledao sam mladu plavušu, od šesnaest ili sedamnaest godina, privlačnu i ljupku. Opušteno se približavala mojoj naslonjači - razigrano i razdragano. Devojčica mi je donela dva koverta, a osmehivala se vedro i veselo, kao da je sasvim sigurna da su vesti koje je imala da mi uruči, mogle biti samo dobre. Zatim se oprostila uz koketan klecaj i hitro opet otišla. Svetloplava suknja, tanka i široka, visoko je lepršala.
       Jedan od dva koverta sadržao je pismo koje je bilo predato u Švajcarskoj. Počinjalo je rečima: "Po nalogu svoga muža koji, nažalost, leži bolestan u ovdašnjoj kantonskoj bolnici - ali, srećom, već mu je bolje - odgovaram na Vaše ljubazno pismo od 9. jula." Pismo je bilo potpisano: "Sa ljubaznim pozdravima Vaša Katja Man." U drugom kovertu bio je telegram od Poljskog radija u Varšavi. Tekst je glasio: "Juče umro Tomas Man. Stop. Molimo posmrtno slovo petnaest minuta, po mogućnosti još danas." Da li sam bio potresen? Da li su mi oči zasuzile? Ili sam još mislio na lepu devojku u plavoj suknji? Ne sećam se više. Ali siguran sam: osetio sam se napuštenim. Jer znao sam da je on, Tomas Man, na mene ostavio utisak i izvršio uticaj, možda me je čak i obeležio kao nijedan drugi nemački pisac našeg veka. Znao sam da od Hajnea nije bilo pisca kojem sam u tako visokoj meri i na tako dubok način bio privržen. Pomalo bespomoćno sedeo sam u naslonjači.
      
       Nekada su me u jednoj pruskoj gimnaziji naučili da pristojan čovek muški pruža otpor svemu ženskastom i mekušnom, svemu elegičnom. A ako to ženskasto, sentimentalno čak preti da nas obuzme, onda se bezuslovno i odmah valja setiti obaveze. Tako sam sa pismom iz Ciriha, sa telegramom iz Varšave i sa Geteovom knjigom u ruci požurio u odmaralište u kojem sam stanovao. Trebalo je odmah napisati posmrtno slovo koje su od mene očekivali. Vreme se odjednom promenilo, sa mora je duvao oštar vetar. Činilo mi se da je iznenada malo zahladnelo.
       Katju Man upoznao sam tek u aprilu 1967. Zajedno sa Hansom Majerom bio sam došao u Cirih da bih u kući porodice Man, u mestu Kilhberg, koje se neposredno graniči sa Cirihom, sa Erikom Man snimio razgovor predviđen za radio-seriju "Književni kafe". Na vratima je na pločici s imenom pisalo: "Dr Tomas Man." Da, stvarno, doktor Tomas Man. U predsoblju visilo je nekoliko uramljenih povelja koje su podsećale na Nobelovu nagradu kao i na više počasnih doktorata. Tamo su ih, hteo bih ipak da pretpostavim, okačili tek posle smrti Tomasa Mana. Uvedeni smo u dnevnu sobu, čiji su široki prozori nudili divan pogled na Ciriško jezero.
       Posle nekoliko trenutaka došla je Katja Man. Tamnoplava haljina dosezala joj je skoro do poda. Kao neka stroga gospodarica, baš tako je izgledala, kao impozantna predstojnica samostana. Hans Majer držao je u ruci veliki buket cveća koji, međutim, gospođa Man uopšte nije htela da uzme. Obratila mu se prilično nabusito: "Vi ste pisali da se pozno delo moga muža osipa." Majer, još sa cvećem u ruci, zbunio se kao kakav đačić, pa je bespomoćno mucao: "Ali, milostiva gospođo, molim, najučtivije molim da imate u vidu..." Katja Man ga je smesta prekinula: "Ne protivrečite mi, gospodine Majer, pisali ste da je pozni stil Tomasa Mana jedno osipanje. Trebalo bi da znate da se o mom mužu svake godine u celom svetu podnosi i štampa više doktorskih radova nego o tom, o tom Kafki."
       Majer nije mogao ništa da odgovori, jer otvorila su se vrata i pojavila se kći Tomasa Mana, ona koju je otac, preuzimajući Votanovu reč o Brunhildi, nazvao "smelim, divnim detetom": pojavila se Erika Man. Nekadašnja glumica nosila je dugačke crne pantalone od svile, možda i od brokata. Oslanjala se na srebrne štake. Od 1958. nekoliko puta je lomila stopalo i kuk, pa joj je nastup bio pomalo tegoban, ali istovremeno gord i energičan. Ovde je jedna samosvesna žena bila čvrsto rešena da svoju ometenost nikako ne skriva, pogotovo ne da je ignoriše; ne, pre je htela da je naglasi i da iz nje na taj način izvuče dodatni efekat. Od prvog trenutka osećala se neobična ličnost. A da je Erika Man, koja je sada tek prešla šezdesetu, nekada bila lepa i neobuzdana kao neka kraljica amazonki - još se videlo, videlo se odmah. Stajale su sada tu naspram mene dve predstavnice te porodice kojoj u našem veku nijedna druga nije ravna. Pomislio sam: ono što su Britancima njihovi Vindzori, to su Nemcima, bar intelektualcima, Manovi.
      
       Povukli smo se zajedno sa Erikom Man u susednu sobu, gde su bili postavljeni mikrofoni i pripremljene knjige o kojima je u emisiji htela da govori. Već posle kraćeg vremena čovek se mogao uveriti da je Erika Man, koja je od 1947. godine pomagala ocu kao sjajna lektorka njegovog poznog dela, u razgovoru o književnosti još bila oštroumna i doskočljiva, vazda temperamentna, a i svadljiva. Sa prepoznatljivo zluradom satisfakcijom ispričala nam je kako je protiv dveju nemačkih novina koje su sebi dozvolile da pišu o navodno intimnim odnosima između nje i njenog brata Klausa, pokrenula i dobila procese i primila popriličnu novčanu odštetu. Katkad se mogao imati utisak da se Erika Man, amazonka, u kasnijim godinama preobratila u furiju. Ali, takođe se shvatalo da je njoj, koja je izvesno bila u stanju da strasno voli, a valjda još češće da mrzi, samo retko bilo dato da stvarno voli - i da uopšte nije bila omiljena, ni u svojoj porodici.
      
       U jesen 1983. emitovan je na Trećem programu Nemačke televizije oveći, ozbiljan i solidan filmski portret Klausa Mana. Pošto sam u listu "Frankfurter Allgemeine" blagonaklono i sa respektom napisao prikaz tog filma, primio sam od Monike Man, Erikine i Klausove sestre rođene 1910. godine, pomalo zbrkano pismo. Ovo je svakako bilo jasno: Monika je grdila Eriku nazivajući je "vešticom" i tvrdila da je sestra doprinela Klausovoj smrti. Štaviše, on se valjda njenom krivicom i ubio. Nekoliko meseci kasnije Monika mi je poslala kratak prilog o odnosima u porodici Man predviđen za "Frankfurter Allgemeine". Članak je opet, pre svega, bio uperen protiv sestre Erike, o kojoj sadrži formulaciju: "NJena bliskost ocu hranjena je opsednutošću što se izrodila u ljubomoru." Objavljivanje tog priloga, čiji su denuncijatorski akcenti bili nedvosmisleni, nije dolazilo u obzir.
      
       Malo povoda za radost, mada iz drugih razloga, dao je moj kontakt sa najamlađim sinom Tomasa Mana Mihaelom, rođenim 1919. godine. On je bio prilično uspešan kao violinista i svirač viole, ali kada mu je bilo oko četrdeset godina okrenuo se germanistici i predavao je na Univerzitetu Kalifornija u Berkliju. Godine 1974. došao sam na, kako se uskoro ispostavilo, ne baš srećnu ideju da ga zamolim za jedan prikaz knjige za "Frankfurter Allgemeine". Želeo je da prikaže upravo izašlo nemačko izdanje pesama Vistena Hjua Odna. Složio sam se, ali tek što mu je rukopis stigao, a Mihael Man je već zvao iz San Franciska i povukao ga. Malo kasnije primili smo novu verziju toga kratkoga članka. Bio je sadržinski oskudan a stilski nemoguć. Tekst smo temeljno preradili i štampali ga. Istovremeno sam Mihaela Mana, naravno veoma oprezno, pitao da li bi rukopise namenjene našim novinama radije pisao na engleskom jeziku. Na ovu ponudu on nije pristao, ali je želeo da i dalje prikazuje knjige. Nisam iskoristio njegov predlog.
      
       Oktobra 1974. sreo sam ga u Frankfurtu. Ostavljao je utisak psihički veoma ometenog čoveka. Pozdravio je mene, a i druge osobe koje su bile prisutne, neobično dubokim naklonom - toliko dubokim da mu se trup našao u vodoravnom položaju. U poslednjem pismu koje sam primio od njega (u jesen 1976) radovao se ponovnom viđenju u zimu. Ali, nismo se više videli. Mihael Man umro je u Berkliju u noći između 31. decembra 1976. i 1. januara 1977. godine. Iz lakonske vesti nisu se mogle doznati pojedinosti. Odmah sam razgovarao sa njegovim bratom Goloom Manom. On je potvrdio vest, naveo kao uzrok smrti da mu je otkazalo srce i zamolio da ne objavljujem posmrtno slovo, a ni vest. Nije bio spreman da objasni tu želju. I zaista, nijedne nemačke novine nisu obavestile o smrti - sa izuzetkom lista "Frankfurter Allgemeine". U svom kratkom posmrtnom slovu ukazao sam pre svega na germanističke radove Mihaela Mana.
       Tek kasnije postale su poznate bliže okolnosti njegove smrti. Po nalogu porodice bio je pripremio za objavljivanje dnevnike Tomasa Mana iz godina od 1918. do 1921. Taj posao bio je okončan krajem decembra 1976. To je uoči Nove godine trebalo da se proslavi sa prijateljima. Mihael Man bio je već u smokingu, hteli su da krenu. Tada je odlučio da se još malo odmori. Svojim najbližima je rekao da se ne zadržavaju, on će doći za njima.
       Tako je ostao u svojoj kući u blizini San Franciska. Tamo su ga našli sutradan ujutro. U spavaćoj sobi ležao je u smokingu, pokriven lakim ćebetom i okružen cvećem. Osvetljenje je bilo prigušeno. Nije više bio živ. Obdukcijski nalaz pokazao je da je do smrti dovela kombinacija alkohola i barbiturata. Prethodilo je nekoliko neuspelih pokušaja samoubistva. Kratko posmrtno slovo u "San Francisco Chronicle" završava se rečima: "Sahrane neće biti."
      
       Nastaviće se
      
      

Marsel Rajh Ranicki, najslavniji nemački i evropski književni kritičar, objavio je 1999. u Nemačkoj svoju autobiografsku knjigu pod nazivom "Moj život", čime je zapravo obeležio osamdesetogodišnjicu života. Od tada ova knjiga je prevedena na trinaest jezika i doživela ukupan tiraž od milion primeraka.
       Rođen 2. juna 1920. godine u Poljskoj od oca poljskog Jevrejina i majke Nemice, Ranicki se od 1932. do 1938. školovao u Berlinu. Godine 1938. deportovan je u Varšavu. Preživevši u varšavskom getu, on 1943. uspeva da pobegne i sakriva se u jednoj poljskoj porodici do kraja rata. Od 1947. do 1949. bio je poljski konzul u Londonu, a od 1958. živi u Nemačkoj, u Frankfurtu.
       U knjizi "Moj život" Ranicki opisuje svoje detinjstvo u Poljskoj, mladost u nacističkoj Nemačkoj, varšavski geto i bekstvo iz njega, život i rad u Poljskoj do 1958. godine, a potom govori o svom životu u Nemačkoj sve do danas. Pred čitaocem se otvara široka panorama književnog, i ne samo književnog života u Nemačkoj i šire, tokom većeg dela dvadesetog veka. Cela poglavlja ove značajne ispovesti posvećena su nekim piscima - Erih Kestner, Bertolt Breht, Ana Zegers, Hajnrih Bel, Neli Zaks, Ginter Gras, Zigfrid Lenc, Elijas Kaneti...
       U ovom i narednom broju NIN-a objavljujemo poglavlje pod nazivom "Čarobnjakova porodica" u kojem Ranicki govori o Tomasu Manu; tačnije, o porodici Man. Ovaj odeljak iz knjige "Moj život" za NIN je sa nemačkog preveo Života Filipović.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu