Zločina u ratu u Hrvatskoj je svakako bilo, ali Hrvati će morati da se suoče s činjenicama: niti su oni bili anđeli, niti je svaki Srbin zločinac. U tome mogu da počnu od svojih zatvora

      I od Karle del Ponte, i od prethodne tužiteljice Haškog tribunala Luiz Arbur, za slučaj Bogdana Benića stigao je odgovor: nemoguće! Naime, Županijski sud u Zadru je našao da je ovaj čobanin, četiri razreda škole, "kolovoza 1991... zajedno s drugim neidentificiranim osobama", ostvarujući projekat velike Srbije, "vršio brutalno zastrašivanje Hrvata, pucao iz vatrenog oružja, pa je tako zapalio i gospodarsku zgradu Marka Karduma, ubio tri svinje Branka Jurića, po jednog konja Marka Karduma, Jandrije Karduma, Ivice Troskota i Branka Jurića, uzeo konja Stipe Pavlovića kojega je zadržao za sebe, pilao bajame (bademe) Hrvata i odvozio drva..." I to je, ništa manje, nego ratni zločin protiv civilnog stanovništva" i nosi "kaznu od 6 (šest) godina zatvora".
       Ako je neko pomislio: dešava se da neki neobuzdani sudija orgija u lokalnom sudu, onda će se razočarati. Vrhovni sud Hrvatske će ukoriti neodlučnog lokalca "što nije u dovoljnoj mjeri cijenio samu težinu počinjenog djela... posebno uzimanje prozora i vrata s kuće hrvatskog stanovništva, a koje su onda očito i stoga bile izložene propadanju". Zato ratni zločinac (nešto kao Ajhman) ima adekvatnije da se kazni: "kazna zatvora u trajanju od osam godina".
       Dokumentaciono-informativni centar "Veritas" je ovaj slučaj razaslao na hiljade adresa po svetu. Svi su govorili: nemoguće. "Moguće", odgovarao je predsednik "Veritasa" Savo Štrbac. "Čovjek leži u zatvoru u Lepoglavi."
       Bogdan Benić (64) od pre desetak dana nije u Lepoglavi. Posle šest godina, odnosno neki dan ranije, hrvatski predsednik Stipe Mesić je odlučio da ga (kao) pomiluje zajedno sa još četvoricom Srba. Crveni krst je "ratne zločince" prebacio u SRJ.
      
       Kriminalac
       U hrvatskim zatvorima je ostalo još 93 lica srpske nacionalnosti: 82 su "ratni zločinci", a 11 njih se tretira kao da su počinili klasičan kriminal. Među ovim drugim je i Čedomir Miloš (45) svojevremeno saradnik "Ježa" i splitskog "Berekina" koji je rat proveo u sanitetu, relativno daleko od mogućnosti da učini ratni zločin čak i po meri Županijskog suda u Zadru.
       Bilo je ovako. Čedomir Miloš je sa šest starih ljudi, u svom selu Vrbnik iznad Knina, posle "Oluje" sačekao naoružane Hrvate koji su bili u akciji "čišćenja terena od zaostalih četničkih pasa". Pošto je bio u uniformi, pred Hrvate su izašli oni starci. I - bili su pobijeni istog trena. On se dao u beg, ali slomi nogu, padne, neprecizno puca iz puške i pošto su "oni išli dalje kao da su drogirani", aktivira ručnu bombu. Kao čovek koji je rat proveo u pozadini, bio je toliko vešt u toj radnji da je sebe ranio u glavu - teže, i jednog hrvatskog vojnika u nogu - lakše.
       Sud nije imao srca da satiričara osudi za ratni zločin, nego je krenuo od toga da se radi od pokušaja ubistva hrvatskog policajca. A pošto su hrvatske vlasti pod pritiskom Zapada septembra 1996. donele Zakon o amnestiji, sudijama koje imaju zadatak "odozgo" da Srbina strpaju u zatvor, ostaje ili ratni zločin ili klasični kriminal. Čedomir Miloš je tako postao kriminalac. Deset godina zatvora. Vrhovni sud ceni da su za Hrvatsku "kriminalci" manje opasni od "ratnih zločinaca" i smanjuje kaznu na sedam godina.
       Prema zvaničnim podacima iz maja 2000 (izvor Hrvatsko državno odvjetništvo), bilo je 4 396 procesuirano (krivične prijave, istraga, optuženi, osuđeni) lica srpske nacionalnosti. Optuženih - 1 349. Osuđenih - 554. "Sada je daleko više i optuženih i osuđenih", kaže za NIN Savo Štrbac iz "Veritasa". "Procjena je, pošto hrvatski sudovi to rade kao na tvorničkoj vrpci, da se broj osuđenih popeo na 800."
       Reklo bi se da su Hrvati - koji su, uzgred rečeno, izvršili "najveće etničko čišćenje otkako su ratovi na Balkanu počeli 1991" (američki magazin "Tajm") - rešili da postignu svetski rekord u nalaženju broja ratnih zločinaca u jednom drugom narodu, nad kojim je (vidi slučaja!) baš to čišćenje i izvršeno. Ako se uporedi broj procesuiranih Srba sa brojem stanovnika RSK (oko 430 hiljada), ispada da je to preko jedan odsto Srba iz Hrvatske. Poređenje sa Nirnberškim procesom, gde je izvedeno 25 nacista, ostaviće utisak kako je u svakom srpskom selu bilo monstruma za sud koliko u čitavoj Hitlerovoj državi.
      
       Povećanje
       Velika su bila očekivanja od novih vlasti u Hrvatskoj. Posebno posle promena u SRJ. Rezultat deluje - neočekivano. Povećan je broj hapšenja Srba!
       Veljko DŽakula, predsednik Srpskog demokratskog foruma (SDF) u Hrvatskoj, u razgovoru za NIN, prvo podseća da postoje neki pomaci u hrvatskoj javnosti: "Sada se govori o Lori (zatvor u splitskoj luci), novinari iz HRT pričaju kako im je HDZ naređivao da šire i održavaju ratnu klimu, stidljivo se objavljuju otkrića masovnih grobnica." Ali: "Za posljednja tri mjeseca je uhapšeno 30 Srba. Nove vlasti to pravdaju time da žele preispitati sve što je preostalo iz vremena Šeksovog pravosuđa. Ali to zaista uznemirava svakog Srbina. I neki srpski policajci koji su po dogovoru Klajna i Tuđmana prešli u hrvatsku policiju, sada su iznenada uhapšeni."
       Posledica toga je potpuni krah jednog uspostavljenog minimuma poverenja u dobre namere hrvatskih vlasti. Nedavno je veliko interesovanje javnosti izazvalo iznenadno hapšenje, kako je javljeno, bivše pripadnice milicije SAO Krajine Nataše Janković. Šest puta je ona bez problema prelazila granicu Hrvatske, da bi 31. januara 2001. na povratku iz Beograda u Banjaluku, gde živi, bila uhapšena i suočena sa presudom u odsustvu - osam godina zatvora. NJene bivše komšije iz Bosanske Gradiške organizovale su potpisivanje peticije sa tvrdnjom da Nataša Janković nije bila službenica KPD Stara Gradiška, premijer RS Mladen Ivanić je ponudio garancije da bi ona mogla da se brani sa slobode. Hrvati se nisu ni osvrnuli.
       Iz presude koju ima "Veritas", ratni zločin je učinjen tako što je policajka u zatvoru terala jednu Hrvaticu-zatvorenicu na fellatio sa zatvorenikom Hrvatom, a drugog Hrvata zatvorenika prisilila da njoj poliže cipelu. "Ako bi se zaista utvrdilo da je ona to učinila, to bi bilo krivično djelo, ali ratni zločin svakako ne", primećuje Štrbac.
      
       Pravednik
       Hrvatske vlasti su se svojevremeno hvalile kako su amnestirale 20 750 Srba i kad se tom doda 4 400 procesuiranih, dobije se broj pripadnika bivše vojske RSK. "Rizična grupa" su, dakle, svi koji su bili u vezi s vojskom na bilo koji način. To lepo potvrđuje priča Mladena Kulića, ekonomiste iz Podravske Slatine, koji se, kad su 1991. počele likvidacije i progon Srba, sklonio na obronke Papuka u Voćin. Niko ne bi mogao ukazati na njegov ekstremizam. Nije bio ni član SDS-a, a zbog neslaganja, kninske vlasti su ga septembra 1993. uhapsile i sudile zajedno sa Veljkom DŽakulom i Dušanom Ećimovićem. Hrvatima to neće biti dovoljan razlog da ga posle "Bljeska" maja 1995. ne propuste kroz šestomesečnu torturu.
       Prvo će ići u koloni u kojoj su odvajani muškarci od 16 pa do 65, a za svaki slučaj i preko 70 godina, koja je u hodu pljačkana i ponižavana. Pa će danima biti u bjelovarskoj sportskoj hali sa 800 osoba, odakle su odvodili ljude od kojih se mnogi nisu vratili. Pa će ga odvojiti u posebnu grupu opasnih "gdje će nas noću tući nekavim cijevima". Onda ga smeštaju u bjelovarski zatvor gde će u samicama biti po petnaest ljudi. "Kad sam odveden kod načelnika zatvora, prvo sam uočio u sobi slike Pavelića, Artukovića i Luburića. Nije to jedina službena prostorija gdje ću vidjeti te likove."
       Kao bivši službenik jedne organizacije UN i uz pomoć brata iz Švajcarske, dobiće advokata, ali nikad mu neće uručiti optužnicu. Bio je suđen za "organiziranje pobune" (bilo je to pre Zakona o amnestiji). Trajalo je suđenje 22 dana, dovedena su 63 svedoka. Neke žene su se setile da im je on pomagao. "Pošto je to očigledno montiran proces, mislio sam iz početka da je to neka namještaljka. Jer donosili su mi slike leševa da ih ja, kao, identificiram i tako pokažu moju vezu". I 26. septembra 1995. tužilac odustaje zbog nedostatka dokaza. Posle šest meseci Kulić je pušten.
       Mladen Kulić živi u svojoj Slatini, u svojoj kući. Nekad je tu živelo 35,7 odsto Srba. Danas znatno manje. Neki njegovi prijatelji koji su pre rata, bez sumnje bili Srbi, sada nose do karikature uočljivo hrvatska imena i prezimena.
      
       Trežnjenje
       Zašto se hrvatske vlasti tako odnose prema svojim građanima? Svi naši sagovornici se slažu da to ima za posledicu sprečavanje ili usporavanje eventualnog povratka i dela Srba u Hrvatsku. A relativno novija je uloga da Srbi služe za potkusurivanje u složenim savremenim političkim igrama u Hrvatskoj: "Kad se zbog sve većeg pritiska međunarodne zajednice mora uhapsiti neki 'heroj domovinskog rata' (Norac, Orešković, Gudelj) pa se desnica uzbuni i prigovori da se to radi dok se Srbi slobodno šetaju, onda zvaničnici brže-bolje obećaju da se to više neće tolerisati i eto ti sutra hapšenja Srba pred kamerama." (Štrbac)
       Veljko DŽakula procenjuje da će to "biti brzo razobličeno. Mogućno je i međunarodno pokroviteljstvo nad takvim sudstvom. Slučaj Norac je, na neki način, davanje šanse novoj vlasti."
       Međutim, ostaje činjenica da se Haški tribunal, osnovan sa nadležnošću za ratne zločine u eks Jugoslaviji, dosad nije ozbiljno angažovao. Juna 1997. pisali su iz Haga hrvatskoj vlasti da dozvoli njihovim pravnicima da izvrše uvid u predmete protiv Srba (bar za one u zatvorima) zbog ozbiljnih i brojnih prigovora. Jula 1997. hrvatska vlada je to odbacila jer ih međunarodni sporazumi na to ne obavezuju. Oktobra 2000. iz Haga je odaslano novo pismo. Sa začuđujućim strpljenjem je Karla del Ponte primila istovetni hrvatski odgovor.
       Srbi u hrvatskim zatvorima su u nekoliko navrata (1998, 1999. i 2000) štrajkovali glađu, između ostalog tražeći da njih - ratne zločince - preuzme Haški sud. "Odgovor iz Haga bio je: ne možemo da ih preuzmemo jer nema dokaza da je bilo ko od njih ratni zločinac. Kakav apsurd", kaže Savo Štrbac.
       Ali zaista, prema Pravilniku Haškog tribunala o postupku i dokazima, u pravilu 9 teško je formalno naći razlog. Jer sve tri tačke tog pravila u stvari se brinu da, recimo, Hrvati svom sunarodniku sude bez gledanja kroz prste. Slučajevi primene hrvatske pravde na Srbe nisu uzimani u obzir.
       Doduše, Rimski sporazum (februar 1996, potpisali Milošević, Tuđman i Izetbegović) predviđa da kad nacionalni sud nekog uhapsi, dostavlja predmet u Hag, gde se odlučuje: da se preuzme slučaj, da se ostavi nacionalnom sudu ili da se postupak obustavi. Hrvatske vlasti odbijaju da se to odnosi i na njih jer se u preambuli sporazuma navodi samo BiH.
       Nedavno je zamenik tužiteljice (inače, bio zamenik sva tri haška tužioca) Grem Bluit u Beogradu javno objašnjavao da razlozi mogu biti i finansijske prirode. Naime, "siromašni" Haški sud nema para namenjenih za takav postupak, već bi to trebalo da plaćaju prebogati Srbi po hrvatskim zatvorima koji nemaju ni za poštansku marku za pismo i o kojima se brine rodbina, uglavnom izbeglice.
      
       Istorije
       Hrvatsko pravosuđe se ipak približava realnosti. Počinju suočavanja sa istinom o zamašnom broju hrvatskih zločina. Advokat Ante Nobilo navodi da je u nekim slučajevima protiv Srba "praktički suđeno nevinim ljudima. Primer je 'Šodalovačka grupa' iz koje su ljudi osuđeni na 20 godina, a na kraju su oslobođeni." To je, inače, čudna priča o grupi od 25 ljudi iz istočne Slavonije koji su, govorilo se, bili "kvota" ratnih zločinaca koju je Žak Klajn u nekim dogovorima "dao" Tuđmanu za to područje. Ali, izgleda da su toliko privatno-osvetnički, i bez uzimanja zakona u obzir, birani ljudi za tu ulogu da se na iznuđenoj obnovi procesa "kula od karata" srušila.
       Greške od kojih normalan čovek oseti strah u kostima. Broj "slučajnosti" se toliko uvećao i kao da potvrđuju deceniju ranije uspostavljenu dijagnozu da se "hrvatska nacionalna politička misao nije mijenjala zadnjih 150 godina, otkada je stari kroatistički političar Starčević, koga su nazivali i nazivaju ga 'ocem domovine', uspostavio misao da su Srbi u Hrvatskoj, a i Srbi općenito, remetilački faktor uspostavljanju hrvatskog nacionalnog bića i hrvatske države, pa do danas. Od Starčevića pa do Tuđmana ta se misao nije mijenjala." (Jovan Rašković, 31. jula 1992, NIN) Onda: "Ako tome dodamo da je Tuđman, kad se sve to završilo, rekao, što sam čuo na svoje uši: 'Jesam vam svima rekao kad završi ovaj rat da će Srbi u Hrvatskoj pasti ispod tri posto?', možemo zaključiti da je uz 'Oluju', koja je predstavljala legitimnu oslobodilačku akciju, bio inkorporiran plan etničkog čišćenja koji je vjerojatno u nekim elementima dogovoren i sa Miloševićem jer su vlasti pobunjenih Srba takođe forsirale napuštanje teritorija." (Ante Nobilo, 6. mart 2001, Pravi odgovor)
       Tako. Ako će nekom od toga biti lakše, sve se ovo može posmatrati i kao epizoda jedne velike istorijske drame.
      
       SLOBODAN RELJIĆ