NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Žrtve pod embargom

Predsedničko pomilovanje petorice Srba optuženih za ratne zločine u Hrvatskoj pokazuje da nijedan nije počinio krvni delikt

      Kad je predsednik Hrvatske Stjepan Mesić odlučio da pomiluje petoricu Srba osuđenih zbog ratnih zločina protiv civilnog stanovništva domaća javnost ponovo se suočila sa starim dilemama. Da li je bolje verovati u nevinost sopstvene nacije ili u pravnu državu? Zašto predsednik oslobađa ljude koje su hrvatski sudovi već osudili za najteže delikte? Ako domaći sudovi dobro obavljaju svoj posao, zašto sve više Hrvata odlazi u Hag? Zašto nova vlast u Zagrebu "oslobađa četnike, a ne traži da se iz srpskih kazamata oslobode hrvatski branitelji"? Zašto niko ne zna koliko je ljudi stradalo u proteklom ratu, koliko ih je nestalo, koliko je osuđeno na zatvorske kazne i gde ih izdržavaju? Deo odgovora na ovakva pitanja dao je sam predsednik Stjepan Mesić. Uzrujanom delu nacije objasnio je da je petoricu Srba pomilovao kako bi jugoslovenski predsednik dr Vojislav Koštunica pomilovao trojicu Hrvata zatvorenih na tlu Savezne Republike Jugoslavije. Tako se saznalo i ono što niko ranije nije pominjao. Da je Mesićevo pomilovanje bio samo odgovor na "gest dobre volje" koji je Jugoslavija već učinila. Vlasti u SRJ iz zatvora su nedavno pustile Željka Radanovića i Benjamina Zubana. Posle amnestije predsednika Mesića očekuje se da će granični prelaz Bajakovo između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije preći još trojica pomilovanih Hrvata osuđenih zbog špijunaže 1995. godine - Marin Marić, Nedjeljko Varičak i Željko Drašković.
       Amnestijom prvog čoveka Hrvatske iz kaznenog zavoda Lepoglava u Hrvatskom Zagorju na slobodu su pušteni Vaso Graovac, Milenko Milaković, Miloš Horvat, Bogdan Banić i Đuro Kuzmanović. Svi su građani Republike Hrvatske i, kako priznaje i sam predsednik države, nijedan od njih nije odgovoran za bilo koji krvni delikt. U zatvor su dospeli zbog pljačke imovine, poodmaklih su doba, a kako su kazne od pet do osam godina zatvora uglavnom već izdržali, predsednik Hrvatske odlučio je da se "našim građanima srpske nacionalnosti" mora omogućiti da se što pre integrišu u društvo.
       U Hrvatskoj su, međutim, istovremeno u opticaju i drugačije interpretacije pravne države i njenih dometa. Veterani proteklog rata i njihove porodice izrazito su nezadovoljni potezima nove vlasti. Voditelj biroa za zarobljene i nestale pri Vladi Republike Hrvatske Ivan Grujić pod stalnim je pritiskom domaće javnosti. Pukovnik Grujić je ovu funkciju obavljao i za vreme bivše vlasti u Hrvatskoj, a njegovi izveštaji govore o najmanje osamnaest hiljada nestalih Hrvata koji su prošli kroz logore na tlu Savezne Republike Jugoslavije ili Bosne i Hercegovine. Danas se smatra da je pronađeno sedam hiljada ljudi, ali su mnogi od njih mrtvi.
       Otvara se i pitanje legitimnosti domaćih sudova koji su tokom rata u Hrvatskoj olako donosili presude o ratnim zločincima. U ovu kategoriju uvršćeni su, recimo, svi pripadnici bivše Jugoslovenske narodne armije koji nisu prešli u Hrvatsku vojsku, a ista optužba teretila je i njihove porodice. Slično se dogodilo i ljudima koji su ostali da žive u svojim selima i gradovima i onda kada su ona proglašena delovima srpske republike u Hrvatskoj. Posebno teško bilo je, naravno, u Slavoniji i Baranji čiji je pravni sistem praktično u kolapsu. Mada je rat prestao, a promenili su se i režimi u Hrvatskoj i Jugoslaviji, skoro da nema čoveka koji ne vuče neku stvarnu ili izmišljenu hipoteku prošlosti, bori se za svoju imovinu, parniči se sa novim stanarima svoje kuće. Nevladine organizacije u Hrvatskoj nedavno su upozorile da sudovi u ovom delu zemlje uglavnom donose presude u korist povratnika hrvatske nacionalnosti, dok se zahtevi za povratak imovine građana srpske nacionalnosti glatko odbijaju. Sudovi u Osijeku i Belom Manastiru, na primer, ne dozvoljavaju ni obnovu postupka mada su oni uglavnom vođeni bez prisustva tuženih lica. To praktično znači da je protiv optuženih u njihovoj odsutnosti svako mogao da kaže šta želi, a lako je zamisliti kako su takve optužbe izgledale u ratno vreme. Primećeno je i da su postupke protiv optuženih vodile uglavnom mlade i nedovoljno obrazovane sudije, a branitelji po službenoj dužnosti uglavnom su postupali na štetu svojih klijenata.
       Što se statistika tiče, zvanično o njima treba da progovori tek predstojeći popis stanovništva koji se u Hrvatskoj održava od prvog do petnaestog aprila ove godine. Kompletnih podataka o stradalima na svim stranama u ratu na tlu bivše Jugoslavije nema, ali neki podaci ipak postoje. Sakupio ih je Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, a odnose se na stanje na domaćim prostorima posle operacije "Oluja" u avgustu 1995. godine. Vojnim žargonom rečeno, radilo se o nekadašnjim sektorima UN "Sjever" i "Jug" koji su činili dvadesetak odsto ukupnog područja Hrvatske. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, tamo je živelo 300 hiljada ljudi. Osamdeset i pet hiljada Hrvata, dve stotine hiljada Srba i Jugoslovena i petnaest hiljada neopredeljenih i "ostalih" osoba. Posle vojno-policijske operacije koja je trajala svega 84 sata na teritoriji Hrvatske ostalo je oko osam i po hiljada uglavnom starih i nemoćnih ljudi. U sektoru "Jug" njih 4 051, a u sektoru "Sjever" 4 363 osobe. "To su podaci iza kojih stoji Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, jer su prikupljeni terenskim istraživanjima", potvrdio je za NIN aktivist HHO-a Ranko Helebrant.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu